Majko Božja Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba, moli za nas!
** ** ** ** ** ** **
Prekrasan tekst o toj slici odabrala je Veronika:
“30. svibnja 1731. godine buknuo je požar u zgradi sjemeništa sv. Josipa i proširio se, najprije po čitavom Gornjem gradu, a sutradan i susjednim Kaptolom. U požaru su izgorjele sve kuće u Kamenitoj, Opatičkoj i Jezuitskoj ulici, kao i tadašnja gradska bolnica.
Bilo je i eksplozija jer se u nekim kućama našla i veća količina puščanog praha. Kao što se zbog vjetra moglo i pretpostaviti, sutradan se vatra iz Gradeca proširila na Kaptol. Gorjele su kanoničke kurije na Opatovini, i franjevački samostan s crkvom u kojoj su se rastalila zvona. U požaru su, naime, izgorjela i Kamenita vrata kao i stan u kojem je iznad njih živjela udovica Modlar. Treći dan nakon požara pregledavajući zgarište svog stana, udovica je u pepelu pronašla neoštećenu sliku sv. Marije, kojoj je izgorio samo drveni okvir.
O tome se ubrzo pročulo po čitavom gradu i naši su sugrađani to smatrali velikim čudom.
Budući da se slika čudom održala u požaru, pripisana joj je posebna moć, a pobožna udovica Modlar dala joj je pod svodom Kamenitih vrata podići mali oltar i tako omogućila svim sugrađanima da joj se približe i štuju je. Majci su se Božjoj u Kamenitim vratima mnogobrojni pobožni građani počeli zavjetovati, te nakon ispunjenja njihovih molbi i zahvaljivati. Ta se tradicija sačuvala do danas.
Majka Božja od Kamenitih vrata postala je 31. svibnja 1991. zaštitnicom grada Zagreba. Tadašnji zagrebački nadbiskup, kradinal Franjo Kuharić, u povodu 260. obljetnice štovanja Gospe zagrebačke dao joj je naslov “zaštitnice, čuvarice i vratarice hrvatske metropole”.
/Može se vidjeti na blogu Pater Luka Rađa/
ZAGREB OD VUGLA DO VUGLA
Kamenita vrata - najveće zagrebačko zavjetovalište
Jedna od najtežih obveza koje su građani Gradeca morali preuzeti za povlastice, što su ih godine 1242. dobili »Zlatnom bulom«, bila je gradnja jakih utvrda oko čitavoga grada. Toj su obvezi udovoljili, i između 1242. i 1266. podigoše oko Gradeca snažne utvrde. Tako su zidovi ostali sve do danas, jasno samo djelomice, a od vráta kroz koja se ulazilo i izlazilo iz grada ostala su samo Kamenita vrata.
Uz ta vrata postojala su i Mesnička, na zapadnom dijelu grada, dok su kasnije probijena na sjeveru Nova vrata, na kraju današnje Opatičke ulice, podno Popova tornja, nazivana i »Frauentor« - ženska vrata, zbog blizine ženskog samostana klarisa. Tek oko godine 1355. otvorena su gradska poljska vratašca ili mala vrata ili »Dverce«, koja su se nalazila u neposrednoj blizini gornje stanice uspinjače.
No, svakako je najzanimljivija povijest Kamenitih vrata, koja jamačno postoje od 1266., premda se spominju tek 1429. Često su pregrađivana, veliki požari nisu ih mimoišli, a pri posljednjem, godine 1731., ostala je slika Majke Božje neoštećena, pa je udovica Modlar sagradila kapelicu koja i danas postoji i čuva sliku Bogorodice. Od tih davnih vremena Majka Božja od Kamenitih vrata ostaje najveće zagrebačko zavjetovalište, gdje pobožni puk nalazi utjehu i nadu, gdje zapaljenim svijećama odaje zaštitnici zahvalnost ili molbu za bolje sutra u ovozemaljskom životu. Nekoć su u prizemlju bili dućančići, »štacuni«, a katovi su često služili za stanovanje, obitavali su tu čuvari vratiju, neko je vrijeme tu bila i djevojačka škola, zatim uredi, razna društva, kako bi od 1907. do 1926. u tom prostoru bio smješten Muzej grada Zagreba. Danas je tu sjedište »Družbe braće hrvatskog zmaja«. Prođemo li kroz vrata prema Kamenitoj ulici, s lijeve strane nalazi se u niši vrata kip Dore Krupićeve, glavnog lika Šenoina romana »Zlatarevo zlato«, rad kipara i medaljara Ive Kerdića. U Kamenitoj ulici nalazi se i najstarija zagrebačka apoteka, jer se ljekarnička služba spominje 1355.
