30.10.2006., ponedjeljak
bilo jednom u Zagrebu
|
Danas gubim nevinost. Moj je prvi mačić dio zoološkog vrta «Ekran priče 04» i danas ću ga ukliještenog između 99 životinja preuzeti. Budući da sam škrtac koji si ne želi priuštiti ni zbirku u kojem je njegova prva objavljena priča, već sam pomislio da ću je morati posuditi u nekoj knjižnici i kopirati, ali, evo, večeras ću je dobiti. Sad mogu srati uokolo da ću postati pisac i da je preda mnom velika književna karijera, što će se jednog, možda ljetnog, a možda proljetnog, dana i ostvariti. I da ne mislite da je ova priča slučajno izabrana i da sam imao puku sreću, obavještavam vas da će jedna druga super-ekstra-tužna priča biti objavljena u Balkanskom književnom časopisu koji obuhvaća bivše prostore i na kojem se nalaze žestoke spisateljske face čije biografije i bibliografije zauzimaju po pola strane, dok drugu polovicu zauzimaju fotke, tako velike zbog njihove važnosti. Čekajte samo vi skeptici koji mislite da se na ovom blogu prstom razmazuju govna, ovaj će lik postati slavan. Uskoro. |
- 10:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #
26.10.2006., četvrtak
Mučnina
|
Promatram ga kroz prozor kako pažljivo lijepi pločice i povremeno mu pogled odluta negdje preko ograde, preko krovova, velikom brzinom prelijeće polja i šume, sela i zaseoke i zaustavi se tamo u Bosni u jednoj prizemnici gdje djeca ganjaju izmaštane stvari, a žena cijepa drva čemerno iščekujući njega. Taj zamišljeni pogled, odmak od mehanike koja jedva održava opstanak, kratko traje, ali dovoljno da ga ohrabri da poploča još beskonačan broj betonskih kvadrata. Sjedim u udobnoj sjedalici i ubijam se od neodlučnosti hoću li sutra kupiti MP3 player ili ću otputovati negdje van grada i udisati drugačiji kisik od ovog spojenog s olovom i sumporom. Razbijam glavu o mogućnosti izbora i nisam zadovoljan ničim što odlučim. Izet sjedi na stepenicama, a pokraj njega rastrt je papir na kojem je malo prije ispuštao masne sokove komad jučerašnjeg mesa. Polako žvače, a pogled mu opet uzima zalet i preskače sve visoke zidove ove ulice koje su gradili neki prošli neimari istih sudbina, i svaki put kad prizemlji u rodno polje, lice mu se odjednom zgrči i na nekoliko trenutaka tako nijemo, poput brončane biste, ostaje bez duše koja hrli prema obzoru, a onda se naglo vraća i naprasno uskače u mišiće na obrazu te ih tjera da pokrenu vilicu i da on nastavi polako jesti. Uzimam bijesno telefon i još jednom zovem dostavu, pa kad će te proklete lazanje, čekam već tričetvrt sata, skapavam, umirem od gladi. Isprike i razlozi ništa su drugo doli neuspjelo opravdanje neučinkovitosti koja je posljedica starog sistema. Bogato ću se iskeširati i zato hoću sada, odmah, čim spustim slušalicu. Iza njega precizno je popločena staza, ne vide se bijele slane mrlje znoja niti tragovi mučnog struganja tvrdih koljena po sivom ljepilu i prašini. Izet se ne okreće iza sebe i ne divi se svojem djelu koje će već možda iduće godine neki novi Izet prekriti mješavinom keramike, ljepila i znoja. Njegov je pogled usmjeren prema naprijed. Sve što ostavi u prošlosti samo je bezosjećajni temelj na kojem će izrasti sreća slijedećeg povratka u Bosnu i susreta s obitelji. On ne bilježi kvadrate pločica kao dokaz njegove vrijednosti u bezvrijednim razgovorima u kojima se svatko svakome želi pokazati kao vrjednije biće, njegova su stečevina rijetki trenuci za rasklimanim kuhinjskim stolom gdje se čuje vesela graja tanašnih grla i pun zahvalnosti pogled njegove žene. Bacim oko na monitor, nova poruka, usiljeni pokušaj duhovitosti kao odgovor na moje rasipanje radnog vremena uslijed dosade. Puko pretakanje iz šupljeg u prazno, ubijanje vremena zbog čestih neproduktivnih praznina. Nije moja krivnja, ali ponekad ta besposlenost prelazi u obijest, a ponekad u depresivna razmišljanja o vremenu koje ne dozvoljava opuštanje već nas tjera da ga pokušamo preteči dok nam prirodom dani opstanak kojem je dovoljno da se nahranimo i siti zaspemo, postaje primitivni cilj, a borba za stjecanjem i gomilanjem materije stvar prestiža i visina cijene našeg bivstvovanja. Izet je upro svoje žilave, suncem opaljene, ruke u lopatu i snažnim zamasima rasipa zemlju uokolo. Iako je zemlja vlažna svaki taj zamah jednako je ispunjen njenom težinom, a raspršenost je precizno ravnomjerna. Kao da će popunivši sve