mislijedneplavusche

19.08.2016., petak

moja azurna obala...

kad mjesec migolji među oblacima, i razastire mutni sjaj, stari ljudi kažu - sutra će biti nevremena... jutarnje je nebo pomalo namršteno... ipak, krenuh prema obali... vidiš kako je more tiho i mirno, toplo i zove na plivanje... vidim li dobro? kap... po kap... u daljini je zabljesnulo, zatutnjalo, a kapljice škrapale sve žešće, a onda se slile u... pravi, topli ljetni pljusak...sa svih su strana nadirali teški, tmasti oblaci, i izlili nebo u more... začas se nebo utišalo, pa poslalo svoju šarenu maramu pomirenja... slijedeće je jutro osvanulo blijedo i nježno, nadala sam se da će biti lijepo na obali, no, nisu se vode umirile, bio je, očito, dan velikih valova... noćas je mjesec zasjao punim obrazima, sjajan i čist kao ogledalo, večernja šetnja obećaje ovoga jutra lijepu razglednicu... i more, mirno, i dobroćudno, čeka da se ponovno zagrlimo... Oznake: more, oblaci

- 15:02 - Komentari (84) - Isprintaj - #

11.08.2016., četvrtak

slava i akvareli rijeke dobre

u pitomom ozaljskom kraju, na brdašcu podno stare tvrđave uzdiže se crkvica sv. vida, još od 14. st, a u baroku obnovljena. u dvorištu leži skroman humak, kao posljednji pozdrav za Slavu Raškaj, veliku hrvatsku slikaricu, akvarelisticu. usprkos hendikepu, imala je mogućnosti dobrog školovanja u beču, a kasnije je kao nadareno dijete od samog ise kršnjavoga poslata u zagreb na daljnje školovanje i bila zapažena i u krugu društva hrvatskih umjetnika. u tadašnje vrijeme, bez obzira na utjecajnu obitelj, bilo je teško gluhonijemu djevojku poduprijeti i omogućiti joj napredak prema raskošnom talentu kojeg je nosila. učitelji i prijatelji bili su joj bela čikoš i vlaho bukovac, a njezini su akvareli s motivima prirode, portretima i osobito, pejsažima iz okolice rodnog ozlja. slike s dotad neviđenim rješenjima svjetlosti i tonova boja koje je prenijela svojom rukom na papir putovale su od zagreba do pariza, st. petersburga, moskve... od ozlja prema jugu, preko slapnog i jaškova, dolazi se do rijeke dobre, na desetak km prije nego se utače u kupu. kraj je brdovit, raznolikih vidika, od šuma, polja, vinograda, do zavojitih okuka rijeke, kukuruzišta...dobrih mjesta za dobro pojest i popit, prošetati okolicom, nadihat se friškog zraka... ne znam zašto, stalno su nailazile neke kokoši i postavljale se pred fotić, pa si mislim, kad već tak vole pozirat, da ih vudrim v kipec onda, ha, ha... zanimljiv je to kraj, između kupe, dobre, mrežnice, prekriven spletom vodotoka, potoka, slapova, uz dobro očuvane stare hižice, običaje i navade, s jedne strane dobre mjestance tomašnica, s druge strane zadobarje. a sve na istoj, staroj, frakopanskoj cesti od karlovca do ozlja i natrag. neki od starina zovu taj kraj brajci, kao i stanovnike, s pretpostavkom da ime potječe još od ilirskog doba, od plemena breuca. a drugi tvrde da je ime nastalo puno prozaičnije, prema brajdama vinograda koji su tu oduvijek bili glavni privredni izvor dohotka. posebno je zanimljivo slušati govor stanovnika. iako okruženi kajkavskim narječjem i ekavicom (gore slovenci, na zapadu gorani, istočnije prigorci), sačuvali su, neobično za čuti, čakavicu-ikavicu! pretpostavlja se da je to poteklo još od prvih naseljavanja hrvata na ovim prostorima, u 7. st., pa od vremena hrvatskih narodnih vladara osnivali svoje županije. u tim je županijama stanovništvo bilo organizirano u više plemenskih općina, koje su se, kao npr. i u turopoljskom kraju, nazivale bratstvima plemenitih ljudi. na žalost, vladajuće obitelji zrinski i frankopani, vezani ženidbom-udadbom, dijelili su olako posjede, pa su ubrzo slobodnjaci postali pravi kmeti, pa su rihtari i župani bili samo posrednici između naredbodavaca i izvršitelja sirotinje-seljaka. no, govor se još sačuvao, pa je u književnosti i kulturi poznato da su na tom specifičnom govoru pisali brojni slavni hrvatski pisci i jezikoslovci, zrinski, frankopani, pavlin belostenec je tu napisao svoj trojezični gazophylacium, katarina zrinska, ritter vitezović, ratkay... svi su oni pripadali "ozaljskom kulturnom krugu" i, najte mi zameriti kaj sem toliko kipcov metnula sim, no dok sam se špancirala ovim prelepim krajum, tak mi je serdce veselo bilo, i tak su mi se spremešale farbe pred očmi, a janjetina je tak mirišala i sigurno me malo omamila i koja dobra kaplica graševine z vivodinske vinske ceste!

