MALI SUNCOKRET
25.05.2010., utorak
UMJESTO SINOĆNJEG NOVOG...STARI POSTutorak, 13.05.2008. MUNDIAL U snu ponekad svratim u svoj rodni grad i vjetar sreće se javi poznatim mirisom. Samo u snu prošetam obalama i mostovima rijeke, u kojoj žive moje uspomene, kao svjetlucave ribice. "Zavičaja se ne sjećamo, jer ga nikad nismo ni zaboravili. On živi u nama, trajan i stvaran, neizmjenjen, jer ne podliježe ni sili zaborava ni magiji sjećanja. Uvijek ga nosimo u sebi, jer nikad ne prestajemo živjeti u njemu". Zavičaj je mjesto od koga kreće naše pamćenje. Zavičaj je jedan dio života iz kojeg odlazimo odrastanjem i željom, a vraćamo se izborom i potrebom. Rođena sam na riječnom otoku, na jednoj od ada moje smaragdne rijeke. Moje dvorište je bilo prozirno zeleno, a moji putevi... osam mostova koji su spajali obale i ljude, i kojima su se od nekud vraćali meni, najdraži moji: roditelji, sestra, prijatelji, učiteljica. Legenda kaže, kako je rimski vojnik iz tko zna kojeg rata na Balkanu, zadivljen ljepotom moje rijeke, uzviknuo njeno ime. Uvijek sam se pitala, da li je taj tužni vojnik, jer svi vojnici su tužni, zanesen prizorom ljepote , imenovao moju rijeku ili vrisnuo ime svoje ratom udaljene ljubavi: UNA. I vjerovala sam da je morao stajati baš na adi mog rođenja. Proslijedili smo nedavano prijatelju, koji živi u okolini Bodenskog jezera, vijest o smrti našeg dragog profesora povijesti. Odgovorio je: "Ja nemam više jasno definirane emocije uzrokovane bilo lošim ili dobrim vijestima vezanim za period života u K. U mojim mislima i sjećanjima, svi i sve , još je tamo. Niko nije otišao, i ništa nije srušeno...samo sam ja negdje drugdje – zauvijek. Jedina emocija je nostalgija". Jedan drugi prijatelj, koji živi u gradu na obalama dviju rijeka, Beogradu, u želji da ponovo oživi naša ljetna zavičajna okupljanja, koje je on nazivao MUNDIALI, uz čestitku za moj rođendan, pisao mi je: " Draga moja B. Imao sam dvije burne, nezaboravne noći. U jednoj upoznah oca našeg Đokovića, gospodina Srđana, te po starom, dobrom običaju, spontane večeri, a ljudi zabilježeni dušom, ostadoše zajedno do prvih zraka Sunca. Drugi dan sam poklonio sebe, i volio jednog ANĐELA...Preostalo je još 76. dana do mog najvećeg praznika u životu, XXXV-og MUNDIALA. Uprkos, inat svim granicama i daljinama, učvršćujem neraskidive veze među ljudima. Ja nemam rođendane, slave...ja imam moj mundijal. Bila bi mi beskrajna sreća, zadovoljstvo, da dođe što više prijatelja iz našeg bezbrižnog i predivnog prošlog života. Razmišljaj u tom pravcu. Uveličaj mi moju svetkovinu. Iskrene su molitve, da će moje oči ugledati nesvakidašnji dragulj, biser, unski smaragd, naše raspjevane i nezaboravne mladosti. Večeras pijem u tvoju čast. Do viđenja, naš ANĐELE". Danas me je novom porukom pitao: " Spremaš li se za MUNDIAL? Preostalo je još 17. dana". Pričali su mu ljudi s mora kako teško žive bez svoje vode, svog komadića morskog beskraja...kom se uvijek vraćaju. Rekla mi je sestra: "Tko je jednom doživio ljepotu Une i Plitvičkih jezera, tog ne može iznenaditi čarobna Niagara". Ovo je priča o odlasku, koji ne podrazumijeva povratak. Priča o svim onima čija tužna sjećanja čini mozaik satkan od komadića malih istina, malih beskraja njihovih ravnica, mora i rijeka. Ovo je priča o danima koji se broje i priča o snovima koji se ponekad sanjaju. |
Hvala Đorđe! 