praznine i nakon toga one povrh njih, nabacati takvu hrpu na koju će se zatim na tren popeti kako bi možda vidio što se događa u dalekom voćnjaku, u dalekoj staji, u dalekom dvorištu i zatim s prikrivenim zadovoljstvom sići dolje i opet ravnomjerno razbacati nabacani vidikovac na njegov dom. Još malo i vrijeme je da pozavršavam sve zadane zadatke, pozatvaram sve prozore, pošaljem par lažnih pozdrava virtualnim prijateljima i napustim ovu jazbinu učmalosti. Pun mi je kurac ovog posla. Koliko god da radim nije dovoljno, koliko god da se trudim ne dobivam zahvalu, a plaća mi nije dostatna da na zimu odem na skijanje. U kurac i posao. Mislim da me hvata lagana depresija. Idem nazvati Petra, možda odemo na tenis, a nakon toga piće, dva, a zatim druženje sa Sandrom. Ovaj put će valjda pristati. I kad će više to dvorište biti gotovo. Ovaj me Izet deprimira. |
- 21:04 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Stoka
 izvor:24 sata Nogometaše bije glas da su glupi, da imaju glupe fore, da su neškolovani, i tako dalje i sve ono što nije baš, recimo, primjereno za skupinu ljudi koja je, recimo, eksponirana. Ono, pljuju pred kamerama, psuju jedni drugima majke, slušaju cajke, kockaju se, opijaju i tako to. I ja stvarno pomislim da jesu. Onda me nakon nekog vremena opere glas razuma i mudrosti i ja pomislim da ne treba ljude generalizirati i trpati u ladice. I baš su taj razum i ta mudrost naivni pomagači u rasuđivanju. Ma koji kurac ne treba generalizirati? Od stotinjak koje poznajem možda ih je desetak normalno, ostalo su prilično neinteligentna skupina ljudi koju treba sprdati, a ne im se diviti. Netko će možda upitati: «A Bilić?» Što Bilić? On je zrno žita u kukolju, obrazovana igla u plastu idiota. Ne može on sam mijenjati sliku koju su godinama stvarale budale i koji se ne trude taj svoj idiotizam niti sakriti. p.s. zapljuvao sam se od smijeha kad sam vidio ovaj gore transparent. |
- 12:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #
25.10.2006., srijeda
Pssst!
|
Zato što sam se napucao piletine s mlincima, molim da me ne ometate i da pokucate na druga vrata. Ako imate što pametno za reći recite, a ako nemate, susjeda je uvijek spremna za kantu razgovora. Uz put, ona pisma koja ometaju naša mala druženja, oni lanci idiotizma, su maskirana prokletstva koja će onoj koja ih prosljeđuje donijeti dizenteriju, njezin partner će se pred njom jebati s istospolcima, a ljubav će u životu vidjeti samo jednom, kad se u nju zaljubi bojna hemoroida. |
- 18:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #
23.10.2006., ponedjeljak
Patnje jednog introverta
|
On je stvorenje koje u trenu odrveni i ne miče se, pušta korijenje i nalik je vrbi u kaljuži jeseni. Njegov je svemir njegovo biće, njegova nutrina. Stoji sam u gomili. Oko njega širi se krug izopćenosti; on širi miris nepostojanja. I svaki put kaže sebi: «Ne izlazi van, pretvorit ćeš se u bespomoćno drvo koje ne zna bi li se na mjestu osušilo i stropoštalo na zemlju ili još dublje puštalo bolesno korijenje». Ali on uporno stoji. Nitko ga ne zamjećuje, za njih on je jednostavno ništa. Ma nije čak ni drvo. Da je drvo, možda bi se netko i oslonio o njega da se od muke izbljuje. Njegova upornost nije inat samom sebi, dokaz da može preživjeti u gomili koja se smije, razgovara i dodiruje, to je bezizlazno lutanje labirintom mozga jednog introverta. On bi se pomaknuo, krenuo prema izlazu, ma izjurio poput nekog kome je život plamenom ugrožen, trčao bi sumanut i ne bi stajao sve do vrata svojeg utočišta, ali nešto je ušlo u meso i umrtvilo nerve ne dajući mu da se pomakne, čak ni da se premjesti s noge na nogu iako uvelike osjeća grč. U ovoj situaciji on je ovisan o nikotinu. Da lizanje kamena može zamijeniti cigaretu, on bi izlizao piramidu. Pripaljuje cigaretu na cigaretu i nervozno otpuhuje dim prema gore, izbjegavajući pritom slučajno puhanje u lice okoline. Jer to bi ga tjeralo na pravdanje, izgovaranje riječi, a njegova riječ mamac je za zvijeri koje se prevrtljivo zabavljaju, maskirani u odnose, čekaju na njegovu nesmotrenost i kad uvrebaju taj krivi, sudbonosni zvuk, bijesno će ga rastrgati svojom pozornošću. Krvavim će pogledima rasparati mu kožu, smrviti kosti i isisati srž. Glavu će mu nabiti na kolac i u transu zaplesati oko njega izgovarajući vražje kletve koje će se u ritmu plamenih