Zanimljiva je spomen-ploča koja se nalazi iza ugla, u Habdelićevoj ulici, na kojoj čitamo: »Kao ljekarnik, od 1399. u njoj« (misli se na apoteku) »djeluje Danteov praunuk Nikolo. Zna se da je bio oženjen, pa je u Zagrebu živio s obitelji. Nikolo je unuk pjesnikova prvorođenca Pietra«.
No vratimo se Kamenitoj ulici gdje se preko puta ljekarnice na terasici nalazi kameni lav, a pod njim, između kamenih stupića, kako kaže predaja, lanci koji su držali sidro Nelsonova admiralskog broda »Viktory« prilikom bitke protiv Napoleonove flote kod Trafalgara. Preko puta palače Hrvatskog sabora nalazi se nekadašnja zgrada »Plemićkog konvikta« u čijim se podrumima nalazi popularni »lapidarij«, no jasno nam je kako je Kamenita ulica dobila ime po svojim vratima, jedinima koja su se sačuvala u dugostoljetnoj povijesti hrvatske metropole s čudotvornom slikom Majke Božje, zaštitnicom našega Zagreba.
Ima ljudi koji imaju malo, a daju sve što imaju.
Takvi ljudi vjeruju u život i životno blago
i njihove škrinje nikada nisu prazne.
/Kahlil Gibran, Prorok/
Pohod Marijin Elizabeti
"Još prije nego sam Isus bude rekao da je najveća zapovijed - zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, Marija ne misli na sebe, već misli na druge. Misli kako će jedan njezin pohod obradovati njezinu rođakinju, kojoj će moći i pomoći, s kojom će moći podijeliti veliku radost zbog skorog materinstva"
/Gualberto Giachi, SI/
Prigodom Marijina pohoda Elizabeti i rođenja Ivana Krstitelja u Ain Karimu se rodiše dvije najljepše biblijske pjesme: Magnificat i Benedictus, kojima već stoljećima Crkva u svom časoslovu jutrom i večerom pjeva pohvale Bogu. O tome već početkom VIII. stoljeća sveti Beda časni piše ovako:
"Tako je u svetoj Crkvi nastao običaj, odličan i nadasve spasonosan, da svi svakoga dana pjevaju Marijin himan s psalmima večernje pohvale. Češće sjećanje tim himnom na Gospodnje utjelovljenje potiče dušu vjernika na duh pobožnosti. Jednako tako i češće razmatranje primjera njegove Roditeljice osnažuje u postojanosti kreposti. Dobro je što se ljudima svidjelo da to čine kod večernje, da naša pamet, kroz dan zamorena i rastresena raznolikim mislima, postane tako na početku vremena za počinak sabrana u sjedinjenju svoga razmišljanja."
Magnificat anima mea Dominum, et exultavit spiritus meus in Deo salvatore meo, quia respexit humilitatem ancillae suae. Ecce enim ex hoc beatam me dicent omnes generationes, quia fecit mihi magna, qui potens est, et sanctum nomen eius, et misericordia eius in progenies et progenies timentibus eum. Fecit potentiam in brachio suo, dispersit superbos mente cordi sui; deposuit potentes de sede et exaltavit humiles; esurientes implevit bonis et divites dimisit inanes. Suscepit Israel puerum suum, recordatus misericordiae, sicut locutus est ad patres nostros, Abraham et semini eius in saecula. /Lc 1, 46-55/
-------
Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice Svoje. Odsad će Me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo! Od koljena do koljena dobrota je Njegova nad onima što se Njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu Svoga, kako obeća ocima našim. Spomenuti se dobrote Svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. /Lk 1, 46-55/
Zdravo, Djevo, svih milosti puna,
vječnog sunca ogrnu te sjaj.
Oko čela zvjezdana ti kruna,
ispod nogu stenje pakla zmaj.
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.
Blažena si, jerbo sva si čista,
zmijin dah ne okuži ti grud!
