Nekad davno sam u jednom postu izostavila znake navoda citirajući tuđi tekst, ne zato što sam to prisvojila, nego misleći kako me nitko neće čitati, pa nije ni važno, a ja znam. Kasnije me „živu sram pojeo“.
Kada biram tuđi video sa YT-a, zaobilazim one koji su nekom posvećeni, iako su mahom najkvalitetniji; čini mi se nepravedno posuditi nešto tako intimno i rađeno sa puno ljubavi za određenu osobu ili situaciju.
Ako sam svoju neizrečenu ideju susrela već oblikovanu kod nekog drugog, s radošću odustajem od nje; dovoljno mi je zadovoljstvo podudarnost.
A tko sam ja? Samo, anonimni blogerčić.
Zato, ne mogu da vjerujem pročitanom:
„ZAGREB - Kazališna premijera “Štefice Cvek u raljama života” , u režiji Nine Kleflin, koja je najavljena za 19. travnja u kazalištu glumačke družine Histrion, zamalo je otkazana jer se NITKO NIJE SJETIO kontaktirati autoricu romana Dubravku Ugrešić radi autorskog dopuštenja.“ (J.L.)
ILI:
„ZAGREB - Zbog neriješenih autorskih prava, odnosno nedopuštenog i neovlaštenog korištenja materijala iz serije Veljka Bulajića “Titovi memoari” u seriji “Tito” Antuna Vrdoljaka, odvjetnički tim Veljka Bulajića koji vodi Orsat Miljenić zatražit će, doznajemo, sudskim putem da HTV privremeno obustavi njezino daljnje prikazivanje.
• Bulajić: Vrdoljak je BEZ PITANJA UZEO moje memoare o Titu“ (J.L.)
Post je objavljen 21.04.2010. u 12:23 sati.