bubnjeva ubrzo ostvariti. Kada ga netko i slučajno dotakne, on se izvija poput papirnate zmije na užarenoj ploči i sikće u sebi, na sebe, ujest će se i crknuti zato što je bio nesmotren. I nakon što se izravna, vadi još jednu cigaretu, oprezno je pali i gleda u onu istu točku, prašnjavi, žuti luster na zidu, na koju se neprestano vraća. Ta mu točka daje predah u bolnoj strepnji od susreta. U njoj nalazi utočište i u njoj on biva. U lusteru je njegov izlaz iz prokletog obruča žamora i dodira. Za svaki slučaj, on pogled svraća na masu i ne zastajkujući kruži, polako miče glavu s lijeva na desno, s desna na lijevo. Ako se susretne s pogledom, trgne glavu i mijenja pravac; žuri da se baci na svoj prašnjavi, pogleda oslobođeni, teritorij. Njegova je borba toliko iscrpljujuća da na kraju, poput mučenika na križu, nakon smrtnih rana, glavom klone, gubeći uporište u točki spasenja, on polako, nesvjestan okoline, kreće prema izlazu. Tada se malaksao predaje nemilosti pakla ne hajući što postaje sigurna lovina za paklena stvorenja, usijana od alkohola, podivljala od dodira. Neka s njim rade što hoće, neka ga raščereče, opore i daju krvožednim psima, neka mu izvade utrobu i dlakavim šapama istisnu umrtvljenu dušu, neka ga pretvore u humus, sada je svejedno jer on je kloneći od nadljudske borbe prekinuo pupčanu vrpcu sa svojim sigurnim utočištem, žutim, prašnjavim lusterom. |
- 21:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #
22.10.2006., nedjelja
Ručak
|
Teta Nada ima brkove. Iako sam mali genij i volim zemljopis i klasiku više no čokolino, teško mi je kao klincu shvatiti zašto ova žena ima brkove, a moja mama nema. Je li se ona kao moj tata koji čas ima, čas nema brkove, ovisno o tome šalje li u pičku materinu i šefa i posao, svako jutro brije, a ovaj put joj je nestalo pjene, a sapun čuva za blagdane, ili su joj ovo prvi brkovi? Kad bolje pogledam, ispod stola u blagovaoni, teta Nada ima i dlakave noge. Čak se ni one mojeg tate kojeg je mama često iz samo njima znanih razloga nazivala majmunom, ne mogu usporediti s njenim rodnim poljima dlaka. No, kad sam već tu, ispod stola (tražim vilicu koju sam slučajno bacio na tepih, a da tata na sreću nije skužio), promotrit ću još malo to šumarsko blago. Svi ti redovi dlakavog kukuruza koji su se ispod hulahopki geometrijski pravilno posložili, završavaju tamo u mraku, tik do kovrčavog gustiša koji je nabujao nadaleko od rubova bijelih gaćica. «Sine, idiote, što radiš tu pod stolom?» «Ništa tata, tražim vilicu» «Ako odmah ne izađeš, pronaći ćeš šuber!» Tata nikada nije imao viziju o meni kao budućem istraživaču i pustolovu. Ne znam zašto su me uvijek ometali u slasnom zalogaju i zašto je moja glava njima ličila na bongo pa su za svaki ručak odsvirali si pokoju, za dušu i za dobar tek. «Ne mljackaj, rekao sam ti već sto puta!» «Ali tata, zašto teta Nada mljacka?» Tata je uvijek bio spreman za svirku pa je ovaj puta na mojem potiljku odsvirao jednu dionicu «Moby dicka». Ne bi mi Zeppelini tako strašno pali da već nisam zbog srkanja bio glavni instrument za Straussova iživljavanja na bubnjevima. «Gdje sad ideš, sjedaj tu za stol!» (Radetzki marš) «Piša mi se» «Tebi se uvijek piša kad ručamo. Zahod je zauzet, teta Nada je u njemu» No kad sam se već odmaknuo od stola, a tati je već bilo svega dosta, a to «sve» sam bio ja, sada nije odsvirao ama baš ništa, možda jedno bijesno zviždukanje kroz nosnice, neku postmodernističku verziju pravilno usmjerenog Bumbarovog leta. Vrata zahoda bila su zatvorena, pa sam morao, ne znam zašto, na njih prisloniti uho. Iza drvene plohe čulo se žuborenje Anđeoskih slapova. Tu i tamo bi Nijagara pokleknula pred silom teže, a ponekad bi se čulo kako neko zaigrano dijete baca kamenčuge od osam tona u Modro jezero. Nekom čudnom mračnom silom obuzet, približio sam oko ključanici. Ne bi bilo ništa strašno da je teta Nada odmah, nakon što je kroz «ono mjesto» propustila slivne vode čitave Amazonije, navukla gaćice, ne isušujući naplavljena gorja Dolomita, no ona je otrgnula tri listića papira, ustala i na moju najveću nesreću pokazala zašto je više od pola hrvatskog teritorija pokriveno šumom sekvoja i baobaba. I ne bi ni to možda tako strašno djelovalo na mene, da usred te biosfere nisam ugledao crvenu, naboranu, izduženu guduru nalik konobarskom novčaniku koju je ona nemilosrdno gužvala