MALI SUNCOKRET
09.05.2010., nedjelja
MAJČIN DAN
Kad me vide sa škarama u rukama i starim novinama na stolu, jedan kaže da sam ista svoja majka, a drugi ga kroz smijeh podrži riječima: „Jeste, tako je i baka izrezivala „recepte“. Ali ona nije imala printer!“
Neću reći da nema recepta, ali, nisu samo oni u isječcima. I čitam na netu novine, i printam, istina; no, ne zaobilazim papirnato izdanje, kao ni škare. Nedavno sam otvorila jednu od Andrićevih knjiga, poklon moje majke najstarijem unuku za polazak u školu i našla priložena dva stara novinska isječka. Jedan je govorio o ceremoniji dodjele Nobelove nagrade i Andrićevom popratnom govoru, što sam i znala, i na što sam pri svojim ciljanim šetnjama Internetom često nailazila. Ali drugi mi je bio zanimljiviji, jer je otkrivao gdje se književnik nalazio u momentu kada je redakcija novina saznala za taj najveći događaj u našoj književnoj povijesti 20. st. O tom nisam znala ništa ili sam za ovih pedesetak godina od početka svog školovanja, zaboravila. Internet me nije obradovao tim podatkom. S požutjelog papira, koji kao draga uspomena miriše starinom i ljubavlju, prepisujem: „Uputstvo je bilo kratko: - Napusti sednicu – telefonirao mi je Boško Babović, urednik kulturne rubrike „Politike“. - Andrić je dobio Nobelovu nagradu. Nađi ga! Nikome ni reči! Bio je četvrtak, 26.oktobar 1961. godine, oko deset pre podne. U stanu pisca, tadašnjoj Ulici proleterskih brigada 2-a, bila je samo majka Andrićeve supruge Milice Babić. Zbunjena, kao da nije znala što će sa sobom i pridošlicama. I dok se čekao Andrićev povratak iz uobičajene prepodnevne šetnje Kalemegdanom, telefonski pozivi nisu prestajali. Javljale su se redakcije iz Rima, Štokholma, Pariza... Kolega iz nedeljne redakcije i ja iz dnevne, bili smo najnestrpljiviji. Iskrali smo se da ga presretnemo. Čudno, ali sa nama nije pošao ni jedan foto-reporter. Zbog tog u mnoštvu fotografija nema snimka onog trenutka kada smo mu na Terazijama saopštili da je dobitnik najvećeg priznanja za literaturu. Dan kasnije, sam Andrić je na prvoj konfernciji za štampu u Klubu književnika, opisao susret na glavnom beogradskom trgu: -Juče, kada sam se vraćao iz svakodnevne šetnje, čekalo me je veliko i neslućeno iznenađenje: presrela su me dva mlada novinara i čestitali mi. Nisam mogao da poverujem. Rekli su mi: „Popnite se samo gore. Pun je stan novinara“...“ I tako ja slažem, po uzoru na majku, istina, što starija to marljivije i njima dosadnije, svoju zbirku novinskih zanimljivosti. A iz svoje knjige recepta ponekad ih obradujem nekom starom kulinarskom „pričom“, sjećajući se kako bi mi majka, „dosadna“ kao ja njima, pružila novinski papirić govoreći da si to zalijepim. Ili bi, kroz smijeh, rekla: „Slušaj me i piši...neću ja sto godina.“ Tko zna, možda će i jednog budućeg sunčanog svibanjskog dana, i pored tehnoloških čuda koja ni slutiti ne znamo, moj požutjeli novinski isječak obradovati nekog, kao mene danas majčin. Možda će osmijehom skinuti patinu prohujalog vremena i riječima, kao mantrom, reći: HVALA MAJKO! |
Hvala Đorđe! 
