MALI SUNCOKRET
30.04.2010., petak
1. MAJDragi moji, sretno nam Proljeće! |
29.04.2010., četvrtak
"LETU ŠTUKE"
Što je ovo?
Raja se samo svađa. Lete riječi, lete stolice...I ne samo na blogu gdje se vodi Nick rat (rat-nik)...nego slikom i likom. 'ajde i ja malo: JA: Kakve su ovo riječi? Što je to, kako se to zove? ( glasno u sebi, namrgođeno) 2-go JA: Dobre. Što im fali? Ime im je pare. Voda doista teče, a lipe cvatu. (mudro, važno) AAAAAAAAAAAaaaaaaaaaaa-aaaaaau... (razdragano, s uhvaćenim ritmom) |
VIJESTI
ZAGREB - Desetu nagradu Jutarnjeg lista za najbolje djelo domaće proze u 2009. godini dobio je Miljenko Jergović za roman “Volga, Volga” u izdanju Naklade Ljevak, a nagradu za najbolje publicističko djelo, koja se dodjeljuje šesti put, dobio je Mirko Kovač za zbirku eseja “Elita gora od rulje” u izdanju Frakture.
Kao čestitku, obradovana, ostavljam ono što mi je pri ruci: MIRKO KOVAČ, VRATA OD UTROBE, 1978. (NIN-ova NAGRADA) - Može li se desiti ono najgore, doktore?- upitao je Stjepan, gotovo bojažljivo, iščekujući tačan odgovor ili barem takav da bi se znao ravnati i pripremiti, već mu se iz razgovora činilo da se i od njega skriva potpuni uvid u Rosinu bolest. - Može! I meni i tebi! I najzdravijem a ne njoj! – tu se osmehnuo i ublažio osoran odgovor, pa je samo lagano dodao, spustivši glas: - Svi se nadamo da neće! Potom je tražio da mu Stjepan K. navede razloge takvog njenog duševnog stanja i bekstva što ga ni ona sama nije umela da objasni. Jer neko beži od sirotinje, ali od izobilja bogme niko, ne barem u Hercegovini. A mi smo slabi tumači tih potreba da se izađe i probije neka unutarnja i nejasna opna. Teško je i naporno odrediti sebi mesto...“ MILJENKO JERGOVIĆ, FREELANDER, 2008. „Tri mjeseca kasnije, krajem ožujka, Ivanku su uhvatile prve vrtoglavice. Zastala bi usred rečenice i uhvatila se za čelo, kao da se nečega pokušava sjetiti. Pored štednjaka je postavila stolicu, pa bi sjedala usred miješanja palente, jer joj se zanebesalo, i pred očima su joj promicale galaksije, eoni i saksije s maćuhicama. - Proljetna anemija – tješila ga je zabrinutog – sve je to samo proljetna anemija. Onda su je smjestili u bolnicu, na Rebro, preko veze, da je temeljito pregledaju. Karlo je otišao doma, da joj donese spavaćicu, zrcalo i nešto za čitanje – uzeo je Doktora Živaga, to je zadnji put čitala na moru, u Podaci, 1977. – ali bila je gužva u gradu, promet je bio zatvoren zbog dolaska američkog političara, pa mu je trebalo dugo da se vrati do bolnice, možda i cijela dva sata, i kada je konačno došao, doktor Sremec mu je pružio ruku i rekao: - Žao mi je, dragi profesore, ali gospođa je otišla!...“ |
28.04.2010., srijeda
IZGUBLJENO-NAĐENOBiblioteka mog djetinjstva iako nije bila bogata našu je kuću uvrstila u one u kojima „se čita“. Knjige su uvijek bile skupe, ali ih je tata ipak kupovao; nije mogao odoljeti čestoj ponudi akvizitera koji su prolazili školom. A i majka bi nas ponekad obradovala nekom knjigom „kupljenom na veresiju“ kod prijateljice zaposlene u gradskoj knjižari. Knjige su bile smještene u dnevnoj sobi prvo na policama i vitrini, a kasnije regalu; soba je bila sestrina, pa zajednička, pa samo moja i na kraju majčina, u kojoj sam i ja spavala pri posjetima. Mi smo odlazile, a knjige su strpljivo čekale naš povratak. Sjećam se mnogih, ali najviše pamtim debeli Sveznadar, te komplet bordo korica književnice Perl Bak, prve žene Amerikanke dobitnice Nobelove nagrade za knjiženost 1938. godine. Pročitala sam sve naslove vrlo rano i nikad im se više nisam vratila. Sjećam se Dobre zemlje, Velikog talasa i Paviljona žena. Knjige su bile pitke, čitljive, zanimljive i pune egzotike kineskog podneblja. S velikom ljubavlju je pisala o toj zemlji u kojoj je živjela s roditeljima prezbiterijanskim misionarima i čiji jezik je progovorila prije engleskog. To sam saznala kasnije, iako toj ženi nije u Nauci o književnosti dodijeljeno puno mjesta. Ali u mom sjećanju jeste. Naravno, na polici su stajale i bajke, Andersenove i braće Grimm i niz knjiga biblioteke „Lastavica“. Mnoge od njih su imale posvete sestri i meni, uglavnom kao najboljim đacima na kraju školskih godina ili praznika i jubileja, a i rođendanskih, dobivenih od prijatelja u nizu godina naših djetinjstava. Bilo je i duplikata, dosadnih. Uz knjige su stajale kojekakve figurice i svaka je također bila posebna priča. Najčešće se sjetim sivog keramičkog psa sa okrznutim ušima i repom, za kog su svi govorili kako je ružan. Možda je i bio, ali po majčinoj priči, dobiven je kao poklon za moj prvi rođendan i stoga je imao posebno mjesto i u vitrini, i u srcu mog sjećanja. Možda se nikad ne bih sjetila u tom mnoštvu regalskih stanara, kućnih ljubimaca, priča i opredmećenih uspomena, Male sirene, suvenira koji se u godinama naše mladosti tu nastanio kao sestrin poklon od kolege, da nisam pročitala vijest: „Kip Male sirene, simbol Kopenhagena, ovih je dana brodom poslan u Šangaj gdje će biti jedan od glavnih izložaka u danskom paviljonu u sklopu EXPO-a 2010.