jadnim listićima wc papira (Carmina burana). Oblio me hladan znoj i zadnje što mi je na pameti bilo jest pišanje. Skoro u besvjestici strovalio sam se niz stepenice i mahnito skočio za stol. «Zašto lupaš vratima, konju! Jel' se tako sjeda za stol, konjino?», čini mi se da je u pitanju bio Bela Bartok, ili možda Hindemith. Nisam siguran. Kad se teta Nada vratila iz wc-a, ja sam nos držao u pireu, a mama je sa zakašnjenjem iz pećnice izvadila puricu i stavila je na stol.. Možda bi se do kraja ručka izvukao samo s par kratkih uvertira, da purina stražnjica nije svojom izdubljenom nutrinom nalik «onoj stvari» tete Nade zurila u mene želeći me usisati, probaviti i ispljunuti tamo negdje u dalekom Bangladešu. U trenu sam po stolu i po najmilijima, čak i po teti-jetiju, izrigao sve što sam posljednjih tjedan dana kao svinja (kako tata tvrdi) jeo. Dok se prvi val iznenađenja razbijao o reakciju, na red su dolazili Japanci, «Za Ondekoza». |
- 19:40 - Komentari (20) - Isprintaj - #
21.10.2006., subota
Bog vam duši 'prosti
|
Ma lik je kruv Sigurno je invalid. Noge su joj neobično savinute, a gume na kotačima trošne. Posegnem duboko u džep i izvadim pregršt malih žutih i bijelih kovanica, među kojima i jednu veliku. Neupadljivo stanem pored nje – nekako me je stid, kao da zavodim neku nedostižnu ljepoticu – i smeteno ispustim novac. Veliki medo pao je na pločnik. Sagnem se pokupiti kovanicu i pogled mi se susretne s njenim. Pokušavam shvatiti vidim li neizmjernu zahvalnosti ili pretvaranje. Ako je ovo drugo, onda sam još jedna budala u masi prolaznika. Zahvaljuje mi krotko. Opet ne razlučujem je li to gluma ili pravo lice. Ništa novo u mojim prosudbama. Ponekad se sažalim i nad Jehovinim trgovcima pa ih umalo pustim u stan, ali me neka pravedna ruka svom silinom odalami po glavi, «Budalo, to su trgovci! Prodat će ti priču za pola dana slobodnog vremena». Uljudno se ispričam i zatvorim vrata od papira. Krenem dalje, a po glavi mi sumnja igra fliper. Jesam li klasični naivac ili štovatelj naive? Gledaj, ne možeš promašiti, ako je i za pivo, opet je dobro djelo. A ako je za ćevape to bolje. Osvrnem se iza sebe i tamo gdje je prosjakinja mlitavo držala lončić, ostao je samo šalter. Iznad njega velikim nevidljivim slovima piše «Glumci ekonomskog fakulteta na praksi». Protrljam oči i natpisa nestade, tu je samo sivi prljavi zid. Secesija. U glavi mi preskače zupčanik pa zaboravljam sve o čemu sam malo prije razmišljao. Produžim dalje i čujem zvuk harmonike. Ne razaznajem šire li se zrakom zvuci Cigana ili studenta s glazbene akademije. Nešto između. Na pločniku sjedi mali Cigo, naslonjen na zid, i vješto prebire po tipkama. Ima tu materijala, i za žicanje po tramvaju i za solo koncert. Pored njega masna je kapa i u njoj svjetlucaju tri bijela novčića. Cigo ne gleda prolaznike već žmiri i onako, u maniri kavanskih svirača, lijevo-desno okreće glavu. Posegnem u drugi džep i nalazim samo jedan žuti metal. Izvadim novčanik i spuštam u kapu deset kuna. Tek pažljivi slušatelj razaznao bi vrlo kratki predah - trenutak uzbuđenja. U ovom slučaju potpuno sam siguran. Bez pretvaranja ovaj dječak svira za pare. Ono što dobiva, plaća glazbom, kakva god ona bila. Sretan što sam ovaj put pošteđen teške sumnje u svoje rasuđivanje, nastavim jutarnju šetnju prema trgu i odjednom put mi prepriječi policajac. Prelazio sam cestu na crveno. «Hoćete li kaznu platiti odmah ili kasnije, zajedno s troškovima prekršajnog postupka?» «Ja bih platio odmah. Evo, pedeset, sto, sto i deset, sto i trideset pet…uh! Nemam više. Petnaest kuna dao sam u dobrotvorne svrhe», prekopah sve džepove, pa još jednom, i još jednom. Nemam ni prebijene lipe. «Žao mi je, ali morat ćete platiti troškove», reče policajac i stane pisati kaznu. Podvojena ličnost «Nabijem te na kurac. I tebe i državu i one prijetvorne klošare, sve vas nabijem na kurac!» Udarim ga desnicom u trbuh, a ljevicom u glavu. On se sruši na pločnik. Unatoč okupljenim prolaznicima, vratim se do malog Cige, razbijem mu harmoniku o zid, a prljavu kapu, uz zvonjavu kovanica, šutnem na cestu. Produžim dalje i tek na šestom uglu pronađem prosjakinju u kolicima. Dlanom joj izbijem lončić i čvrsto uhvatim za kragnu i podignem je u zrak… Slijetanje »Plink!», iz maštanja me prene zvuk velebitske degenije, i lažno deformiranom rukom prislonim melodiku na