Zvijezda sreće i nama da blista,
noći grijeha mrak rasprši hud!
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.
*************** Ave Maria
O, zaspite me, prekrijte me svega;
blagoslov Njen neka i na me prospe,
kad sjajna među vas s onog siđe brijega -
žito, o travo, djeco naše Gospe!
O, zaspite me, prekrijte me - svega!
Ruka je moja umorna i trudna,
da k Njoj se digne. Ja ne mogu više.
Ne mogu - bol je moja uzaludna
ja ćutim kako nekuda sve više
ruka je moja umorna i trudna.
A što ja mogu, što sam čovjek dao?
Da mi je Ljubav silna kao more?
O, da sam sunce, da bih vječno sjao,
o, da sam cvijet sa vrha Karmel gore.
A što ja mogu, što sam čovjek dao?
Dadoh li himne sjajnije i veće
od cvrčka u tu večer uznesenu!?
Il slike ljepše nego što je veče,
kad zlatna polja Pozdravljenja prenu!?
Dadoh li himne sjajnije i veće?
O, što su zvuci velikog Šopena,
o, što su slike slavnog Rafaela
spram jednog samo jednog trena
kad pozdrav Gospi šalju žita zrela.
O, što su zvuci velikog Šopena!
I što je naše ovo naše Lijepo?
ushit rad kojeg pljeskamo ko djeca.
Jecaj u ptica kog slušamo slijepo
ne ćuteć kroza nj glas Asiškog sveca.
O, što je naše ovo naše Lijepo?
Čuj! Negdje sjetno odbijaju zvona
ljiljani zlatnim zvončićima truse.
A ja?
O stid me, evo ide Ona,
O, kud ću, kud ću? ... sakrijte me u se
Ne mru li sjetno povečernja zvona?
O, primite me, prekrijte me, braćo!
Neka me uz vas Njena Milost pospe
kad kraj vas prođe sjajna s onog brijega,
djeco naše Gospe
O, primite me, prekrijte me - svega.
/Đuro Sudeta/
****************
U obitelji, majka, žena nosi tri kuta kuće. Njezina važnost je nedvojbena. Ona je, posebice kroz matrijarhat, bila stožina umreženosti svih odnosa. Ona je bila čuvarica vatre dok se njezin muž lovac grijao na strastima vještina u lovu na divljač. Ona i u Svetoj Obitelji ima ključno mjesto, a Hrvati joj pjevaju kao o svojoj kraljici, Zdravo Djevo Kraljice Hrvata.
Marijanska svetišta stoljećima svjedoče o toj privrženosti, a Marijin lik je na najpočasnijem mjestu mnogih crkava koje i nisu prvenstveno Marijina svetišta.
...Iz Evina potomstva Bog je izabrao Djevicu Mariju da bude Majka njegovog Sina. Kao "puna milosti", ona je "najodličniji plod Otkupljenja: već od prvoga časa svog začeća potpuno je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha te je cijeloga svog života ostala slobodna od svakog osobnog grijeha. Hrvati su revni štovatelji Marijinog lika o čemu svjedoče svetišta: Aljmaš, Dragotin, Ilača, Marija Bistrica, Remete, Sinj, Solin, Trsat, Trški Vrh, Vepric, Voćin, a u svijetu interes nije ništa manji o čemu svjedoče svetišta: u Lurdu, Francuska; Fatimi, Portugal; Međugorju, Bosna i Hercegovina; Czestochowi, Poljska; Loretu, Italija; Guadalupe, Meksiko; Knocku, Irska; Garabandalu, Španjolska; La Vangu, Vijetnam; Walsinghamu, Engleska, te mnogim svetištima koja su ostala u tišini molitve.
**************************** Zdravo, Kraljice
Zdravo, Kraljice, majko milosrđa,
živote, slasti i ufanje naše zdravo.
K tebi vapijemo prognani sinovi Evini.
K tebi uzdišemo tugujući i plačući
u ovoj suznoj dolini.
Svrni, dakle, odvjetnice naša,
one svoje milostive oči na nas
te nam poslije ovoga progona
pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.
O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo
Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.
On me upitao: ''Voliš li me?''
Odgovorio sam: ''Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!''
Zatim je pitao: ''Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?''
Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ''To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.''
Tada je Gospodin rekao: ''Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?''
Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:''Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.''
Nadalje me Gospodin pitao: ''Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?''
Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ''To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.''
Zatim je Gospodin ponovno pitao: ''Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?''
Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ''Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.''
No Gospodin je opet pitao: ''Voliš li me zaista?''
S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ''Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!'' Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali...
Bog me je upitao: ''ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?''
Odgovorio sam: ''Jer sam samo čovjek i nisam savršen.''
"Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?''
Odgovorile su samo suze.
Gospodin je nastavio: ''Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?''
Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.
''Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?''
Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.
''Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.''
''VOLIŠ LI ME ZAISTA?''
Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?
Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ''Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.''
Gospodin je odgovorio: ''To je moja milost, dijete moje.''
Upitao sam: ''Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?''
Gospodin je odgovorio: ''Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.''
Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ''Koliko ti mene voliš?
Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.
/Nepoznati autor/
Tko sam ja? Često mi kažu
da izlazim iz ćelije
raspoložen vedar i čvrst
kao gospodar svoga dvora.
Tko sam ja? Često mi kažu
da govorim sa svojim stražarima
slobodno i prijateljski jasno
kao da im imam zapovjediti nešto.
Tko sam ja? Također mi kažu
da podnosim dane nesreće
ravnodušno, smiješeći se i ponosno
kao netko tko je na pobjede naučio.
Jesam li doista to što drugi o meni kažu?
Ili sam samo ono što sam o sebi znam?
Nemiran, čežnjiv, bolestan, kao ptica u kavezu,
u borbi za životni dah, kao da me guši netko,
gledajući za bojama, za cvijećem, za ptičjim glasovima,
žeđajući za riječima dobrim, za blizinom ljudskom,
gnjevan zbog samovolje i uvrede najsitnije,
gonjen iščekivanjem velikih stvari,
bespomoćan u strahu za prijatelje u beskrajnoj daljini,
umoran i prazan za molitvu, razmišljanje i stvaranje,
utučen i spreman odijeliti se od svega?
Tko sam ja? Taj ili onaj?
Jesam li danas taj, a sutra netko drugi?
Ili i jedan i drugi? Pred ljudima hvalisavac
a pred sobom slabić prezira vrijedan?
Zar ne sličim četama poraženim
koje u neredu bježe pred bitkom već dobivenom?
Tko sam ja?
Samotno pitanje izruguje se meni.
Ma tko bio,
ti me poznaješ,
tvoj sam,
Bože moj!
/D. BONHOEFFER/
**********************Ušće Neretve
**************************************
Iv 17
1To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: "Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe 2i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. 3A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. 4Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. 5A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. 6Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. 7Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao 8jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. 9Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. 10I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. 11Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. 12Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. 13A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. 14Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. 15Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. 16Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. 17Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. 18Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. 19I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. 20Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: 21da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. 22I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - 23ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. 24Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. 25Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. 26I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima."
"...Ljubiti nekog znači učiniti ga na izvjestan način vječnim. Dati mu da vječno živi u našim uspomenama, vječno u svojim djelima. Ali kad bi snaga ljubavi prema nekom bila takva da bi na životu održala ne tek uspomenu na nj, već i samoga njega - tada bi bila ostvarena iskonska nakana ljubavi: zauvijek sačuvati u stvarnoj opstojnosti onog kog ljubi. Upravo je to Isus učinio. Ljubio nas je toliko da nas ni smrt uništiti više ne može. Učinio nas vječnima. Nebo nam otvorio. Princip koji je do sada vrijedio: "ljubav je jaka kao smrt" - nakon triumfa Isusove ljubavi nadilazi se u principu: "ljubav je jača od smrti". Raspeta ljubav sigurno uskrisava."
"... Ali nije križ presudan za naše spasenje, već raspeta ljubav na križu. Ne količina boli, već dubina ljubavi koja je na križ pošla. "Isus ljubeći svoje, ljubeći do kraja...". To "do kraja" je bitno. Ta ljubav od koje veće nema. Koja svoj život polaže za onog kog ljubi. U ostalom, ljubav je ljubav samo ako ljubi do smrti. Inače ljubi do očaja, ili zaborava. Ta krajnja ljubav je ona "arhimedova točka" koja je podigla zemlju i čovjeka!"
Kad god pomislim - više ne ide,
Pogledam u ogledalo, nasmiješim se,
namignem sam sebi i - gle - opet ide!