“ Kip Male sirene koja sjedi na kamenu kao spomenik danskom piscu Hansu Christianu Andersenu, tvorcu istoimene bajke, postavljen u Copenhagenu 1913. godine prvi put odlazi na daleki put u socijalističku Kinu. Za šest mjeseci trajanja svjetske izložbe predviđa se oko 100 milijuna posjetitelja. Razmišljam: 200 milijuna očiju će imati zadovoljstvo doživljaja bajke i djetinjstva; koliko osmijeha, koliko probuđenih sjećanja i trenutaka radosti će izazvati pogled na kip. Koliko će puta ljudi pomisliti na Dansku i književnika Andersena, čija je Mala sirena jedna od tri najčitanije bajke u mnogoljudnoj Kini. Koliko će se puta ljudi prisjetiti domova svog djetinjstva. Ovih dvadeset godina naše povijesti i mog života, razmišljajući o zauvijek otišlim ljudima i onim dragim od kojih me rat prisilno odvojio, i o nestalim domovima i „kabriolet kućama“, kako kaže naš književnik, nisam stigla a ni smjela misliti o iščezlim stvarima. Uz sliku porodičnih fotografija koje uz naše čipkaste vjenčanice lepršajući odlaze tko zna kojim putem, samo ponekad se upitam gdje su knjige, gdje je Perl Bak, gdje je moj ružni pas, i od nedavno, čije oči gledaju našu Malu sirenu. Od gubitka stvari, gori je gubitak uspomena. Njima ne dam da odu... „Bila jednom jedna mala morska sirena koja je živjela u najdubljim morskim dubinama. Ali, za nju nije bilo veće radosti no da sluša priče o svijetu ljudi koji žive gore. Kad je napunila petnaest godina, dozvoljeno joj je bilo da izviri iz vode i posmatra taj svijet. Prvo što je ugledala je bio brod na kome se nalazio mladi princ. Mala sirena se u njega zaljubila. Te noći je bila strašna oluja. Brod je potonuo, ali je mala sirena uspjela da spasi princa. Bez njega više nije mogla živjeti. ........................... Daleko na pučini morskoj voda je tako modra kao što su latice najljepšeg različka, a bistra poput najčistijeg prozirca, ali je i veoma duboka, dublja nego što ijedno sidro može doseći; mnogo bi crkvenih tornjeva valjalo nastaviti jedan na drugi da bi s dna morskog dosegli vodi na površje. A na dnu mora borave morske vile ili sirene. Nemojte misliti da ondje nema ništa do pusta bijela pijeska! Nikako! Ondje vam raste najčudnije drveće i bilje, što je tako gipko u stabljici i ušću da se odmah povija, baš kao da je živo, čim se voda ma i malo uzgiba. Svakojake ribe, male i velike, klize i promiču medu granjem, upravo kao što i ptice u nas gore prelijeću zrakom. Na onome mjestu gdje je more ponajdublje uzdižu se dvori u kojima stoluje kralj podmorskoga svijeta: zidovi su im od koralja, visoki šiljasti prozori od najžućeg jantara, a krov od samih školjki, što se rastvaraju i sklapaju kako se već voda ziba. Divota ih pogledati, jer je u svakoj školjci sjajni biser: jedno jedino takvo zrno bilo bi najveći sjaj u kruni kakve kraljice...“ |
27.04.2010., utorak
BUSINESSČudi se taxista, ne uključujući taximetar do Borika, zašto se Kongres o. m. održava u dvorani Višnjik kapaciteta desetak tisuća ljudi. Pita, zar će vas toliko doći, pa nudi vizitku kao znak dobrodošlice. Naplati bez stida 100kn za 4km uz zaključak da unutar velikog kompleksa postoje i manje dvorane. Za par sati se i mi čudimo silazeći strmim neuređenim stepenicama ka Maloj Areni i promatramo mlađe i starije gospođe doktorice kako im štikle upadaju u šljunkoviti okoliš dvorane dok idu na Svečano otvorenje i prateći domjenak. Kažem žene, jer su muškarci u PZZ neznatna manjina; oni su npr. uspješni ginekolozi, a i ne nose štikle. Pijem kavu s damom u godinama, visokom Zadrankom, još uvijek očuvanom zgodnom ženom, elegantno odjevenom u crni brokatni kostim i lakirane sandale s visokim petama. I ona se čudom čudi kojoj je budali palo na pamet ovo mjesto do kog je, kako kaže, trebala doći u svečanim tenisicama. Još dodaje kako će joj unuk biti razočaran što mu neće donijeti (kineski) ruksak u kom su uvijek do sada bili smješteni pisani materijali za kongres, nego platnenu vrećicu koja ni za plac nije pogodna. Ugodno razgovaramo; malo nam skače tlak dotičući se mnogih aktualnih tema, i završavamo s pričom kojim su čudom i kako, u nadolazećoj krizi, izgrađene tolike arene i arenice i kojim će se još većim čudom sve to popuniti sadržajima da ne zjapi uzaludno i prazno. Dama odlazi pazeći da ne oguli potpetice, a ja nastavljam sa istim: tko će popuniti naše Arene. Pa nisu to bolnice. Nema toliko estradnih zvijezda ni sportskih događaja koji bi zainteresirali tisuće i tisuće ljudi diljem lijepe naše. A tu su i kriteriji: ono što „puni“ Zagreb, ne može uvijek i Zadar. Recimo, kako je krenulo, u Zagrebu nam fali još samo Bora Čorba i jedna lijepa pjevačica, čije je ime bolje preskočiti. Ali u Zadru? Ne znam. Sumnjam u uspjeh takovih biznis kombinacija. I dođoh do horora... Nego, vratimo se mi k sebi i dnevnoj estradi, doktorima, koncesijama(ma što to bilo?), broju bolnica i broju pacijenata, dopunskom s nepovratnim porezom, i porezu po glavi stanovnika...i s ponosom uzviknimo: Imamo Arene! Biznis je biznis; nema tu ukusa, ali nostalgija ima mjeru... |
VOZOVI„...Živim u zemlji čija senka ne postoji u svetlucavim odrazima metalnih tračnica. U zemlji koja nije udomljena u intimnom prostoru sveta. Kroz moju zemlju ne prolaze vozovi. Umesto vozova kroz nju se kreće lokomotiva sa jednim vagonom. Mnoštvo usamljenih vagona tumara bez ikakve nade da će se jednom povezati u kompoziciju, bez ikakve nade da će povezati ono što je daleko i različito. Kreću se po navici, preostaloj iz nekog prethodnog života, po sećanju koje pamti slike vozova pridošlih iz drugih i dalekih prostora. U mojoj zemlji nema isprepletenosti koloseka, zato što je svaki kolosek sporedni, ne vodi nikuda, ne obećava ništa. Nema tračnica. Postoje samo trave i cvetno livadsko bilje koje ih je prekrilo. Nema putnika. Niko nikuda ne stiže, jer nema tog mesta na koje bi se moglo pristići, jer nema tog mesta sa kojeg bi se moglo otisnuti. Sva mesta zapala su u užas istosti. A do onog što je isto ne može se doputovati. .................... Postoji samo tišina koju nikada ne prekida zvuk vozova koji se kreću nezamislivim brzinama. Postoji samo veselo lice propasti u obliku polaganog iščezavanja železničkih šina. Katastrofa se osmehuje u liku nemogućnosti da se ode. SANJAM: jednom ću se probuditi u zemlji kroz koju prolaze vozovi. Otići ću na železničku stanicu, sedeću u jednom od vagona ogromne kompozicije, krenuću na put. U kupeu ću čitati novine. Polako ću tonuti u san. Pre nego što usnim, poslednjim budnim pogledom obuhvatiću ono što se zove nebo i videću senku svoje zemlje u jedinstvenoj senci sveta.“ (Dragan Velikić, Beograd i druge priče, 2009.) |