usne i veselo zasviram «O Jelo Jelice…». Prilazi mi policajac i veli da se gubim. Ništa lakše. Ispravim ruku, sasipam četiri kune i osamdeset lipa u lijevi džep, a melodiku stavim u desni. Pivo kod Jože Kod Jože je pivo najslađe. Sedam kuna bez PDV-a. On ne ide u korak s vremenom, a financijska ne zna gdje je to «Joža». Uletim sto na sat i zaustavim se tik do šanka i podignem desnu nogu na štangu u podnožju, kao da ću pišat, a zatim zalajat. Ništa od toga. Možda prdnem u sebi. Ali, kažem, možda. «Mrzlo» «A imaš li para?» «Imam» «Koliko imaš, sunce ti lopovsko?» «Tri kune» «Dva deci točene» «Neee, nemoj se zajebavat» «Ne zajebavam se» Snuždeno prihvatim ponudu, izvadim melodiku i sa vodenkonjskom suzom u oku zasviram «Plakala mala Vidica». Joža se snebiva. Nervozno kucka prstima po šanku i znam, uskoro će mu ruka, plačljivom Vidicom ponesena, posegnuti za Žujom. «Konjino!» «Nema na čemu» Jelena Tu sam ženu upoznao kod Jože. Stajala je za šankom i pjevala «Maglu», dok je uokolo treštao RIZ-ov tranzistor. Bio sam očaran njenim velikim plavim očima i kaubojskim nogama. Prišao sam i melodikom stao oponašati čopor lisica. Ona je prihvatila izazov i držeći se za šank, pijano se izvijala u bokovima. Naručila mi je pivo, naručila je dva, tri, upoznala me sa svojim vozilom i kad sam otišao prirodnim imperativom pogođen, nestala zajedno s kolicima ne plativši moja piva. Ako mislite da sam ih ja platio, varate se. Melodika čuda stvara. Melodika Moja je melodika pandan fruli onog lika koji je ne naplativši deportaciju štakora, odveo svu djecu u nepoznatom smjeru. Samo što u mojem slučaju ja ne mogu smisliti štakore, djece nemam, a tuđa me ne podnose. I zato sviram dok ne dobijem besplatno pivo. Ponekad umjesto piva budem izubijan, ali sve se to broji kao povreda na radu na crno. Safet On je mali Rom, a svi smo mi Cigani. Harmoniku s čavlom ugraviranim potpisom njegova oca, dobio je kao ostavštinu nakon što mu je roditelj umro od ciroze. Virtuoz je na instrumentu i voli sve što vole mladi…Romi. Od nas klošara, on zaradi najviše – dio odvoji za novu harmoniku, a dio potroši na ekipu. Svi ga volimo, osim Jože mada nitko ne vjeruje u to. Znam da mu Joža kriomice daje cigarete i sitni novac. Joža Joža preko neke svoje švercerske špage otkupljuje pivo kojem je netom istekao rok. Vino mu je domaće, iz zagorskog vinogorja, a jedini dah luksuza je neotvoreni Štok. Joža je rastavljen, ima troje djece i mercedes 240 D, '82. Ponekad mu navrati bivša i razjebe ga toliko da nas sve izbaci napolje, zaključa birtiju i rakijom se spušta na Zemlju. Doslovno. Redarstvenik Željko Iako revan i nadobudan u svom poslu, ponekad nam progleda kroz prste tako da kad nas ugleda naglo skrene u sporednu ulicu ili se okrene čelom nazad vrebajući na semaforu pješake prijestupnike. Najveći uspjeh mu je jednu stepenicu viši čin od redarstvenika koji nema činova, a koji je izgubio sišavši sa stepenice zbog pedeset kuna mita zajebanog prekršitelja zakona o prometu. Prolog To je moj svijet, moji ljudi, i bez njih bi se možda i zaposlio, mada mi ponekad dođe da ih sve pobijem. Ako imate koju kunu, dvije, a nije da nemate za džuboks, za koji vam neophodno trebaju kovanice jer vas neka primitivna seljačina maltretira turbofolkom, mi smo u secesijskoj ulici ili kod Jože. Bog vam duši 'prosti. |
- 19:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #
20.10.2006., petak
Groblje
|
Oduvijek sam volio s balkona gledati taj mrtvi velegrad, milijune titrajućih svijeća i neke prazne tmine koje čekaju na me dok pušim cigaretu i mislim na Las Vegas. Počast sam uvijek odavao noću kada u spokojnim licima rijetkih prolaznika tražim mrtvog uljeza, i kada ga prepoznam po lelujavu hodu uhvatim ga pažljivo za lakat, «Gospodine, izgubili ste se?», i odvedem do njegovih vrata, a on se s blijedom tugom na poluraspadnutom licu pokušava sjetiti nekog važnog razloga zbog kojeg bi još malo gazio svoj pokrov. «Pored milijarda živućih zombija, vjerujte mi, bolje je da se vratite.», i on bi onemoćao, svjestan svoje nežive bespomoćnosti, pustio pokojeg crva umjesto suze i nanovo legao na vječni počinak sve dok ponovno ne bi uvrebao priliku da se prošeće dalje od mjesta gdje su ga sivog oprali i odjenuli mu jeftino odijelo. Romski grobovi poredani su uz žičanu ogradu. Na njima su križevi bez imena i plastično se cvijeće bori