Marketing
slava i akvareli rijeke dobre
u pitomom ozaljskom kraju, na brdašcu podno stare tvrđave uzdiže se crkvica sv. vida, još od 14. st, a u baroku obnovljena. u dvorištu leži skroman humak, kao posljednji pozdrav za Slavu Raškaj, veliku hrvatsku slikaricu, akvarelisticu. usprkos hendikepu, imala je mogućnosti dobrog školovanja u beču, a kasnije je kao nadareno dijete od samog ise kršnjavoga poslata u zagreb na daljnje školovanje i bila zapažena i u krugu društva hrvatskih umjetnika. u tadašnje vrijeme, bez obzira na utjecajnu obitelj, bilo je teško gluhonijemu djevojku poduprijeti i omogućiti joj napredak prema raskošnom talentu kojeg je nosila. učitelji i prijatelji bili su joj bela čikoš i vlaho bukovac, a njezini su akvareli s motivima prirode, portretima i osobito, pejsažima iz okolice rodnog ozlja. slike s dotad neviđenim rješenjima svjetlosti i tonova boja koje je prenijela svojom rukom na papir putovale su od zagreba do pariza, st. petersburga, moskve...
od ozlja prema jugu, preko slapnog i jaškova, dolazi se do rijeke dobre, na desetak km prije nego se utače u kupu. kraj je brdovit, raznolikih vidika, od šuma, polja, vinograda, do zavojitih okuka rijeke, kukuruzišta...dobrih mjesta za dobro pojest i popit, prošetati okolicom, nadihat se friškog zraka... ne znam zašto, stalno su nailazile neke kokoši i postavljale se pred fotić, pa si mislim, kad već tak vole pozirat, da ih vudrim v kipec onda, ha, ha...
zanimljiv je to kraj, između kupe, dobre, mrežnice, prekriven spletom vodotoka, potoka, slapova, uz dobro očuvane stare hižice, običaje i navade, s jedne strane dobre mjestance tomašnica, s druge strane zadobarje. a sve na istoj, staroj, frakopanskoj cesti od karlovca do ozlja i natrag. neki od starina zovu taj kraj brajci, kao i stanovnike, s pretpostavkom da ime potječe još od ilirskog doba, od plemena breuca. a drugi tvrde da je ime nastalo puno prozaičnije, prema brajdama vinograda koji su tu oduvijek bili glavni privredni izvor dohotka.
posebno je zanimljivo slušati govor stanovnika. iako okruženi kajkavskim narječjem i ekavicom (gore slovenci, na zapadu gorani, istočnije prigorci), sačuvali su, neobično za čuti, čakavicu-ikavicu! pretpostavlja se da je to poteklo još od prvih naseljavanja hrvata na ovim prostorima, u 7. st., pa od vremena hrvatskih narodnih vladara osnivali svoje županije. u tim je županijama stanovništvo bilo organizirano u više plemenskih općina, koje su se, kao npr. i u turopoljskom kraju, nazivale bratstvima plemenitih ljudi. na žalost, vladajuće obitelji zrinski i frankopani, vezani ženidbom-udadbom, dijelili su olako posjede, pa su ubrzo slobodnjaci postali pravi kmeti, pa su rihtari i župani bili samo posrednici između naredbodavaca i izvršitelja sirotinje-seljaka.
no, govor se još sačuvao, pa je u književnosti i kulturi poznato da su na tom specifičnom govoru pisali brojni slavni hrvatski pisci i jezikoslovci, zrinski, frankopani, pavlin belostenec je tu napisao svoj trojezični gazophylacium, katarina zrinska, ritter vitezović, ratkay... svi su oni pripadali "ozaljskom kulturnom krugu"
i, najte mi zameriti kaj sem toliko kipcov metnula sim
, no dok sam se špancirala ovim prelepim krajum, tak mi je serdce veselo bilo, i tak su mi se spremešale farbe pred očmi
, a janjetina je tak mirišala i sigurno me malo omamila i koja dobra kaplica graševine z vivodinske vinske ceste! 
Post je objavljen 11.08.2016. u 13:38 sati.