26.04.2010., ponedjeljak
BIOLOGIJA MORA I SLOBODNO ZIDARSTVOProljeće je idealno doba za obilaske morskih gradova. Ravnoteža sunca i vjetra čini dugotrajne šetnje planiranim putovima ugodnijim. Jedino što vam može stati na put je, kiša. Kiša koja se dvadeset sati sručila na Zadar, prikovala me za hotel i wellness zabavu, što i nije loše, ali mi je žao. Jer i ovog puta, mnoge zadarske želje su mi ponovo ostale neostvarene. Nikako da upoznam taj grad koliko bih htjela. Nekad davno, zbog prioriteta; pa opet davno zbog dječje igre, sladoleda i premora; pa ratne pauze, pa poslijeratnog uzbuđenja zbog novog viđenja grada...E, ovaj put sam se posvetila samo gradu i zato sam „ljuta“ na kišu, jer me spriječila da ponovo sjednem na mjesto po kojem ću pamtiti ovo proljeće u Zadru. Dugo sam sjedila na zadarskoj promenadi pored skulpture Spiridona Brusine, s pogledom čas u morsku pučinu, čas u zamišljenog čovjeka s bradicom i velikom školjkom smještenom kao bremenom u njegovim na koljena oslonjenim rukama. Osjećala sam se dobro; bila sam mirna i pri svakom okretu prema njemu, činilo mi se kao da ćemo započeti neku dugu priču. Nisam znala tko je; prilazeći, pomislila sam da je ribar ili čovjek zaljubljen u more. Kako je zgrada Filozofskog fakulteta bila za leđima i pravac iz kojeg sam došla, postalo mi je jasno da je pored tog morao biti i značajna ličnost. Da. „U Zadru je 11. prosinca 1845. rođen SPIRIDON BRUSINA, sveučilišni profesor i zoolog. Pučku školu i klasičnu gimnaziju završio je u Zadru, a Filozofski fakultet u Beču. Službu je počeo kao gimnazijski profesor u Zadru i predavao je prirodopis (1867.-1868.), a potom je bio asistent u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu i prvi profesor zoologije na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon odlaska u Zagreb osamostaljuje Zoološki odjel, a nešto kasnije i botaničku zbirku Narodnog zemaljskog muzeja. Muzejom je upravljao od 1876. do umirovljenja 1901. godine i pod njegovim je vodstvom Zoološki muzej krajem XIX. stoljeća bio jedan od najuglednijih takovih institucija u Europi. Od 1874. bio je redovni član Akademije tadašnje JAZU. Znanstveno je obradio mnogobrojne životinjske i biljne vrste. Bavio se fosilnim i živućim mekušcima. U njegovu čast nekoliko je vrsta školjkaša po njemu dobilo ime. Prvi je počeo istraživati morsku floru i faunu. U Zadru je 1. srpnja 1868. počeo istraživati morsko dno u gradskoj luci i taj se datum uzima za rođendan hrvatske biologije mora. Objavio je oko 150 djela, rasprava i članaka. Umro je 21. svibnja 1908. u Zagrebu.“ Pronašla sam još zanimljivih podataka: "VELIKA LOŽA STARIH, SLOBODNIH I PRIHVAĆENIH ZIDARA HRVATSKE POVIJEST HRVATSKOG SLOBODNOG ZIDARSTVA 1.3.1894. Zbog nesporazuma u loži Hrvatska vila izabran je novi Starješina Spiridion Brusina (primljen 1870. u loži Cleveland Br. 210 u Chicagu), a Ivan Bojničić izlazi iz lože. Bojničić je loži otkazao gostoprimstvo u svom domu, te je loža privremeno radila u hotelu "K caru Austrijanskom", zatim u prostorijama Prirodoslovnog muzeja, a godine 1895. u domu kipara Pierottia. 1896. Pod pritiskom javnog mnijenja Spiridon Brusina morao se zahvaliti ne samo na starješinstvu lože ("položio je čekić") nego i na sveučilišnoj katedri i na ravnateljstvu prirodoslovnog muzeja, a Starješina lože Hrvatska vila postaje Slavoljub Buljan. Do toga je došlo, jer su urednici "Obzora" objavili podatke i imena članova slobodnozidarske lože "Hrvatska vila"(11.01.1896.)." Još uvijek ne znajući tko je zamišljeni čovjek s pogledom zaronjenim u morske dubine, navratila sam sutradan po malo istog mira i šutnje. Ako me kiša spriječila da sjednem i pravim mu društvo koliko sam željela, nije bar u tom da ga još jednom vidim i pozdravim do nekog novog viđenja. Slike ću, naravno, jednom i priložiti, a u ove kasne sate, neka pjesme.... ********** Tko je kipar i kad je skulptura postavljena, nisam pronašla. |
21.04.2010., srijeda
ZAR I TI...
Nekad davno sam u jednom postu izostavila znake navoda citirajući tuđi tekst, ne zato što sam to prisvojila, nego misleći kako me nitko neće čitati, pa nije ni važno, a ja znam. Kasnije me „živu sram pojeo“.
Kada biram tuđi video sa YT-a, zaobilazim one koji su nekom posvećeni, iako su mahom najkvalitetniji; čini mi se nepravedno posuditi nešto tako intimno i rađeno sa puno ljubavi za određenu osobu ili situaciju. Ako sam svoju neizrečenu ideju susrela već oblikovanu kod nekog drugog, s radošću odustajem od nje; dovoljno mi je zadovoljstvo podudarnost. A tko sam ja? Samo, anonimni blogerčić. Zato, ne mogu da vjerujem pročitanom: „ZAGREB - Kazališna premijera “Štefice Cvek u raljama života” , u režiji Nine Kleflin, koja je najavljena za 19. travnja u kazalištu glumačke družine Histrion, zamalo je otkazana jer se NITKO NIJE SJETIO kontaktirati autoricu romana Dubravku Ugrešić radi autorskog dopuštenja.“ (J.L.) ILI: „ZAGREB - Zbog neriješenih autorskih prava, odnosno nedopuštenog i neovlaštenog korištenja materijala iz serije Veljka Bulajića “Titovi memoari” u seriji “Tito” Antuna Vrdoljaka, odvjetnički tim Veljka Bulajića koji vodi Orsat Miljenić zatražit će, doznajemo, sudskim putem da HTV privremeno obustavi njezino daljnje prikazivanje. • Bulajić: Vrdoljak je BEZ PITANJA UZEO moje memoare o Titu“ (J.L.) |
18.04.2010., nedjelja
OBLAK NAD EUROPOM
„Neko je rekao da je za svakog od nas najlepši onaj grad u kome smo imali dvadeset godina. Ne znam da li je to uvek tačno. U mom slučaju jeste.
