MALI SUNCOKRET
26.05.2010., srijeda
"POD PORA"Moj „pomoćnik“ danas otvori novo poglavlje svojih briga. To je onaj o kom sam zimus pričala da skuha ručak do 9, jer nikad ne zna što nosi dan; hoće li mu se posrećiti da se napije do podne pred trgovinom, pa će tako sretan ostati gladan. Jer kuhanje ručka zahtijeva uz sve pripreme i loženje vatre, bili ljeto ili zima; plinsku bocu mu ukrali, a struju isključili. Problem koji ga danas muči je: da li mu „skrb“ može ukinuti „pod poru“ ako saznaju da mu sestra iz Njemačke šalje na susjedovu adresu 50. eura pomoći ne baš svaki mjesec. To su mu rekli pred trgovinom, a kako je on već doživio nešto slično davno, u vrijeme kad su ga penzionirali zbog neke falinge sa 13.g staža, pa mu kasnije oduzeli penziju jer je pomagao tetku na građevini, njega je strah. Vidim da je zabrinut, pa ga pokušam nasmijati i kažem da bi ga onda mogli prijaviti i što „priča“ s cvijećem kod mene i da u buduće mora šaptati. Onda ću ga zvati „šaptač cvijeću“, a ne njegovim legendarnim nadimkom. Nasmije se, pa nastavi s pitanjima: zašto mu se dug za zdravstveno osiguranje popeo već na 32. tisuće, kad je on primalac „pod pore“ i kao takav ima pravo na osiguranje. Sad se i ja zamislim nad tim već tri godine aktualnim problemom pa pametno kažem da je za to kriv kompjutor, umrežavanje...i da ga nisu još registrirali i oslobodili tog starog duga na koji se gomila novi. E sad on zaključi da je sigurno taj „mikrafon“, kako on zove komp. u trgovini, kriv što mu se zagubio i bivši radni staž. Jer, on je njima u „skrbi“ sve rekao, ništa nije skrivao ni lagao. Uključimo i tu vjerojatnost s rezervom, jer ako je izgubio radnu knjižicu, nitko nije dužan da mu čuva staž. Već mi je malo dosadan, ali mi ga žao prekinuti kad je počeo o „prosipanju brašna“ i o tom kako je to grijeh, jer se prisjetih da mi je nedavno prvi put za 12. godina zatražio ne novac, nego „malo brašna“. A kako on ima tranzistor na baterije i u štednji sluša samo vijesti, pita me da li sam to gledala na TV-u. Kažem da jesam, a on opet s pitanjem, jesam li išta čula o onom žitu. Pitam kojem, a on: Znaš, onom! Jer, kako to, nema žita a brašno se baca. Kažem mu: Puno me pitaš. A za „pod poru“ ne brini! Ne mogu ni oni sve znati. Jest da si im otvorio dušu, ali vjerujem da nisu toliko besposleni i nekulturni da ti dođu i kroz prozor viriti. A sad šuti i idi sadi onaj suncokret...može opet kiša. I pusti me čovječe da čitam na miru novine...jedva sam ih dočekala. I ponesi si pivo! Vruće je danas. |
Hvala Đorđe! 