Kad god pomislim - više ne ide,
Zapjevušim pjesmicu, onako za sebe,
Zazviždim s vrapcima,
zacvrkućem s pticama i - gle- zaista opet ide!
Kad god pomislim - više ne ide;
uzmem toplu kupku, pa se čvrsto istrljam,
obrišem i dobro namirišem
I - gle - već opet ide!
Kad god pomislim - više ne ide,
posegnem za dobrom knjigom,
sav joj se posvetim, onako po mome
I - gle - uskoro opet ide!
Kad god pomislim - više ne ide -
pođem na dugu šetnju, kroz šumu,
po zelenoj livadi, uzduž riječne obale,
I - gle - stvarno opet ide!
kad god pomislim - više ne ide -
Poslušam najmiliju ploču, zaigram prstima po klaviru
ili tek udaram takt po stolu
I - gle - baš opet ide!
Kad pomislim - više ne ide,
popričam blisko s Bogom, o njemu i o svijetu
i - gle -
opet... ide!
/Adalbert Ludwig Balling/
********************
Ti znadeš i sam, da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.
Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti Boga, što te cestom prati.
Nato ga sabrani upitaše: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?"
On im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti.
Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu,
po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje."
Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima.
I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih
u bijeloj odjeći i rekoše im:
"Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći
kao što ste vidjeli da odlazi na nebo."/Dj, 1, 6-11/
Zbog pogleda u nebo ne smijemo zaboraviti na zemlju...
No i obrnuto, zemaljske brige ne smiju nam nikada prepriječiti pogled u nebo.
:::Uvijek ostaje čežnja za nebeskim trenutkom, za osjećajem neba.
Blagdan Kristova Uzašašća ima veze s tom našom čežnjom.
Budući da je Bog sišao na zemlju, nebo je postalo našom sudbinom.
Jer Krist je pred nama prošao taj put. Nakon uzašašća i mi smo,
po Duhu Svetome, njegovi zajedničari:::
Blažena Djevica Marija ukazivala se u Fatimi od 13. svibnja 1917.g do 13. listopada 1917.g., uglavnom 13. dana u mjesecu. Bl. Djevica Marija u Fatimi govori djeci Luciji dos Santos, Franji Marto i Jacinti Marto. Ponizna Službenica Gospodnja razgovara s poniznim malenima. To je evanđeoski stil i evanđeoska poruka. Poziva na obraćenje, proriče buduće dogadjaje koje imaju svoj izvor u grijesima ljudi, ali naviješta i nadu mira koji se postiže poniznim sredstvima: molitve, pokore, pobožnosti i povjerenja u zagovor Prečistog Srca Marijina. A kako je izgledala proslava ove godine u Fatimi pročitajte OVDJE ***
************************
********GOSPA JE ODLUČILA OSTATI*********
U vrijeme srpske agresije cijela župa Borovo Naselje bila je protjerana. Oko 250 župljana je nestalo i ubijeno. U Domovinskom ratu, nakon nadljudskog otpora hrabrih branitelja grad je pao, objekti su stradali, nesrpsko stanovništvo je protjerano, mnogi ubijeni i velik broj zatočen u srpskim logorima gdje su dospjeli i svećenici.
Ranjena Gospa odlučila je ostati u Borovom naselju
Prva granata na crkvu pala je 2. kolovoza 1991, i to iznad kipa Gospe pred čije se noge srušio dio stropa. Samo zaprašen kip župnik o. Ante Perković odnio je u jednu sobu u samostan koji je uz crkvu. Od sela Trpinje granata je direktno pogodila sobu u kojoj je bilo još namještaja i stvari. »Kip koji je bio na komodi, na komodi je i ostao, što je bilo začuđujuće, pa sam ga pomno promotrio i pregledao i nigdje ni ogrebotine«, svjedoči o. Perković. »Još sam bio snažan pa sam ga sam odnio u suteren i ondje ostavio. Tu je ostao i nakon našega odlaska u vukovarski samostan. Pri povratku 1997, kad sam došao na golemu ruševinu cijele crkve koja je - kako sam saznao - minirana, sjetio sam se toga kipa i u šali rekao braći fratrima koji su sa mnom bili: 'E, ako ona Gospa odavde iziđe, onda je čudesna!' Ne vjerujući u tu mogućnost, zaboravio sam je. Hrvatska je vojska danima strojevima čistila teren i sâm sam svakodnevno dolazio na ruševinu. Na Svijećnicu 2000. vojska me pozvala jer su našli neki kip. Brzo sam došao i ugledao baš taj kip Gospe (bilo je i drugih kojih nema). Plašt doduše oštećen, ali lice svježe kao kad sam ga ostavio. Da to je Gospa koja je odlučila ostati! Nosi ožiljke stradanja Vukovara, ali ona je tu u svojoj crkvi i mi smo tu, doduše s ožiljcima, ali smo tu."