Sve je to bilo tako neobično i tako davno da taj KRAKOV moje mladosti i nije više za mene jedan određen, konkretan grad, nego više jedno stanje duha, jedan od onih velikih mladalačkih snova koje čovek nosi kroz život kao najstvarniju stvarnost. Sve to liči na početak bajki i nosi duh i ton dečijih pričanja. „Pa onda dođoše u jedan veliki graaad...“ Tako smo jedan moj drug i ja, siromašni studenti iz Bosne, došli u austro-ugarski KRAKOV na nepunu godinu dana pre Prvog svetskog rata. .......................... Često se moglo od stranaca i od Poljaka čuti mišljenje da je KRAKOV grad muzeja, po strani od života, gotovo mrtav grad. A za mene, on je bio i ostao grad velikih životnih otkrića i saznanja. Sa silnom intelektualnom žeđu, otvorenih čula, ja sam nekad stupao ulicama toga grada u kom je sve za mene bilo otkriće. U dodiru sa mojim poljskim drugovima, sa intelektualcima, kao i sa ljudima svih zanimanja, ja sam otkrivao, koliko sam mogao, istinu o poljskom čoveku i njegovoj sudbini. U bibliotekama, muzejima, u pozorištu, u dnevnoj i periodičnoj štampi, po izložbama savremenih umetnika, ja sam postepeno sagledavao konture poljske kulture, koja me je na svakom koraku očaravala svojom težnjom za čistotom i savršenstvom oblika, i, naročito, svojim kontinuitetom i doslednošću svojih napora uprkos svemu. A to je bilo ono za čim sam ja žudeo, a što nisam nalazio ni u svojoj zemlji ni u kulturama drugih slovenskih naroda, ukoliko sam tada mogao da ih sagledam. ........................... Tu sam osluškivao tajne poljskog jezika. Taj jezik toliko se razlikovao od moga, ali u isto vreme u njemu je bilo nečeg meni lično tako bliskog i prisnog, da se to nije moglo rečima iskazati ni objasniti. Kroz teškoće i brzake toga jezika ja sam plovio još nevešto, zanesen otkrićima. Mene je taj jezik opijao, ali onako kao što život opija. I, kao jednu od srećnih okolnosti svoga života smatram činjenicu da sam taj jezik nekad upoznao i da ga ni do danas nisam posve zaboravio. Poljska reč, koja je za mene ostala vezana za KRAKOV , zadržala je srećom svoje mesto bar u mojoj lektiri, ako ne i u mojoj konverzaciji. Ja mogu da osetim i njenu draž i njenu snagu, i ona i danas čini moj život bogatijim. Sve sam to našao u onom kratkom vremenu koje sam proveo u KRAKOVU. A kad sam počeo da hvatam korena u toj sredini i kad mi se učinilo da tu za mene tek počinje život, da bi se tu moglo još dugo i lepo živeti, uživati, učiti i raditi, ja sam izbačen iz svog krakovskog sna. Došao je rat! (tako svršavaju mnoge priče ljudi iz mog naraštaja!) Ja sam napustio KRAKOV, da se više nikad ne vratim u njega. Ali u meni je ostao SAN o gradu moje mladosti i mojih još neodređenih i nesređenih mladalačkih nadanja i planova. A taj san je satkan od same životne stvarnosti. U njemu su mnoga bogatstva poljskog duha koja sam bar nazreo za vreme svog suviše kratkog boravka u KRAKOVU. BEZ TOG SNA BI MOJ ISTRGANI ŽIVOT BIO SVAKAKO SIROMAŠNIJI.“ (Ivo Andrić, Krakov) |
17.04.2010., subota
"ŠTA AKO?"Posljednji put smo se sreli nakon intervjua s jučer preminulim književnikom Branimirom Donatom. Zbog našeg iznenadnog susreta, zbog tvog prijatnog druženja s književnikom i zadovoljstva uspješno obavljenim poslom, smijali smo se svemu; čak i gospodinovom pravom imenu. Rat se već slutio, ali mi nismo naslutili koliko će dugi biti rastanci. „Škrto mi govore o tebi.“ (tvoje riječi). I meni... A voljela bih ti, doista, postaviti XX godina teško pitanje: Kako si? |
16.04.2010., petak
REKAO JE:
"Slikarstvo je tišina uma, glazba oka."
Orhan Pamuk |
GOYA
U Splitu je večeras otvorena izložba, Francisco de Goya: Grafike, na kojoj će biti predstavljena 92. djela slavnog umjetnika.
