MALI SUNCOKRET
29.04.2010., četvrtak
VIJESTI
ZAGREB - Desetu nagradu Jutarnjeg lista za najbolje djelo domaće proze u 2009. godini dobio je Miljenko Jergović za roman “Volga, Volga” u izdanju Naklade Ljevak, a nagradu za najbolje publicističko djelo, koja se dodjeljuje šesti put, dobio je Mirko Kovač za zbirku eseja “Elita gora od rulje” u izdanju Frakture.
Kao čestitku, obradovana, ostavljam ono što mi je pri ruci: MIRKO KOVAČ, VRATA OD UTROBE, 1978. (NIN-ova NAGRADA) - Može li se desiti ono najgore, doktore?- upitao je Stjepan, gotovo bojažljivo, iščekujući tačan odgovor ili barem takav da bi se znao ravnati i pripremiti, već mu se iz razgovora činilo da se i od njega skriva potpuni uvid u Rosinu bolest. - Može! I meni i tebi! I najzdravijem a ne njoj! – tu se osmehnuo i ublažio osoran odgovor, pa je samo lagano dodao, spustivši glas: - Svi se nadamo da neće! Potom je tražio da mu Stjepan K. navede razloge takvog njenog duševnog stanja i bekstva što ga ni ona sama nije umela da objasni. Jer neko beži od sirotinje, ali od izobilja bogme niko, ne barem u Hercegovini. A mi smo slabi tumači tih potreba da se izađe i probije neka unutarnja i nejasna opna. Teško je i naporno odrediti sebi mesto...“ MILJENKO JERGOVIĆ, FREELANDER, 2008. „Tri mjeseca kasnije, krajem ožujka, Ivanku su uhvatile prve vrtoglavice. Zastala bi usred rečenice i uhvatila se za čelo, kao da se nečega pokušava sjetiti. Pored štednjaka je postavila stolicu, pa bi sjedala usred miješanja palente, jer joj se zanebesalo, i pred očima su joj promicale galaksije, eoni i saksije s maćuhicama. - Proljetna anemija – tješila ga je zabrinutog – sve je to samo proljetna anemija. Onda su je smjestili u bolnicu, na Rebro, preko veze, da je temeljito pregledaju. Karlo je otišao doma, da joj donese spavaćicu, zrcalo i nešto za čitanje – uzeo je Doktora Živaga, to je zadnji put čitala na moru, u Podaci, 1977. – ali bila je gužva u gradu, promet je bio zatvoren zbog dolaska američkog političara, pa mu je trebalo dugo da se vrati do bolnice, možda i cijela dva sata, i kada je konačno došao, doktor Sremec mu je pružio ruku i rekao: - Žao mi je, dragi profesore, ali gospođa je otišla!...“ |
Hvala Đorđe! 