***********************
..."Papa Ivan Pavao II, koji je duboko vezan uz svetište u Fatimi i vjeruje da mu je Gospa Fatimska spasila život u atentatu koji se dogodio upravo na blagdan Gospe Fatimske 13. svibnja 1981, proglasio je u godini Velikog jubileja 13. svibnja 2000. Francisca i Jacintu blaženima. Oni su tako postali najmlađi blaženici nemučenici u povijesti Crkve."...
/Blaženi Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. - Zagreb, 10. svibnja 1928.), istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Tijekom života Ivan Merz se služio s deset jezika i osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, oficir, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže za svećenika.
"Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja" - tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994. godine, prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u našem narodu. Ove Papine riječi veliki su poticaj da se bolje upoznamo s likom Ivana Merza i njegovim životnim svjedočanstvom danim za Isusa Krista. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958. god; a od 1986. god. nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca.
Već na početku ovog kratkog prikaza njegove biografije želimo naglasiti važnu činjenicu: svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Koliko je ova žrtva bila draga i Bogu ugodna pokazale su godine koje su slijedile: tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Njegovo ime značilo je program života i rada brojnim mladim kršćanima. Što je Merz značio za hrvatsku mladež možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: "Hvala ti orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu!"./
Majko Božja Trsatska, Kraljice Jadrana , Zvijezdo mora moli za nas!
/»Poslije presvetog imena Isusova nema imena slađega i dražega negoli je ime njegove djevičanske Majke. Mi ljubimo Mariju, jer nam ju je Isus u svojoj smrtnoj muci, viseći na križu, dao za Majku. Njezino nas je ime štitilo u kolijevci, njezino je ime razveseljavalo našu mladost, njezino ime miomirisom svojih kreposti privlači Bogu. Mi ljubimo to sveto ime, jer nas ono štiti, brani i podržava u našim pogibeljima, tješi u kušnjama i govori nam o Majci koja nas obogaćuje svojim dobročinstvima. Mi ljubimo to sveto ime jer se nadamo da će ono, kao što je bilo zvijezda u jutru našega života, biti također zvijezda večernjica našega zemaljskog života. Majka Božja je bila drugarica i suradnica Isusu u neizmjernom djelu našega otkupljenja. Ona je i djeliteljica svih milosti Kristovih, idealni uzor kako nam je živjeti životom milosti koju nam je Krist zaslužio. Prema tome to ime, ona prečista Majka, sudjeluje s Kristom i u razvijanju i usavršavanju našega vrhunaravnoga života.« - o. Aleksa Benigar, Nazaretska Djevica/
/Franjevci na Trsatu čuvari su i služitelji svetišta Majke Božje. Povijest toga svetišta počinje, prema predaji zapisanoj u 15. stoljeću, prijenosom Marijine kućice 10. V. 1291 . iz Nazareta na Trsat. Prema istoj predaji kućica je 10. XII. 1294. prenešena u Loreto, a knez Nikola Krčki-Frankopan na tom je mjestu podigao kapelu koja je ubrzo postala hodočasničko mjesto. Od 1367. u kapeli se štuje čudotvorna slika Majke Božje koju je na molbu Ivana i Stjepana Frankopana, opet prema predaji, papa Urban V. darovao loretskim hodočasnicima iz Hrvatskog Primorja. Autor te slike je nepoznati majstor kojega G. Gamulin naziva "slikar Gospe Trsatske".
Svetište je na 135 metara visokoj stijeni iznad lijeve obale Rječine u naselju Trsat, a od ušća u more te male rijeke s velikim imenom vode k njemu Trsatske stube». …/
******************************************
Nicholas Maes, 'Molitva', 1655. Rijksmuseum, Amsterdam
/Kontemplativan i svečan prikaz starice u molitvi, jedno je od najdojmljivijih djela ovog slikara. U snažnim kotranstima svjetla i sjene, u jednostavnoj kompoziciji i bez suvišnog ukrašavanja, upoznajemo uzvišeni trenutak staričinog skromnog života.