„Poslije Velázqueza, Goya (1746. - 1828.) je najveća pojava u španjolskom slikarstvu. Smatra se začetnikom grafičke umjetnosti 19. stoljeća. Njegovo je djelo po tematici svestrano. Slikao je prizore iz pučkog života, stravične scene iz pobuna i ludnica, te kartone za tapiserije, no vrhunac svog stvaranja dosegao je u portretu.“ Najpoznatije slike: "Razapeti Krist" , "Odjevena ljepotica" , "Gola ljepotica" , "Drugog svibnja 1808." ,"Treći svibnja 1808. u Madridu" , "Grofica od Činčona" , "Obitelj Karla IV" ,"Saturn proždire jednog sina"... Gravure: "Kopije Velázquezovih ulja" , "Hirovi" , "Strahote rata", "Borbe s bikovima", "Besmislice" ... “Najposle sam došao do uverenja da svemu tome nema leka, ni pomoći. Portretišući čoveka, mi ga ubijamo svakim pogledom pomalo, kao što biolozi ubijaju životinjicu koju prepariraju, i kad ga umrtvimo potpuno, on oživi na našoj slici. Samo što je samoća čoveka na portretu veća od samoće kostura u zemlji. To je veština portretisanja. I zato početnici i rdjavi slikari ne umeju da rade portrete, jer ne umeju da ih izdvoje, izoluju, "prepariraju". Rdjavi portreti se i poznaju po tome što je ličnost na njima pritešnjena, zapletena i povezana sa ambijentom u kom kao da produžuje jednim delom da živi, jer slikar nije smeo ili nije umeo da izvrši teški posao izdvajanja i oslobođenja, "ubijanja" i "ovekovečenja" ličnosti. Meni je uvek malo sumnjivo kad čujem gde se govori: ima hiljadu načina kako se može slikati. Otkud hiljadu? I zašto hiljadu? Ako ima više od jednog, onda ima izvesno i više od hiljadu. Onda nema granice. I šta koristi da ih ima i hiljadu, kad svaki od nas zna i ume samo jedan. Prema tome, postoji za svakog slikara samo jedan način. Oni za koje postoji hiljadu načina , ti ne slikaju.” (Ivo Andrić, Razgovor s Gojom) Bilo bi lijepo i ovog proljeća posjetiti Split. |
15.04.2010., četvrtak
MANe znam tko je autor, niti koliko je „priča“ stara, ali je za mene nova i „vječno mlada“. Možda će još nekom biti zanimljiv večeras mi pristigli mail. Hvala Majo! "7 Dokaza/Razloga zašto gradjani BIH ne žele promjene ... Postoji pretpostavka, u medijima i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku. Ima nešto skoro mistično u životnom stilu većine bh. građana. Broj sedam ima svoju mitsku povijest: kršćanstvo tvrdi da je Bog stvorio zemlju za sedam dana, govori se o sedam smrtnih grijehova; islam i judaizam govore o sedam nebesa. U Bosni i Hercegovini možemo govoriti o sedam stanja društvenog duha zbog kojih nam je ovako kako nam je. Ovi dokazi su izvedeni iz društvene prakse. Prva tri dokaza spadaju u sferu političkog mišljenja: 1. «Dobro je, samo nek' ne puca!» - Mir se u BiH shvata kao odsustvo rata. Sve dok te neko ne ubija, ili tebe ne tjera da ubijaš – život je dobar. Mir se ne shvata kao napredak, kreativnost i inventivnost. Mir se shvata isključivo kao odsustvo fizičke prinude. 2. «Izdržao je Mujo i gore!» - Ovaj pricip herojstva u trpnji obezbjeđuje da nema želje za bilo kakvim individualnim ili društvenim napretkom. Kapacitet Muje da trpi je neograničen. 3. «Ne talasaj» - Ukoliko neki pojedinac i poželi da akcijom provede promjenu, aktivira se društveni princip «ne talasaj». Društveno okruženje se obrušava na pojedinca, demontira njegovu ili njenu akciju koja vodi promjeni i teži da pojedinca vrati u mediokritetsku ravan poznatu pod imenom «Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane». Slijedeći dokaz pripada sferi duhovnosti: 4. «Ako Bog da» - Primjena uzrečice «ako Bog da» u svakodnevnom jeziku poprimila je razmjere pandemije. «Ako Bog da» pokriva sve od ekonomskog prosperiteta do seksa. Polaganje ispita na fakultetu, zakazana kafa za sutra popodne, politički napredak, sportska kladionica, izgradnja auto-puta – zapravo sve - zavisi od Božje volje. Ovaj komotni determinizam oslobađa odgovornosti za bilo koju akciju. Sve je u božjim rukama, pa tako nema potrebe za bilo kakvim planom, strukturom, ili, ne daj bože, zalaganjem. Prebacujući na Boga da se brine da li će im zagorjeti ručak, da li će im dijete postati narkoman ili da li će vlada povećati porez, Bosanci i Hercegovci su uspješno skinuli sa sebe svaku odgovornost za vlastiti život. Slijedeća dva dokaza su iz domena ekonomskog razvoja: 5. «Ne mogu oni mene malo platit koliko ja mogu malo radit.» - Ova drevna bosansko-hercegovačka izreka opisuje ekonomsku mudrost stanovnika jedne od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Nije poznato da se ovakva ekonomska misao pojavljuje i u jednom drugom svjetskom jeziku, osim u bosanskom, srpskom i hrvatskom. 6. «Nemam ja vremena da radim» - Moderna business misao u BiH bilježi još jedan doprinos svjetskim ekonomskim teorijama. Ovaj misaoni dijamant, koji transcendira logiku i fiziku, uspješno devastira svaku do sada poznatu ekonomsku doktrinu. Princip «Nemam ja vremena da radim» nastao je krajem 20. stoljeća u BiH kao progresivni bh. pogled na tranziciju ka slobodnom tržištu. U svakodnevnoj praksi očituje se u i u slijedećim formulama: «Daj meni i daj odmah!»; «Pare dolaze same, samo treba skontat kako!» i «Previše sam ja pametan/a da bih radio/la.» Sedmi dokaz je iz domena fizike i oslanja se na Opću teoriju relativnosti: 7. «Ma» - Početak rečenice sa «Ma, ...» omogućava dosljedno rušenje svakog struktuiranog napora . «Ma,..» obezvrjeđuje svaki rad, odluku, svaki konstruktivni pokušaj i svaki izniman rezultat. «Ma, daj, šta on ima doktorirat, a ja išo s njim u školu?»; «Ma, hajde popi, ba, jaro!» (npr.upućeno liječenom alkoholičaru); «Ma, ne mogu se ja njoj zamjerat...», i mnogi drugi primjeri uvijek su u funkciji relativiziranja svakog individualnog ili kolektivnog napora. Riječ «Ma» je riječ-zločinac i morala bi biti stavljena izvan zakona. Žalosno je što Evropa nikako da prihvati fatalnu privlačnost ovih sedam stupnjeva duhovnog razvitka u BiH. To je ista ona Evropa koja radi od jutra do mraka, a i vikendom, ta anti-neradnička, racionalna, bosnofobična Evropa! Ta Evropa koja njeguje svoju demokraciju, svoju nauku i umjetnost, koja ima auto-putove, parkove, bazene i sportska igrališta. Mi u takvu Evropu nećemo! A ja bih dodala na ovaj tekst onu od Josipa Pejakovića .... "Znaš ti nas, jebo ti nas" ..." |
14.04.2010., srijeda
ISTINE
Ovih dana sam prilično iznenađena prostornim izjednačavanjem dviju dijametralno suprotnih tema u našim medijima. Zahvaljujući tom razglabanju i prelijevanju "iz šupljog u prazno" najradije ne čitam novine; prelistam i ostavim.
