MALI SUNCOKRET
28.06.2010., ponedjeljak
"PODVALA"Nedavno mi najmlađa prijateljica priča kako je napokon u boljim odnosima sa svojim pet godina starijim bratom. Nisu se oni nikad svađali, nego su se udaljili nakon njegove druge ženidbe, gdje je ona stala na stranu bivše snahe i prve nećakinje. Kako godinama, koje brzo prolaze kad ih ne brojimo, on ne živi u Zagrebu, rijetko su se sretali i tako propuštali prilike da se prilagode novim uvjetima. A i u tim kratkim susretima on bi idealizirao svoj život s težištem na divnoj ženi, što je ovu izluđivalo. Posljednje dvije godine, nakon očeve teške operacije i neočekivanog oporavka, brat često dolazi i nostalgično se vraća nekim starim temama i raspoloženjima, preskačući ono što bi nju ljutilo. A ono što ju je obradovalo, bila je bratova želja da mu ona „nabaci“ svoju prijateljicu koju on nije vidio gotovo trideset godina. Još kad je čuo da je ostala „stara cura“, zivka i dosađuje kako mu mora to „odraditi“, a i „nepotrošenoj“ prijateljici će učiniti uslugu. Smijemo se; vidim da je sretna na vraćenoj ulozi posrednika iz njihove mladosti, pa kažem kako bi to bilo baš zgodno. Ma, bi ona to namjestila, ali se boji da će se prijateljica zaljubiti misleći da je baš on taj princ kojeg je čekala, a on je i sa 52. godine isti j***vjetar kao i u mladosti kad ga je ova kao „boga“ gledala. Ne može joj to prirediti. Složim se i s tim aspektom. Onda se nas dvije vratimo u davne godine našeg susjedstva i nekih smiješnih situacija s bratom „preko terase“ i slatko se ismijemo. Kako ga ni ja nisam vidjela koliko ni on njenu školsku, ona mi ga opisuje i kao sretna sestra prikazuje u najljepšem svjetlu, naravno, fizički. Rastanemo se zadovoljne, kakve smo kad god uspijemo bez tuge vratiti neke davne ljude i događaje, od kojih uglavnom bježimo, kako i to malo vremena koje smo zajedno ne bi začinile sjetom, nego smijehom. Uvečer je nazovem i kažem: - Hej, šta misliš da bratu ipak ostvarimo želju? - Kako, pita ona. - Pa, da mu „podvalimo“, kažem. - Kako, pita ona. - Pa, nađemo mu nekog drugog, jer on i tako ne zna kako tko danas izgleda, kažem. - Koga, pita ona. - Pa, mislim... da on ne bi primijetio razliku u potrošenosti...A, +4 ili – 4, relativno je u njegovim čvrstim namjerama... Tajac. Onda, odjednom, grohotom, njeno: - Ha, ha, ha, ha.......... - Hej, „nije ono što misliš“, kažem, sjetivši se fraze, općeg mjesta, iz filmskih scena preljuba. Spuštamo slušalice uz zajednički gromoglasan smijeh. Pričam kasnije mužu tu „foru“, no, ostaje bez očekivanog odjeka. - Hej, što si tako ozbiljan, pitam. U nastavku se ponovo poslužim filmskom frazom: - Ma, „nije ono što ti se čini“... čovječe... |
Hvala Đorđe! 