Znatiželjna maca koja želi sudjelovati u jednostavnom obroku vlasnice, detalj je koji oživljava ovu smirenu i tihu scenu. Pogleda uprtog uvis i ispružene šapice zaustavlja pokret, simbolizirajući animalnu prirodu koja prisustvuje svetom trenutku. Primjetno je da Maes često slika isti tip mace, crno-bijelu ljubimicu koju je očito dobro poznavao. U izrazu ove mace očitavamo pitanje upućeno vlasnici, odnosno njihovu bliskost, naglašenu plohama bijele boje koja ih likovno i simbolički povezuje./
MAJČINO PISMO
Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.
Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.
Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.
No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.
Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandar Jesenjin!
No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.
No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u Volispolkomu
Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."
Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.
Neki siomašan dječak prodavao je robu, išao od vrata do vrata, kako bi platio školarinu.
Dok je tako radio, u jednom trenu osjetio je glad i uvukao ruku u džep.
Prstima je napipao tek tanku kovanicu koja nije bila dostatna ni za komadić kruha.
Odlučio je u slijedećoj kući zamoliti nešto za jelo. Pozvonio je i odmah se predomislio jer mu je vrata otvorila prelijepa mlada žena. Umjesto toga, samo je zamolio za čašu vode.
Mladoj ženi se učinilo da je dječak gladan, pa mu je donijela čašu mlijeka. Kad je popio, upitao je:
"Koliko sam vam dužan?"
"Ništa"- odgovorila je mlada žena - "majka nas je učila da ne prihvaćamo nikad plaću za pokazanu dobrotu." Mladić se zahvalio od sveg srca, i osjetio još veću vjeru u Boga i u ljude.
Nakon nekoliko godina, ova mlada žena se teško razboljela.
Radilo se o rijetkoj bolesti, pozvali su sve stručnjake, između ostalih i ovog mladića koji je u međuvremenu specijalizirao. Kada je čuo iz kojeg mjesta dolazi bolesnica, u očima mu se pojavila neobična iskra. Otišao je do bolesnice i prepoznao tu ženu. Odlučio je boriti se svim silama da joj spasi život. I uspio je!
Zatražio je da završni račun liječenja pošalju njemu; on je nešto pri dnu napisao, te su odnjeli račun gospođi u sobu. Žena je dugo oklijevala prije nego što je otvorila omotnicu. Bila je uvjerena da će do konca života plaćati troškove liječenja. Kad je pogledala račun, oči su joj se ispunile suzama i privila je račun na grudi. Pri dnu su rukom bile ispisane riječi :
"U CIJELOSTI PLAĆENO VELIKOM ČAŠOM MLIJEKA!"
***************************************
Ti, koji si mi toliko dao,
daj mi još jedno: zahvalno srce!
Ne da bude zahvalno kada se meni prohtije,
kao da tvoja sreća ima i neradnih dana;
nego srce koje će te slaviti
svakim otkucajem.
Na ne na Neretvu misečina pala
A ja s mojin dragin zoru dočekala
Zori zoro bila da bi ne zorila
S mojin si me dragin, zoro, omrazila
Lipa, lipa ti je večernja vedrina
Kad obasja s njom me sjajna misečina
Mise misečina zasjala u vrata
Mene mene dragi grli oko vrata
Mise misečino tužit ću te Bogu
Što po što po tebi ljubovat ne mogu
Dobro tebi, riko moja
Dobro i dici vode tvoje, riko moja
Skrij mi tilo u skute virova svojih
K'o nomad kad me žedna napoji
Riko moja
Bila jedna tužna i siva zemlja čiji su stanovnici, vječito namrgođeni, nosili crnu odjeću,
a kad je kišilo, ulicama su hodali pod crnim i samo crnim kišobranima.
Jednoga dana, dok je padala kiša, na ulici su ugledali čudna čovjeka kako
šeta pod žutim kišobranom i, kao da to nije bilo dovoljno izazovno,
još se i smiješi. Da, smiješio se! Prolaznici su se sablažnjavali i mrmljali:
"Pogledajte nepristojna čudaka! Baš je smiješan s onim svojim žutim kišobranom.
