NA VAVELU I SKALKI
„ ...Pod gotovo polukružnim niskim svodovima leže veliki kraljevi velike države i njihove žene i njina djeca. Leže teški kovčezi s ornamentima od violine pa do buzdovana, a sakristijan izgovara kratko i promuklo vladarska imena, koja nas podsjećaju samo na nekadanje povijesne lekcije, a znače jednu veliku istoriju.
Željezo i kamen i smrt i zlato;
prolaznost;
mrtvi kraljevi, živa slava mrtvog kraljevstva.
Mirno gore žarulje. Masivni grobovi i niski svodovi daju osjećaj potištenosti, tu je prisutnost nerazumljivog veličanstvena; osjećam se ubog i neznatan; ubogi smo; ja i svi moji, gubim sam sebe iz vida, bivam i nijem i malen pred ljepotom i veličanstvom onog što je bilo.
Izlazimo u crkvu, koja miriše prašinom i pospremanjem, dva snuždena mežnara odižu željeznu ploču, slazimo u Mickiewiczevu grobnicu.
Tu leži on, carski sam, sa kandilom u obliku krune više glave i nekoliko još neuvelih karanfila na ploči. Zagasita bjelina, crveni cvjetovi i umorno zlato kandila, ton moćan i umiren, sve je kao jedan klasičan stih.
Kad sam – pošto sam razgledao sve kapelice odličnih rodova – izišao na sunce, zakucalo je moje rajinsko, siroto srce, jer je izišlo iz začaranog kruga tegobe smrti i tradicije.
Silazio sam u grad misleći na jednog mladog pjesnika – svog negdanjeg prijatelja – koji je šireći ozeblim rukama izveštalu pelerinu ponavljao: mi nemamo ništa, nama i ne treba ništa.
Skalka, groblje zaslužnih Poljaka.
.......................
U renesansnoj crkvi je staklo, pod kojim je krv sv. Stanislava, mučenika i reljefna glava patra Kordeckog, junaka iz Czenstohowe, o kom čitasmo nekad – pod grčkim satom – krijući vješto Sienkiewiczev roman pod klupom.
.......................
U pročelju je prašan i pust oltar s nekoliko uvelih grančica i jednim zarđalim propelom.
( Raspelo me sreta ovdje na svakom koraku – Madona je rjeđa nego na jugu – u procesijama, crkvama, kapelama, domovima i zavodima, svagdje sam ga susreo;
izgleda da je simbol ove zemlje; i njihove sudbine: razapeti Hristos u agoniji, sa pet grdnih rana, okrunjen trnovom krunom i napojen octom.)
Svjetla dogorjevaju. Gospino se lice mijenja, grobovi postaju još bjelji; kao četiri bijele aureole trepeću četiri svjetiljke nad upokojenim.
Napolju je vedro popodne Velike subote, sunce na zalazu, prva zvona, dječiji glasovi i miris uskršnjih kolača iz otvorenih prozora. – Draga mama!“
Ivo Andrić, Staze, lica, predeli;
(štampano prema tekstu objavljenom 1914.god. u Zagrebu, Hrvatski pokret br. 106.)
Post je objavljen 10.04.2010. u 22:28 sati.