Ali danas sam se duže zadržala kod naslova: „OPRAH JE IZMISLILA PRIČU O SVOM ŽIVOTU JER SMATRA DA JE ISTINA DOSADNA“ (J.L.) Pomislila sam da nije ni prva ni zadnja, ali, čitajući članak zastala sam pred tim da je Oprah jedna od rijetkih koja je svoj život, po riječima „autorice najnovije biografije o njoj, koju potpisuje poznata “kopačica prljavštine” Kitty Kelley“, krivotvorila ružnim detaljima o sebi. Obično su ljudi pišući autobiografiju ili diktirajući drugima svoje biografije skloniji uljepšavanju svoga života te konstruiraju lijepo začinjene priče o sebi. No, Oprah, kako kaže autor novinskog članka, „u svojem je showu otvoreno govorila o odrastanju u siromaštvu, žoharima koji su joj bili kućni ljubimci, kako su je rođaci seksualno zlostavljali, o djetetu koje je rodila u 14. godini“, što prema istraživanjima K.K. i navodima svjedoka, nije istina. Ekstremno težak život O.W. izazvao je suosjećanje njenih obožavatelja širom svijeta, a njene popularne (talk show) emisije postale ispovjedaonice za tisuće i tisuće ljudi, po ugledu na autoricu, i obrazac TV emisija tog tipa u cijelom svijetu. Uvijek sam se pitala koliko su te priče istinite, a koliko plod konstrukcije kao imperativa koji će TV kući garantirati uspješnost, zaradu i procent gledanosti. Zato i nisam bila fan Oprah showa i ne pamtim ama baš ni jednu priču ikad ispričanu, niti sam znala njenu životnu odiseju. Gledala sam na nju više kao simpatičnu i dragu uspješnu ženu, pri tom uvijek polazeći od njenog debija u filmu The Color Purple , Stevena Spielberga iz 1985. snimljenom prema istoimenom romanu dobitniku Pulitzerove nagrade Alice Walker, gdje je O.W. ostvarila zapaženu sporednu ulogu i nominacije za Oscara i Zlatni globus u toj kategoriji. Volim taj film koji „govori o mladoj Afroamerikanki Celie i pokazuje probleme s kojima se suočavaju mlade crnkinje tijekom ranog 20. stoljeća; uključujući siromaštvo, rasizam i seksualnu diskriminaciju. Celie se mijenja dok pronalazi samopoštovanje uz pomoć dvije snažne prijateljice... Celie pronalazi snagu i u Sofiji (Oprah Winfrey), koja se udaje za Gospodinova sina Harpoa . Sofia je također žrtva nasilja od strane muškaraca u svojoj obitelji, ali za razliku od Celije, odbija ga tolerirati. Ovo nadahnuće se ipak pokazuje kao njezin pad, jer nakon što je uvrijedila gradonačelnikovu ženu, Sofia završava u zatvoru.“ (Wikipedia) Razmišljajući danas o pročitanom i prisjećajući se filma, izgleda mi kao da je životna priča O.W. , ako je vjerovati K.K., satkana od detalja života likova filma Boja purpura. Takva, priča bi bila i lažna i ukradena. Redatelju Stevenu Spielbergu njegova istina izrečena u filmu, na žalost, nije donijela ni jednog Oscara od 11. nominacija; a O.W. je "posuđena istina“ priskrbila simpatije cijelog svijeta, bogatstvo i planetarnu slavu. Isplatilo se. Njoj se posrećilo! Iako izuzetak ne čini pravilo, danas smo svjedoci sve češćih lažnih biografija ljudi, manje ili više poznatih ili bitnih, i u našoj sredini. Vjerujući kako „cilj opravdava sredstvo“ šire se te „gole istine“ poput epidemije i pune novinske stupce. Ciljevi su usklađeni, pa tko što dobije. Čak su i neki blogeri oboljeli od te suvremene bolesti, pa ne mogu da se ne upitam kakvu oni korist od tog imaju: da si priskrbe što veći broj komentara, nešto drugo, ili jednostavno, kako reče Oprah: „To je ono što ljudi žele čuti. Istina je predosadna.“ |
13.04.2010., utorak
MUCHO MAS QUE ....
I.
II. III. IV. "Danska turistička agencija VisitDenmark morala je ukloniti video oglas s YouTubea nakon što su pristigle brojne pritužbe. Agenciju su optužili da promiče promiskuitet. Trominutni video snimak prikazuje mladu plavušu koja u naručju drži bebu imena August (kolovoz). Mlada mama kaže da je beba plod kratkotrajne afere sa stranim turistom. Zatim objašnjava da pokušava pronaći bebina oca putem popularne internetske stranice YouTube. 'Napravila sam ovaj video jer pokušavam pronaći Augustova oca. Upoznali smo se jedne noći prije godinu dana kada je bio na odmoru u Danskoj...' ispričala je žena u video snimku koji je izazvao brojne reakcije. Agencija VisitDenmark pravda se da je svrha video snimka bila topla i slatka priča o odrasloj ženi koja živi u slobodnom društvu i prihvaća posljedice za svoja djela. Međutim, pritužbe na račun oglasa nisu prestale stizati i video snimak koji je pogledalo više od 800.000 ljudi morao je biti uklonjen s YouTubea. Sociologinja Karen Sjoerup kaže da je oglas poručivao da plavu Dankinju možeš brzo odvesti u krevet, i to bez kondoma. S njom se složio i ministar turizma, koji je istaknuo da video oglas nije dao baš lijepu sliku o Danskoj." (16.09.2009.) |
12.04.2010., ponedjeljak
"SAMER TAJM"E, to su bila (moderna) vremena. Srce je znalo: kad čuje Pipi, u mašti se već spušta niz Velebit. Za mene teška dionica praćena strahom pred serpentinama, ali u podnožju planine već mi miris mora draži nosnice i točno znam koji ću badić prvi obući, od onih „nebrojnih“ posakrivanih u koferu. Sjećam se, tj. ne sjećam se posebnih TV reklama, promocija, tzv. marketinga vezanog za naše more. Znalo se: A tamo, plavetnilo...“val se pjeni“ , a galebovi nebom sunce ljube. I puno ljudi...kao da je cijela Europa došla pržiti svoje cijenjeno dupe na našem vrelom pijesku; a o narodima i narodnostima da ne pričam. Gorio si danju, izgarao noću...a svatko je imao „svoj faktor“. Ako ne vjerujete meni, čitajte I.J. Puku: Samer Tajm! |
10.04.2010., subota
SUĆUT POLJACIMA
NA VAVELU I SKALKI