Kiša je ozbiljna stvar i kišobran kojim se od nje štitimo mora biti crne boje!"
Drugi su se ljutili i glasno dovikivali: "Kakva je to drskost, hodati okolo pod žutim kišobranom?!
Taj čovjek izvodi gluposti!" Poneki su se obratili vlastima:
"To mora da je neki smušenjak, želi biti zanimljiv po svaku cijenu!"
Zapravo, u cijeloj zemlji nije bilo ničega zanimljivoga, jer je svaki dan padala kiša
i sve je bilo puno crnih kišobrana.
Jedino Nataša nije shvaćala zašto ga ljudi toliko kritiziraju. Mislila je:
"Kad pada kiša, nije najvažnije kakve su boje naši kišobrani. Važno je da nas štite od kiše."
S druge strane, gospodin sa žutim kišobranom bio je radostan, pa se pitala otkuda mu
takva vedrina i dobro raspoloženje.
Jednoga dana, na izlazu iz škole, Nataša se sjetila da je zaboravila svoj crni kišobran.
Slegnuvši ramenima, uputila se kući po kiši. Odjednom,
pored nje se nađe čovjek sa žutim kišobranom. Nasmiješi joj se i reče:
"Dođi, moj kišobran može i tebe zaštiti!"
Nataša je oklijevala: ako prihvati poziv, ljudi će je vidjeti i tko zna što će reći.
Onda pomisli: "Ipak, važnije je zaštititi se od kiše, makar i žutim kišobranom, nego pokisnuti!"
Stoga prihvati poziv ljubaznoga gospodina i skloni se pod njegov kišobran. Čim je stala pod žuti kišobran osjetila je toplinu, učinilo joj se da je kiša prestala padati
i da čuje veseo cvrkut ptica. Tada je shvatila zašto je čovjek sa žutim kišobranom
bio uvijek nasmijan.
Nataša je izgledala tako uplašeno da je gospodin prasnuo u smijeh:
"Znam što misliš! Misliš da sam ćaknut, ali sad ću ti sve objasniti.
I ja sam nekad bio uvijek ozbiljan i namrgođen. Imao sam, kao i svi drugi, crn kišobran.
Ali jednoga sam dana, izlazeći iz ureda, otkrio da sam zaboravio ponijeti kišobran,
a upravo je počela padati kiša. Toga časa je pored mene prolazio čovjek sa žutim kišobranom
i ponudio mi da se sklonim. Dvoumio sam se baš kao i ti sada. Mislio sam:
'Vidjet će me ljudi i rugati mi se.' No ipak sam pristao, jer sam se bojao prehlade.
Tada sam shvatio da se pod žutim kišobranom nevrijeme stišalo.
Čovjek mi je objasnio: 'Ljudi su tužni jer ne razgovaraju,
a ne razgovaraju, jer svatko ide pod svojim kišobranom.'
Odjednom je onaj čovjek nestao, a u mojim se rukama našao njegov žuti kišobran.
Tražio sam toga čovjeka, ali ga nikad više nisam pronašao, jednostavno je nestao. Zadržao sam njegov žuti kišobran i od tada mi je pod njim uvijek lijepo vrijeme."
Nataša povika: "Divno! I vama nije neugodno nositi tuđi kišobran?"
Gospodin tada reče: "Ne, ja znam da ovaj kišobran pripada svima.
I onaj čovjek koji mi ga je dao, dobio ga je od nekoga."
Kad su stigli pred njenu kuću, ljubazni čovjek pozdravi Natašu i nestane.
Ona je u ruci i dalje držala žuti kišobran.
Ponijela ga je sa sobom uvjerena da će on ubrzo promijeniti vlasnika
i da će uskoro nekoga drugoga zaštititi od kiše, još i više – donijeti mu lijepo vrijeme
i vedro raspoloženje.
Bio sam iznenađen kad su mi u Minsku, na kraju predstave, dali žut kišobran i rekli:
"Nećeš ga dugo držati, morat ćeš ga nekomu dati."
Evo, predajem svoj žuti kišobran svima vama. Od don Bosca sam naučio
da uvijek pozitivno gledam na život.
/Nepoznati autor/
Dragi prijatelji, prihvatimo život kao dar Božje ljubavi. Neka nas u životu prati NJegova ljubav.
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...