MALI SUNCOKRET
20.05.2010., četvrtak
VOĆEPrije desetak godina gledala sam TV emisiju o Japanu. Ne bih se tog sjećala da su teme bile prošlost, japanska kultura... borilačke vještine, trešnje u cvatu, gejše, škole rituala ispijanja čaja i povijest posudica iz kojih se on pije; čuda tehnike ili svemirski dizajn automobila. Emisija je govorila o suvremenim Japancima i njihovom načinu života. Obični ljudi u svakodnevnom životu. U užurbanom ritmu svakodnevice svi su mi narodi slični: dom, posao, prijevoz, šef, novac, kuhinja, krevet, i opet ispočetka. O tom kako Japanci rade gotovo da znamo više nego o nama. Doista, ne pamtim ni jednu emisiju o našim radnim navikama i mjestima...pritom mislim na običnog čovjeka. Možda se to prikazuje kada ja na gledam TV. Ali o tom kako se odmaraju, zabavljaju i kako provode slobodno vrijeme, malo sam znala. Iznenadilo me koliko se ti ljudi uzajamno druže, okupljaju, posjećuju bez nekog posebnog povoda. Nasmijani, druželjubivi, okupljeni oko šarolike trpeze u raznim položajima tijela, oni pjevaju. Pjesme se miješaju sa smijehom, bez puno priče. Znali smo to i mi, ali zaboravili; kod nas mora postojati poseban razlog, a sve je popraćeno alkoholom ili dopingom drugih vrsta za uveseljavanje, uz puno sve glasnije priče, i sve češćih ekscesa. A ono što me posebno iznenadilo su pokloni - ne cvijeće, piće, kava i kolači, nego voće. Voće u najljepšim i najluksuznijim aranžmanima; sve vrste voća, od najmanjeg, neobičnog, egzotičnog... raskoš boja i oblika smještenih u košare, korpice, keramičke posude; uz mašne, čipke, til, perje, vrpce i ostale vesele drangulije umjetnosti kiča. Od vremena kada se u našim trgovinama pojavilo voće svih vrsta, lepeza okusa i mirisa meridijana svijeta, tražim kome bih poklonila košaru s voćem. Naravno, uz pretpostavku da bi to voće donijelo bar dio laganog i prijatnog druženja uz pjesmu, koje bi ličilo na japanski obrazac. I prođoše godine, i smanji se voćna ponuda, a ja se napokon sjetih da je Japan Zemlja izlazećeg Sunca. Dug je to put do nas... Od simbolike do svrhe... |
Hvala Đorđe! 
