Ovih dana sam prilično iznenađena prostornim izjednačavanjem dviju dijametralno suprotnih tema u našim medijima. Zahvaljujući tom razglabanju i prelijevanju "iz šupljog u prazno" najradije ne čitam novine; prelistam i ostavim.
Ali danas sam se duže zadržala kod naslova:
„OPRAH JE IZMISLILA PRIČU O SVOM ŽIVOTU JER SMATRA DA JE ISTINA DOSADNA“ (J.L.)
Pomislila sam da nije ni prva ni zadnja, ali, čitajući članak zastala sam pred tim da je Oprah jedna od rijetkih koja je svoj život, po riječima „autorice najnovije biografije o njoj, koju potpisuje poznata “kopačica prljavštine” Kitty Kelley“, krivotvorila ružnim detaljima o sebi. Obično su ljudi pišući autobiografiju ili diktirajući drugima svoje biografije skloniji uljepšavanju svoga života te konstruiraju lijepo začinjene priče o sebi.
No, Oprah, kako kaže autor novinskog članka,
„u svojem je showu otvoreno govorila o odrastanju u siromaštvu, žoharima koji su joj bili kućni ljubimci, kako su je rođaci seksualno zlostavljali, o djetetu koje je rodila u 14. godini“,
što prema istraživanjima K.K. i navodima svjedoka, nije istina. Ekstremno težak život O.W. izazvao je suosjećanje njenih obožavatelja širom svijeta, a njene popularne (talk show) emisije postale ispovjedaonice za tisuće i tisuće ljudi, po ugledu na autoricu, i obrazac TV emisija tog tipa u cijelom svijetu.
Uvijek sam se pitala koliko su te priče istinite, a koliko plod konstrukcije kao imperativa koji će TV kući garantirati uspješnost, zaradu i procent gledanosti. Zato i nisam bila fan Oprah showa i ne pamtim ama baš ni jednu priču ikad ispričanu, niti sam znala njenu životnu odiseju.
Gledala sam na nju više kao simpatičnu i dragu uspješnu ženu, pri tom uvijek polazeći od njenog debija u
filmu The Color Purple , Stevena Spielberga iz 1985. snimljenom prema istoimenom romanu dobitniku Pulitzerove nagrade Alice Walker, gdje je O.W. ostvarila zapaženu sporednu ulogu i nominacije za Oscara i Zlatni globus u toj kategoriji.
Volim taj film koji „govori o mladoj Afroamerikanki Celie i pokazuje probleme s kojima se suočavaju mlade crnkinje tijekom ranog 20. stoljeća; uključujući siromaštvo, rasizam i seksualnu diskriminaciju. Celie se mijenja dok pronalazi samopoštovanje uz pomoć dvije snažne prijateljice...
Celie pronalazi snagu i u Sofiji (Oprah Winfrey), koja se udaje za Gospodinova sina Harpoa . Sofia je također žrtva nasilja od strane muškaraca u svojoj obitelji, ali za razliku od Celije, odbija ga tolerirati. Ovo nadahnuće se ipak pokazuje kao njezin pad, jer nakon što je uvrijedila gradonačelnikovu ženu, Sofia završava u zatvoru.“ (Wikipedia)
Razmišljajući danas o pročitanom i prisjećajući se filma, izgleda mi kao da je životna priča O.W. , ako je vjerovati K.K., satkana od detalja života likova filma Boja purpura.
Takva, priča bi bila i lažna i ukradena.
Redatelju Stevenu Spielbergu njegova istina izrečena u filmu, na žalost, nije donijela ni jednog Oscara od 11. nominacija; a O.W. je "posuđena istina“ priskrbila simpatije cijelog svijeta, bogatstvo i planetarnu slavu.
Isplatilo se. Njoj se posrećilo!
Iako izuzetak ne čini pravilo, danas smo svjedoci sve češćih lažnih biografija ljudi, manje ili više poznatih ili bitnih, i u našoj sredini. Vjerujući kako „cilj opravdava sredstvo“ šire se te „gole istine“ poput epidemije i pune novinske stupce. Ciljevi su usklađeni, pa tko što dobije.
Čak su i neki blogeri oboljeli od te suvremene bolesti, pa ne mogu da se ne upitam kakvu oni korist od tog imaju: da si priskrbe što veći broj komentara, nešto drugo, ili jednostavno, kako reče Oprah:
„To je ono što ljudi žele čuti. Istina je predosadna.“
Post je objavljen 14.04.2010. u 18:05 sati.