s tišinom. Grobovi poput onih neznanim pokojnicima ispod stare vrbe na pustopoljini. Ponekad ih posjete pijani sinovi pa leže na njima topeći ih slanim začinom života. To je jecanje teže od boli. Zašto su slike pokojnika u ovalnim okvirima? Kako je jezovito moje ime na crnom mramoru. Desno od crte još je užasnija praznina. Možda postoji neka čarobna krpica kojom izbrišemo površinu i pojavi se godina. Ili neka magična olovka kojom gusto šarajući polako otkrivamo brojke. Jedno je sigurno: svoj konačni broj kad-tad ćemo dobiti, a hoćemo li ga netom prije saznati to ovisi o egzekuciji. Friški grobovi, drevna zemljana počivališta, jače diraju no glatke mramorne grobnice. Na njima je zemlja jednaka onoj gdje se guše drveni ljesovi i ako u nju utisnemo ruku čujemo kako mrtvi ne dišu i strepimo od hladnog dodira. Na zemljanim grobovima cvijeće ne vene, a pčele koje ga oplođuju nose pelud mrtvih duša. I ako svrate do drugih grobova na kojima raste mrtvo cvijeće, tada se sklapaju mrtvi brakovi. Te pčele matičari su mrtvih. Ako pališ svoju svijeću pripazi da ne ugasiš tuđu. Ako je i ugašena ponovno je zapali. Jer koliko traje plamen jedne svijeće toliko traje svečanost mrtvih. Na groblju priče su teške, ali one najteže grobovi su bez svijeća. Njihovo je cvijeće pirika i loboda, a na nakrivljenom križu klati se usamljeno slovo. Ni život takvih pokojnika nije bio bolji. Ako taj grob i jest najtužnija priča, život stanara cijela je zbirka. |
- 23:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Anatomska oda, dio drugi
|
O jeziče, ne ovaj što se mijenja kroz stoljeća pa se opet vraća tamo gdje je mijena počela i tjera nas da se zgražamo i pitamo hoću ili ne ću pisati neću, već onaj što se bijeli kad u plamenu vrućice gorimo ili što se crveni kad u mraku bacimo oralku, a nešto nam po ribama vonja, no nastavljamo sve dok ne upalimo svijetlo kako bi u odrazu ogledala vidjeli pobjedu izazivača orgazama, a ono usne nam ko u pijanog klauna razmazane, crvene, krvave. O jeziče, ne ovaj kojim se tako lako odričemo materinjeg pa nam je «uz put» BTW, a računalo kompjuter, nego onaj kojim u kmici strasti šećemo bregovima i dolovima, utocima, klisurama i skrivenim gejzirima, pa nam uslijed klizavog terena vršak govornog mišića sklizne u zabranjenu zonu gdje rijetki šumarak u svojoj naboranoj tmini čuva smežurani krater, možda krotak, a možda pun lave. O jeziče, ne ovaj kojim nas mediji obrazuju, nego onaj kojim usred hrskavih lokvanja tražimo znak jeze, a nalazimo gorak med, i ono što nam je toliko raslo da smo mislili kako će probiti susjedovu kadu, odjednom postaje alatka rašljara u potrazi za vodom. O jeziče, ne ovaj kojeg koristimo od 3 do 20 posto, nego onaj kojeg su nam natjerali da oproba okus zamrznute kvake pa umjesto da se iznenadimo kako je metal sladak, jebem ti budalu. |
- 20:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #
19.10.2006., četvrtak
Anatomska oda, dio prvi
|
Ti si hipokrit. Obično licemjerno meso. Pristaješ na kompromis, ali ubijaš mi volju za životom. Ako si ono od krave, uništavaš ozon, ako si ono od mačke, nagoniš me na ubojstvo, a ako si moje svi prstom upiru i tjeraju da te otrgnem od sebe. Ali ti se ne lomiš. Još si žilavije. Prkosiš sramoti i prdiš sveudilj. Čak i kad te jastukom gušim, ti ispuštaš balone, i kad mislim da je sramoti kraj, ti ih rasprsneš u lice i tjeraš me u očaj. Uronjeno u vodu ti se mjehurićima smiješ, a voljena kojoj u idili pjene bezrezervnu ljubav obećavam, u nesvjesticu mlitavo tone i kada izroniš iz tmine zatrubiš trubom ubojice. Tvoje su zamke nebrojene. I kad sam siguran u zdravlje svojih očiju, radosno gledajući bjelinu toaletnog papira, ti si peta kolona, jatak smrdljivog hajduka – on se prikrada i nenadano pojavi i ubije nevinost tvojeg kaputa. I kad zaspem ti se mrštiš, prosvjeduješ, vrtiš neki svoj zvučni film, a onaj koji ne spava (sustanar neki) umire od bijesa. Ti rađaš. Ti ih režeš na pola, ti ih seciraš, tiještiš, pretvaraš u žitku žbuku za pamučne zidove, a kad ih iznjedriš, čitave ili oporene, raskrojene, nadimaš se poput žabe i nanovo rađaš. No netko te ipak voli: Tiho, o tiho govori mi dupe Šuštanjem crijeva i šapatom čmiše Al miris nosu govori još tiše I kad sere i spušta se salama U njemu tišina je sama. |
- 19:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #
18.10.2006., srijeda
?!