„ ...Pod gotovo polukružnim niskim svodovima leže veliki kraljevi velike države i njihove žene i njina djeca. Leže teški kovčezi s ornamentima od violine pa do buzdovana, a sakristijan izgovara kratko i promuklo vladarska imena, koja nas podsjećaju samo na nekadanje povijesne lekcije, a znače jednu veliku istoriju. Željezo i kamen i smrt i zlato; prolaznost; mrtvi kraljevi, živa slava mrtvog kraljevstva. Mirno gore žarulje. Masivni grobovi i niski svodovi daju osjećaj potištenosti, tu je prisutnost nerazumljivog veličanstvena; osjećam se ubog i neznatan; ubogi smo; ja i svi moji, gubim sam sebe iz vida, bivam i nijem i malen pred ljepotom i veličanstvom onog što je bilo. Izlazimo u crkvu, koja miriše prašinom i pospremanjem, dva snuždena mežnara odižu željeznu ploču, slazimo u Mickiewiczevu grobnicu. Tu leži on, carski sam, sa kandilom u obliku krune više glave i nekoliko još neuvelih karanfila na ploči. Zagasita bjelina, crveni cvjetovi i umorno zlato kandila, ton moćan i umiren, sve je kao jedan klasičan stih. Kad sam – pošto sam razgledao sve kapelice odličnih rodova – izišao na sunce, zakucalo je moje rajinsko, siroto srce, jer je izišlo iz začaranog kruga tegobe smrti i tradicije. Silazio sam u grad misleći na jednog mladog pjesnika – svog negdanjeg prijatelja – koji je šireći ozeblim rukama izveštalu pelerinu ponavljao: mi nemamo ništa, nama i ne treba ništa. Skalka, groblje zaslužnih Poljaka. ....................... U renesansnoj crkvi je staklo, pod kojim je krv sv. Stanislava, mučenika i reljefna glava patra Kordeckog, junaka iz Czenstohowe, o kom čitasmo nekad – pod grčkim satom – krijući vješto Sienkiewiczev roman pod klupom. ....................... U pročelju je prašan i pust oltar s nekoliko uvelih grančica i jednim zarđalim propelom. ( Raspelo me sreta ovdje na svakom koraku – Madona je rjeđa nego na jugu – u procesijama, crkvama, kapelama, domovima i zavodima, svagdje sam ga susreo; izgleda da je simbol ove zemlje; i njihove sudbine: razapeti Hristos u agoniji, sa pet grdnih rana, okrunjen trnovom krunom i napojen octom.) Svjetla dogorjevaju. Gospino se lice mijenja, grobovi postaju još bjelji; kao četiri bijele aureole trepeću četiri svjetiljke nad upokojenim. Napolju je vedro popodne Velike subote, sunce na zalazu, prva zvona, dječiji glasovi i miris uskršnjih kolača iz otvorenih prozora. – Draga mama!“ Ivo Andrić, Staze, lica, predeli; (štampano prema tekstu objavljenom 1914.god. u Zagrebu, Hrvatski pokret br. 106.) |
RJEČNIK
“Bloger je osoba koja objavljuje neki blog. Pojam bloger može se odnositi i na mrežnu službu koja objavljuje blogove.
Blog je, pak, kako definira Hrvatski jezični portal, “publikacija na Internetu otvorena za kontinuirano nadopisivanje, može biti individualna i kolaborativna”. Najčešće jest individualna, uređuje je i piše jedna osoba, prilozi (“postovi”) se prikazuju obrnutim kronološkim redom (od najnovijega prema starijima). Prilozi su najčešće kratki tekstovi (postoje i mikroblogovi, s osobito kratkim tekstovima; mikroblog i SMS poslužili su kao obrazac za twitter). Mogu to biti i snimci (fotoblog), video (videoblog), glazba i zvuk (MP3 blog, podcasting), odnosno neka od kombinacija tih vrsta. Neki blogeri objavljuju priloge u kojima komentiraju aktualne događaje ili teme. Samo u malobrojnim slučajevima su postali izvor tematskih informacija kroz participativno novinarstvo (to su u Hrvatskoj nastojali osobito M. R. i Ž. P., izazivajući razne oblike pozora). Mnogi ih koriste kao osobne dnevnike; trećim blogerima je blog mjesto za objavljivanje literarnih sastava, itd. Važna je karakteristika interaktivnost: ispod “posta” čitatelji ostavljaju komentare, može se razviti i polemika, ali to nije pravilo. Blogerska zajednica (blogosfera) sastoji se, naime, od arhipelaga autoreferencijalnih grupa, gdje blogeri sličnih sklonosti jedni drugima komentiraju i jedni druge hvale i reklamiraju. “Bloger” je u hrvatskome posuđenica, anglizam. U korijenu engleskog pojma “blogger” je “blog”, sažetak sintagme “web log”, koja znači upisivanje (usp. logbook) u internetsku mrežu (World Wide Web).” (RIJEČ DANA, I.B., J.L.) |
09.04.2010., petak
GLE...GONDOLA
Rado bih ostavila pokoju prigodnu sličicu uz neke od postova, ali sam u tom prilično nevješta ha ha ha. Snalazim se s tuđim klipićima, što i nije loše budući da i muzički obojim tekst. Raduje me šarenilo, volim "umjetnost kiča"; stara sam i neozbiljna da bih imala kompleks kiča. Cijenim svaki pokušaj ljudi ovog svijeta da se kreativno izraze i slobodno daju svoj doprinos ljepoti, onako kako ju oni vide i osjećaju.
Za Kunderin tekst „Sam kao mjesec“ pretražila sam brojne uratke s YT-a kako bih pronašla „mjesec s Martinika“... bezuspješno, uglavnom. I onda iznenada, i slučajno..."gondola“ |
08.04.2010., četvrtak
THE ART OF KISSING"Poljubac je susret najljepši na svijetu" (J. Dučić) 300. postova, tristo pokušaja da se nešto kaže; zaustavi, ostavi, nastavi... "Poljubac može biti zarez, točka ili uskličnik..." (autor: ?) |
06.04.2010., utorak
"čuda" balkanska...nastavakPa, da dodamo: |
"ČUDA"
Moram se upitati što je to s Hollyvoodom? A još više, što se to nama događa; tko bi rekao prije dvije godine da će Balkan postati omiljena destinacija moja dva noćna kućna filmska ljubimca. Pominjala sam ih u društvu, kao...jednog volim jer mi liči na Redforda, a drugog zbog nekom sličnih okica. Mislila sam tad kako nije fino da starija gospođa uživa u mladosti i ljepoti, naravno i glumi ta dva ljepotana, ako su Clint Eastvood i Shon Connery još na sceni. Pa sam tražila neko opravdanje za ono što volim.
Ma tad sam bila stidljiva...Kasnije nisam. A sad sam zbunjena...otkud oni u tako kratkom vremenu na našem terenu. Kakav je to znak kada zvijezde cestom sjaje; dobar, sigurno! Jedan na Mokroj Gori, drugi u Međeđi...ali i jedan i drugi su vidjeli Višegrad i na Drini ćupriju. I Sarajevo i Beograd, a možda još negdje navrate. Možda lijepa gospođa to odluči. Tko zna, čudno je to sa zvijezdama! Lijepo. Sretan im Balkan. Neka ih! 12. 01. 2010. 05. 04. 2010. ZAMISLITE: živite u nekom dosadnom gradiću svoj još dosadniji posao, da ne kažem život... i jednog Uskrsnog ponedjeljka podignete pogled s novina i pred sobom ugledate holivudsku zvijezdu, ljepšu od najljepših; želi da mu prodate Armanijev parfem. "Čuda" se događaju, zar ne? |
05.04.2010., ponedjeljak
SUZA
„GLAZBENI producent i aranžer Mato Došen umro je u petak od posljedica srčanog udara u svome domu u Zagrebu.