- 13:38 - Komentari (38) - Isprintaj - #

10.08.2016., srijeda

cres - mjesto za mir u duši

nedavne skitnje po kvarneru dovele su me i do cresa, pa po uskim uličicama grada i do prekrasne crkve sv. Marije Velike, Gospe snježne. kažu da je na mjestu stare crkvice građena nova, koja je stradala u požaru zbog udara groma. a na sam dan početka obnove pao je snijeg! a onda me nešto ponukalo da odem dalje, po suncu, sve do samostana i crkve. sv. frane. koja potječe od 13 stoljeća, uz meni poprilično zamršena objašnjenja o pripadnosti ovoj ili onoj crkvenoj provinciji. činjenica je najvažnija da je u to doba stvorena osnova za domaću kulturu na otočkim prostorima, klaustar je načinjen u gotičkom stilu tipičnom za franjevačke klaustre, uz renesansni portal crkve s kanelirama u obliku školjke. uz prekrasnu crkvu nalaze se veći i manji klaustar, dvorište u čijim su središtima guštirne, spas za okolni živalj u sušno doba i prekrasni dobro njegovani vrt i voćnjak (da, ima i ponešto trsova ). franjevci su oduvijek bili crkveni red najbliži narodu, bez ikakve pompe i "svete" uzvišenosti brinuli su o svojim župljanima, pa su pod pokroviteljstvom bogatijih građana i obitelji, od kojih su bili najpoznatiji de petris, poučavali domaću mladež gramatici i slobodnim umijećima, a uspjeli su osnovati i svojevrsnu bolnicu, "valetudinarij", što je imalo izuzetno značenje u to doba, na otocima imati mogućnost liječenja. sjetimo se još i dubrovačke karantene, jedne od prvih u svijetu! guštirna u velikom dvorištu ukrašena je grbovima creskih plemenitaša. jedna od zanimljivih skulptura je nepoznatog autorstva, a prikazuje tzv. tetramorfe: "...pod kojima podrazumijevamo četiri kerubina slikovni su prikaz principa četvornosti. kerubini su u kršćanstvu viši red anđela, i prikazani su kao bića sa krilima i četiri lica – lavljim, bikovim, orlovskim i ljudskim. spominju se u Bibliji u Apokalipsi kao četiri čuvara Božjeg prijestolja. simboliziraju i četiri evanđelista (Matej–krilati čovjek, Marko–krilati lav, Luka–krilati bik i Ivan–orao). također se spominju i u knjizi o Ezekielu. u Stari zavjet ušli su preko drevnih mezopotamskih legendi, vjerojatno u vrijeme židovskog boravka u Babilonu, a pretpostavlja se da vizije četiri bića odražavaju ikonografiju asirske umjetnosti. u malom je klaustru još jedan bunar na kojem je iskovana kruna obitelji de petris, balli i grb cresa. mirisi mediteranskog bilja i veseli cvrkut čiopa koje su se igrale unutar dvorišta i vrtova, svjetlost i ugođaj ovog posebnog mjesta mira doživljaj je kojeg neću zaboraviti. posebno sam zahvaalna gvardijanu koji je strpljivo i ljubazno otvarao sva vrata, vodio me i pokazivao svu tu ljepotu i neprocjenjive vrijednosti za našu kulturu, povijest i znanje. a onda mi je otvorio i vrata samostanskog muzeja. a u muzeju mala, ali neprocjenjiva zbirka slika, skulptura, misnog posuđa i ruha, kodeksi, inkunabule, gregorijanski korali s notnim zapisima i minijaturama, namještaj iz kapitularne dvorane. posebno me je fascinirala ikona s likom sv. franje meni nepoznatog italo-kretskog majstora, fascinantna slika, posebne oštrine i misaonosti, nimalo nalik na uštogljeni štanceraj čest kod narudžbi svetih slika, koje su slikane po tadašnjim slikarskim i sakralnim kanonima. i nevjerojatni, sjajni drveni reljef Bogorodice s djetetom, rad majstora Andree da Murana, 15. st. posebno je vrijedan primjerak misala izdatog u Senjskoj glagoljaškoj tiskari godine 1494., na glagoljici, narodnom pismu na hrvatskom jeziku. od te serije preostala su samo tri primjerka, jedan u budimpešti, drugi u st. petersburgu, a treći, evo, ovdje u creskom franjevačkom muzeju. samo 28 godina od tiskanja prve knjige na gutembergovom tisku (zanatu od naših starih nazvanom "črna meštrija") Biblije u mainzu, i jedna od prvih u svijetu koja nije tiskana na latinskom pismu i tuđinskom jeziku. i pouzdano je utvrđeno da je tiskana baš na hrvatskom tlu. u doba početaka tiskane riječi kod nas je vrlo brzo nastalo nekoliko važnih tiskara (kosinj, modruš, senj), što je bila osnova za širenje pismenosti, znanja i kulture. a onda me obuzelo... moooreeee....