|
Kad sam vidio sliku ubojice, oblila me vrućina, jebote. Tip je išao sa mnom u razred u srednju školu u Đurđevcu i bio je jedan od najnormalnijih likova među nama. Čak sam i ja, angel, bio veći delikvent, ako se pijanka subotom naziva delikvencijom. Da mi pokažu izgledom i ponašanjem sto najnevinijih ljudi i da moram pokazati sumnjivca, njega bih zadnjeg izabrao. Ne serem. No to je bilo prije petnaestak godina. A gle sad. Ne znam što da mislim. Kad nisam znao tko je, razmišljao sam da bih mu sam presudio, a sad nisam siguran. Sad tek shvaćam da izjave poput «Prvo bih ga danima mučio, a zatim danima ubijao», su u normalnih ljudi čisto baljezganje i da presuditi nekom pa bio on i ovakav zločinac nije nimalo lako. Nego, pitam se tko je posredno pridonio ovakvom činu, ako znamo da je ubojica bio miran i povučen i naizgled situiran? |
- 18:05 - Komentari (27) - Isprintaj - #
17.10.2006., utorak
Krmača
|
Nježno je udario krmaču po stražnjici, osjećajnije no što je ikada pogladio žensko biće. Ona je zadovoljno gunđala i davila se napojem. Bila je to prijateljska ljubav. Iz lijevog džepa izvadio je Largo i šibicom zapalio cigaretu. Uvozne, kineske, 35 drvaca. Od kada je Drava iz Osijeka platila danak novom poretku, broj se drvaca u kutiji sve više smanjivao. Taj trend će se nastaviti sve dok šibice ne postanu muzejski izložak. Maestralno je zamahnuo zrakom napola dogorenom šibicom, bacio je u lokvu gnojnice i snažno otpuhnuo dim cigarete. Krmača je jalova skoro dvije godine. Hoće li je zaklati? Ni za sve blago, pomisli. Što bi on na ovom svijetu sam, bez svoje jedine družice. Ne, neće je zaklati. Nikako. Povukao je dva dugačka dima i otpuhnuo gore prema stropu. Niti paučine lelujale su na plavičastom vjetru. Krmača je lizala kopanju i zadovoljno mljackala. Ustao je rano, naložio vatru i u staroj ispucanoj džezvi skuhao kavu. Pio je gorku, ne kao njegov život, ali gorčina je nedaleko kaskala za njim. Otvorio je prošlomjesečne novine i čitao osmrtnice. Godine rođenja, dani smrti, zahvale i sjećanja. Zagledao se u slike pokojnika. Bio je stariji od svih i njihov ga je zapečaćeni život, uz dužno štovanje prema mrtvima, lagano ispunjavao zadovoljstvom. Zapalio je cigaretu, a zatim otvorio duplericu. Na sredini se protezala djevojka bujnih grudi i brižljivo uređenog međunožja. Ovlaš je kažiprstom prošao preko čvrste nabujale mladosti i lice mu se razvuklo u stidljivi smiješak kojeg je ubrzo zamijenila bezizražajnost, a zatim pritajena tuga. Otpio je gutljaj gorke kave, ustao i iz vjedra nalio vodu u veliki lonac, a zatim u njega nasipao sitni krumpir. Ponekad bi dio odvojio za sebe i u lonac vratio koru. Sjeo je nazad za stol, čekajući krumpir da se skuha, zapalio cigaretu i otpuhnuo dim prema ljepljivoj vrpci za muhe koja se zanjihala unatoč teškom, mrtvom teretu. Kada je otvorio vrata staje, krmača je nestrpljivo roktala kao da ga prijateljski kori što nije ustao barem pola sata ranije i spremio doručak. Ušao je u tor, a ona mu je, gurajući njuškom nogu, ipak zaželjela dobro jutro, a onda je halapljivo prionula na posao. I on je prionuo na posao. Uzeo je vile i stao čistiti staju, a nju je, nakon što je polizala i zadnje ostatke napoja, pustio u dvorište neka slobodno ruje za samo njoj znanim blagom. Uhvatio je kopanju objema rukama, odmaknuo je rukama i metlom pomeo ostatke napoja. Ubrzo je staja zablistala i on je odložio vile, izašao van i sjeo na stari panj. Zapalio je cigaretu i promatrao krmaču. Životinja je zadovoljno rovarila podno ograde veselo rokćući. Povremeno bi zastala i pogledom tražila svog jedinog prijatelja. Niz njegovo mukom izborano lice potekla je suza. |
- 20:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #
16.10.2006., ponedjeljak
Život piše Peace Darije
|
U petak, godine dvije i šeste, kao što sam vam cmizdrio, izgubio sam mobitel. Na koji način, nemojte me pitati, jer se ne usudim odgovoriti. Pitajte moj staroslavenski horoskop, naravno ako znadete čitati glagoljicu, ali ni to vam neće pomoći jer Ćirilo me ne voli, a Metodije mrzi. Naravno, ujutro kad sam se kretao putovima prošlonoćne revolucije, od mobitela ni traga. Četiri puta pročešljah osam tisuća kvadrata, ali od mobitela ni jedan paket podataka. Odustao sam, digao ruke od tjedan dana stare mašine, od godinu i nešto dana starog broja i zabio glavu u pijesak da pokažem Kinezima da to nije tako strašno, to, stalak za bicikle. Kužite? Rekoh, naočale ću kupiti u neka bolja vremena, kad će oštar vid biti od životne važnosti (mada ni sada kada dostavljam šećer i kada umjesto spuštene rampe ja vidim one iste građevine kakve je vidio pokojni Homer, ne bi bilo zgorega imati jedne majušne naočale), i kupit ću još jednom novi mobitel. I baš kad se spremih na gladovanje i svakodnevno