Mato Došen je poznat po suradnji sa Mišom Kovačem, Nedom Ukraden, Magazinom, Danijelom Popovićem i još mnogim zvijezdama naše glazbene scene. Zadnje što je radio bio je novi album legendarnog Miše Kovača. Došen je rođen 1953. godine u Zagrebu, a sa glazbom se susreo već u 6. godini kada upisuje glazbenu školu. U 80-im godinama je slovio kao producent svih velikih zvijezda. Neke od najpopularnijih pjesama, koje je Došen radio, je "Ako me ostaviš", "Džuli", "Piši mi", a poznat je i po duetu sa Magazinom u pjesmi "Sve je plavo". Nakon što se odselio 1998. u Marabellu u Španjolskoj vodio je glazbenu školu i noćni klub, a nastavio je i suradnju s hrvatskim estradnim zvijezdama. Posljednji projekt mu je bila suradnja s Mišom Kovačem na zadnjem studijskom albumu "Ne tražim ništa". Na tome projektu surađivao je sa Duškom Šarcem, a posljednju pjesmu je završio dan prije svoje iznenadne smrti.“ (Koncert u Vatroslavu Lisinskom, 26.05.1986.) Djevojka koja je voljela njegovog pokojnog sina, bila je nekad najljepše biće koje su moje oči gledale. Danas je lijepa majka troje djece. Dok su zajedno lagano umirali u paklu droge, ona je izabrala život. Bila je snažnija. Marko je otišao prerano i pretužno. Voljela bih vjerovati da će ... negdje u plavetnilu, gore... Otac i Sin zajedno pronaći Spokoj. |
CRVENI JAVORPosadio si mi drvo; malo zeleno koje će jedne jeseni biti crveno. Pričala sam ti da ga baš zato volim. Kada sve tone u neku mirnu sjetu, ono blješti purpurom, kao obećanje. Sjedila sam jedne davne jeseni izgubljena na klupi pod krošnjom crvenog javora. Slutila život koji će se od tog časa trajno promijeniti. Bojala se svakog novog koraka budućnosti. Nisam više znala put. Ti ni pogotovo. Između vriska i plača, zagledala sam se u crvenilo lišća. Nečujno je padalo, lepršalo, motalo se oko nogu, šetalo pred pogledom i odjednom mi se učinilo da mi je skrojilo crvenu haljinu. Izmamilo mi osmijeh, zaustavilo plač i ukralo strah. Nešto sam si obećala tad, čvrsto. To smo i ostvarili. Pričala sam ti o tom, ali nikad nisam rekla da je klupa bila pod crvenim javorom. Znam da ti ne voliš drveće bez plodova; znam i da si se čudio zašto već nekoliko godina tražimo drvo koje je najljepše kada se skida; znam i to da je bilo teško shvatiti kako je meni opadajući list jednako lijep kao ubrana trešnja. I kada sam ja odustala, ti si pronašao moje drvo. Poklon za Uskrs. Hvala ti, dragi moj. Drveću ne brojimo godine; dok ono raste, mi starimo. A kad naraste, ono broji naše. Kažu da je osjetljivo; moramo ga dobro paziti; možemo mi to. P.S. Pet godina iza:  |
03.04.2010., subota
"...JER ŽIVOT JE SAN..." |
PRILOG 2. I 3.
MALA S PEŠČENICE:
KAUBOJ S BALKANA: |
02.04.2010., petak
ŠARENI POST
Da se malo sredim...uzbuđena sam...ma, sretna sam!
Ljubim te, srećo moja!   Idemo redom: „ ČUDNO JE KAKO U OVOM PREDELU TIŠINE, PO VEČITOM ZAKONU SUPERIORNOSTI, ŽIVE BUJNIM ŽIVOTOM ZVUK I MELODIJA. U ČAMCU, DALEKO NA JEZERU, NEKO MORA POSVE TIHO DA PEVA NEŠTO PRIGUŠENO I NERAZMLJIVO. DO MENE DOPIRE SLUTNJA MELODIJE; VIŠE RAZMIŠLJAM O NJOJ NEGO ŠTO ČUJEM, A IPAK JE STALNO U MENI, I U SAN JE PONESEM, I POSLE BUĐENJA JE NALAZIM. OVDE MELODIJE STARE I NESTAJU, ALI NE UMIRU; NE RAĐAJU SE, NEGO VASKRSAVAJU.“ ( Ivo Andrić, Staze, lica, predeli ) Sretan Vam Uskrs, dragi Svi moji! ŽIVOT JE LIJEP! DAVNO SMO TO S OSMIJEHOM KONSTANTIRALI! PRILOZI 1, 2, 3, ITD... DUJE, BRAVO... |
ŠALA...LALA...LI...LIBar na moru šale ne bi smjele biti „neslane“.  |
01.04.2010., četvrtak
POGLEDAJ U NEBO
Milan Kundera, Susret
SAM KAO MJESEC "Na Breleurovim slikama mladi je mjesec u vodoravnom položaju, vršaka okrenutih uvis, poput gondole što plovi noćnim valovima. Nije to slikarska fantazija, na Martiniku je mjesec doista u tom položaju. U Europi je mlađak uspravan: ratoboran kao kakva krvožedna životinjica, što čuči, spremna na skok ili, ako hoćete, poput savršeno izbrušena srpa. Mjesec u Europi ratnički je mjesec. Na Martiniku je spokojan. Možda ga je stoga Ernest zaogrnuo toplom, pozlaćenom bojom; na njegovim mitskim slikama on simbolizira nedostupnu sreću. Neobično: s nekim sam Martinikancima razgovarao o tome i ustvrdio da ne znaju točan položaj mjeseca na nebu. Ispitujem Europljane: Sjećate li se mjeseca u Europi? Kojeg je oblika dok izlazi, kojeg dok zalazi? Ne znaju. Čovjek više ne promatra nebo. Zapostavljeni mjesec sišao je na Breleurove slike. No oni što ga ne vide na nebu neće ga vidjeti ni na slikama. Sam si, Erneste. Sam kao Martinik sred vode. Sam kao Depestreova pohota u komunističkom samostanu. Sam kao Van Goghova slika pred tupavim pogledom turista. Sam kao mjesec koji nitko ne vidi." René Depestre, pjesnik rođen je na Haitiju 1926. Ernest Breleur, slikar rođen na Martiniku 1945. Martinik je otok u Antilima, smješten u Karipskom moru, 450 km sjeveroistočno od obale Južne Amerike i 700 km jugoistočno od Dominikanske Republike. Prekomorski je departman Francuske. |
