MALI SUNCOKRET
28.04.2010., srijeda
IZGUBLJENO-NAĐENOBiblioteka mog djetinjstva iako nije bila bogata našu je kuću uvrstila u one u kojima „se čita“. Knjige su uvijek bile skupe, ali ih je tata ipak kupovao; nije mogao odoljeti čestoj ponudi akvizitera koji su prolazili školom. A i majka bi nas ponekad obradovala nekom knjigom „kupljenom na veresiju“ kod prijateljice zaposlene u gradskoj knjižari. Knjige su bile smještene u dnevnoj sobi prvo na policama i vitrini, a kasnije regalu; soba je bila sestrina, pa zajednička, pa samo moja i na kraju majčina, u kojoj sam i ja spavala pri posjetima. Mi smo odlazile, a knjige su strpljivo čekale naš povratak. Sjećam se mnogih, ali najviše pamtim debeli Sveznadar, te komplet bordo korica književnice Perl Bak, prve žene Amerikanke dobitnice Nobelove nagrade za knjiženost 1938. godine. Pročitala sam sve naslove vrlo rano i nikad im se više nisam vratila. Sjećam se Dobre zemlje, Velikog talasa i Paviljona žena. Knjige su bile pitke, čitljive, zanimljive i pune egzotike kineskog podneblja. S velikom ljubavlju je pisala o toj zemlji u kojoj je živjela s roditeljima prezbiterijanskim misionarima i čiji jezik je progovorila prije engleskog. To sam saznala kasnije, iako toj ženi nije u Nauci o književnosti dodijeljeno puno mjesta. Ali u mom sjećanju jeste. Naravno, na polici su stajale i bajke, Andersenove i braće Grimm i niz knjiga biblioteke „Lastavica“. Mnoge od njih su imale posvete sestri i meni, uglavnom kao najboljim đacima na kraju školskih godina ili praznika i jubileja, a i rođendanskih, dobivenih od prijatelja u nizu godina naših djetinjstava. Bilo je i duplikata, dosadnih. Uz knjige su stajale kojekakve figurice i svaka je također bila posebna priča. Najčešće se sjetim sivog keramičkog psa sa okrznutim ušima i repom, za kog su svi govorili kako je ružan. Možda je i bio, ali po majčinoj priči, dobiven je kao poklon za moj prvi rođendan i stoga je imao posebno mjesto i u vitrini, i u srcu mog sjećanja. Možda se nikad ne bih sjetila u tom mnoštvu regalskih stanara, kućnih ljubimaca, priča i opredmećenih uspomena, Male sirene, suvenira koji se u godinama naše mladosti tu nastanio kao sestrin poklon od kolege, da nisam pročitala vijest: „Kip Male sirene, simbol Kopenhagena, ovih je dana brodom poslan u Šangaj gdje će biti jedan od glavnih izložaka u danskom paviljonu u sklopu EXPO-a 2010.“ Kip Male sirene koja sjedi na kamenu kao spomenik danskom piscu Hansu Christianu Andersenu, tvorcu istoimene bajke, postavljen u Copenhagenu 1913. godine prvi put odlazi na daleki put u socijalističku Kinu. Za šest mjeseci trajanja svjetske izložbe predviđa se oko 100 milijuna posjetitelja. Razmišljam: 200 milijuna očiju će imati zadovoljstvo doživljaja bajke i djetinjstva; koliko osmijeha, koliko probuđenih sjećanja i trenutaka radosti će izazvati pogled na kip. Koliko će puta ljudi pomisliti na Dansku i književnika Andersena, čija je Mala sirena jedna od tri najčitanije bajke u mnogoljudnoj Kini. Koliko će se puta ljudi prisjetiti domova svog djetinjstva. Ovih dvadeset godina naše povijesti i mog života, razmišljajući o zauvijek otišlim ljudima i onim dragim od kojih me rat prisilno odvojio, i o nestalim domovima i „kabriolet kućama“, kako kaže naš književnik, nisam stigla a ni smjela misliti o iščezlim stvarima. Uz sliku porodičnih fotografija koje uz naše čipkaste vjenčanice lepršajući odlaze tko zna kojim putem, samo ponekad se upitam gdje su knjige, gdje je Perl Bak, gdje je moj ružni pas, i od nedavno, čije oči gledaju našu Malu sirenu. Od gubitka stvari, gori je gubitak uspomena. Njima ne dam da odu... „Bila jednom jedna mala morska sirena koja je živjela u najdubljim morskim dubinama. Ali, za nju nije bilo veće radosti no da sluša priče o svijetu ljudi koji žive gore. Kad je napunila petnaest godina, dozvoljeno joj je bilo da izviri iz vode i posmatra taj svijet. Prvo što je ugledala je bio brod na kome se nalazio mladi princ. Mala sirena se u njega zaljubila. Te noći je bila strašna oluja. Brod je potonuo, ali je mala sirena uspjela da spasi princa. Bez njega više nije mogla živjeti. ........................... Daleko na pučini morskoj voda je tako modra kao što su latice najljepšeg različka, a bistra poput najčistijeg prozirca, ali je i veoma duboka, dublja nego što ijedno sidro može doseći; mnogo bi crkvenih tornjeva valjalo nastaviti jedan na drugi da bi s dna morskog dosegli vodi na površje. A na dnu mora borave morske vile ili sirene. Nemojte misliti da ondje nema ništa do pusta bijela pijeska! Nikako! Ondje vam raste najčudnije drveće i bilje, što je tako gipko u stabljici i ušću da se odmah povija, baš kao da je živo, čim se voda ma i malo uzgiba. Svakojake ribe, male i velike, klize i promiču medu granjem, upravo kao što i ptice u nas gore prelijeću zrakom. Na onome mjestu gdje je more ponajdublje uzdižu se dvori u kojima stoluje kralj podmorskoga svijeta: zidovi su im od koralja, visoki šiljasti prozori od najžućeg jantara, a krov od samih školjki, što se rastvaraju i sklapaju kako se već voda ziba. Divota ih pogledati, jer je u svakoj školjci sjajni biser: jedno jedino takvo zrno bilo bi najveći sjaj u kruni kakve kraljice...“ |
Hvala Đorđe! 
