Bila je vitka, krhka, blijeda i vesela žena u ranim pedesetim. Zvala se Nadica. Kada je krenula na tečaj, kćer studentica joj je rekla, da vjeruje kako je okrenula novu stranicu svog života. Pričala mi je da to radi zbog prijatelja kojem bi vodila knjige u fotografskoj radnji i s kojim provodi zajedno dosta vremena na dijalizi, a u zadnje vrijeme i nakon, na što se vragolasto nasmijala.
Često bi popile kavu iza predavanja; pričala je o kćeri, o bivšem mužu koji od njihovog razvoda živi u Americi, i nizu svojih bolesti. Imala je u sebi onu snagu koju ima samo jedna "vrsta" ljudi - dugogodišnji bolesnici. Svaki novi dan joj je, kako je govorila, bio „mali život“, i čekanje „novog života“ – bubrega, nade.
Zbog nje nisam odustala od tečaja. Gledajući je iscrpljenu nakon dijalize kako dva puta u tjednu ne propušta predavanja, sva težina mog novog položaja, nelagode i gradiva činila se sitnicom.
Družile smo se svakodnevno mjesec i pol dana; rješavale zadatke, slale poruke, pile kave, „tračale“ i smijale se. Ponedjeljkom bi ona bila slobodna od bolesti i tad bi se našminkala. Rekla bi kako to radi zbog mene.
U prvom tjednu kompjutorske nastave od drugog sata se nije pojavila. Na poruke nije odgovarala, pa smo Maja i ja, mlada djevojka , moja „komp. instruktorica“, zaključile kako je taj dio gradiva možda naporniji za njeno stanje. Vjerujući da će se ona nakon kratkog odmora priključiti sljedećoj grupi, nismo ju više uznemirivale.
Na Veliki petak, nakon položenog ispita, dok smo opušteni pili piće na Kvatriću, napisali smo joj zajedničku poruku i nesebično ponudili pomoć u onom što ju čeka.
Kako ni na to nitko nije dobio odgovor, prestali smo joj pisati.
Bio je vreo ranoljetni dan kada sam u svom kvartu ušla u peti nepoznat frizerski salon, jer mi je hitno trebala frizura. Nisam imala vremena za protokol zakazivanja termina kod svoje frizerke, a kako je to bilo samo feniranje bez šišanja, tražila sam na toj vrućini samo prazan salon.
Kad je frizerka rekla iz kojeg je prigradskog zagrebačkog naselja, spomenula sam, onako usput, Nadicu.
Odlazeći iz petog po redu salona s viješću da je Nadica umrla desetak dana pred Uskrs, pomislila sam kako bi bilo bolje da sam pričekala red u prvom frizeraju.
Bilo bi lakše vjerovati da Nadica još čeka Nadu i da se priključila grupi koja nas je slijedila. Bilo bi mi puno toga lakše...
Post je objavljen 06.05.2010. u 15:11 sati.