- 11:12 - Komentari (21) - Isprintaj - #

08.08.2016., ponedjeljak

samoborci...piju vino z lonci

mali krug po samoborskom gorju, žumberku, plešivici, pa natrag do samobora. nakon lagane šetnje kojekuda... (ne, ne, nismo išli vinskim cestama ovaj put!) krenuli smo na petranje do starog grada... u osvježavajućoj hladovini...put je dosta strm...još par takvih grbavih metara...pa lagani odmor u sjenci...nekaa mala skromna ciklamica, nisam ih još vidjela ove godine...još malo...preko korijenja i mahovine... još u 13. st. češki kralj otokar dao je sagraditi tvrđavu koja se kasnije stalno dograđivala, pregrađivala. tamo je i kula s kapelom sv. ane, možda odatle ona lijepa pjesma. vlasništvo je prelazilo iz ruke u ruku, grofovi celjski, frankopani, babonići, ugarski kraljevi, tahy, erd¨edi, kulmeri...dok nije dopao u državno vlasništvo.prilično živopisno izgleda.pa evo ga sad.na žalost, nema sredstava da se barem očuva što je ostalo. ovdje bi bilo dobro...snimit neki......horor...poprilično je zastrašujuće, sam čekaš da iskoči neko čudolište... .. neki ogromni pozoj...ili da se kroz vrata pojavi kakav vitez na kojneku...pa ide spašavat kroz mnoge opasne pustolovine neku zlatokosu djevu......zarobljenu u visokoj kuli... pogled odozgora...pogled v sredinu kroz sredinu...pogled na trejtu stran...izvor potoka vugrinščak, malo pitko, malo nepitko, ovisno o padalinama...a prek potoka debela raca...koje ni...u gradu, pa, naravno, na klopu, na kremšnite...

- 17:56 - Komentari (29) - Isprintaj - #