švercanje u busu, zvoni mi kućni telefon. Stari dobri djedica, kakvih danas rijetko ima, stara škola dobrote, kaže mi da je našao mobitel, da je bio u T-mobileu i da su oni nekako otkrili moj kućni broj, svaka im dala impulsa trista. Ja plačem od sreće, puštam šmrklje da zapune rupice na slušalici, grlim sebe i usisavač. Kaže dobri djed da se nađemo, susjed mi je. Velim ja može, kad, sad, dobro, evo me, jurim, hitam. Dat ću mu sto kuna kao nagradu. Kaj, nemam više, jebem psa onom tko misli da sam škrt. I eto, nađemo se predobri djed i ja i on odmah pređe na stvar, izvadi mobitel, kaže da displej uopće ne radi i da me jedva pronašao. Ja se zahvaljujem bez obzira na to što je mobitel neupotrebljiv, pokoj mu duši mladoj, nudim sto kuna (žao mi mene), ali djedica odbija, kaže da što bi on s mobitelom, da ovo, da ono i odbije nagradu. Nije da mi je bilo žao. Rekoh, ajdmo onda na piće. I popili, on deci vina, ja deci kave i zbogom, najljepša hvala, malo je takvih ljudi u današnje vrijeme rekoh, i oprostimo se. I kaj sad. Prebacim karticu u mobitel svoje ljubavi, a kad ono: puk molim. Auuu, a ja puk ne znam još od kad je Franz Ferdinand srećom izbjegao prvi atentat, sve dok pola sata kasnije nije dočekao drugi. Ne znam ni onaj serijski broj mobitela s kojim sam dobio ovu karticu. Što da radim? Lastane, Vava, grah, zvijezde, help, bilo tko... |
- 19:21 - Komentari (20) - Isprintaj - #
15.10.2006., nedjelja
Posratak
|
Tko sere (ah, nitko, nitko to ne radi, To papagaj ili šumi granje!) Možda je pao jedan maleni oblutak A možda čitavo sranje. Još bi nam mogla desiti se sraćka Desiti velim, Ali, ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru sranja što vječno teče Što vječno nas goni Stvaraju se opet, otječu nam opet Možda nove vrste, užad il' bomboni – I kad prođe vječnost smrdljivog ispusta Moglo bi se opet u školjci nam naći Neko novo govno, Produkt naših usta. Možda ćeš se jednom uvečer pojavit Prekrasna u plavom Ne sluteći da si moju školjku lila Smrdljivom baklavom, I ja, kojem se sere od tebe Ne znam ti ni ime No miris tvojeg crijeva Inspirira rime. Pa ako i duša u tome trenutku Svoje dupe napne, Sigurnim će prdcom zaglušiti razum, Sve što trakt ti sapne. Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom Posrati ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki smeđi lanci. Tko sere (ah, nitko, nitko to ne radi, To papagaj ili šumi granje!) Možda je pao jedan maleni oblutak A možda čitavo sranje. Još bi nam mogla desiti se sraćka Desiti velim, Ali, ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. Govniša feat. Govnojed |
- 10:37 - Komentari (15) - Isprintaj - #
patetika nedjeljom u 9 i 50
|
Nije prošlo ni tjedan dana kako sam kupio mobitel, a sada bilježim, čini mi se, sedmu kvačicu u rubrici «izgubljeno, uništeno, ukradeno». Je li to peh ili sam ja budala koja ne može dugo imati mobitel pa bio on kravljim lancem zavezan za ključnu kost? I jedno i drugo. Ako netko ima potrebu, a ima moj usrani broj, da me kontaktira neka pošalje mail. Ako nema takvih, nema veze. Nisu ništa propustili. Đurđevac, moje rodno mjesto, bio je do jučer jedno od najidiličnijih i najmirnijih mjesta u Hrvatskoj, a sada je poprište najkrvavije pljačke u novijoj hrvatskoj povijesti. Obojicu ubijenih poznavao sam iz viđenja. (slijedi vrlo patetični odlomak) Jesam li nehuman ako smatram da bi ubojicu trebalo objesiti? Lomača? Rastaljeno olovo? Iako su na ovom slučaju angažirane dosad najveće policijske snage, iako je ubojica ostavio mnogo otisaka i zabilježen je kamerom, zanima me hoće li i kada biti uhvaćen i ako bude, koliko će dobiti godina za taj nezapamćeni zločin. Ako ne bude uhvaćen, za koji nam kurac onda služi policija? Ako ne bude osuđen na 40 godina za koji nam kurac onda treba pravosuđe? Je li uopće potrebno spominjati u kakvoj se situaciji nalaze zaštitari? Za tako malu plaću izloženi su riziku smrti bez mogućnosti reagiranja. Što jedan zaštitar može napraviti kad mu ubojica bez upozorenja ispali metak u čelo ili ga izrešeta? Ništa. Može si jedino prije toga kupiti grobno mjesto, naravno, bez spomenika, jer mu gazda Marić mora popuniti prazno mjesto u garaži na kojem je prije dva mjeseca stajao novi Porsche, a kojeg je razbio njegov nestašni sin. Sve smrdi u pičku materinu. Jel' postoji netko istaknut u ovoj državi tko koristi sapun? (završetak vrlo patetičnog odlomka) Mislio sam da više neću na ovom usranom blogu raspravljati o politici i crkvi jer nisam kompetentan, više sam za pojesti i popiti, ali, jebo mu B mater, ne može se čovjek maknuti od njih, kad se smrad uvlači kroz najsitnije rupe. Kaptol šalje nekog svojeg minornog svećenika da preko kurca posveti Zid boli jer na njemu nema križa. Ma jebo vas križ. Nisu branitelji pogibali za Isusa, u čije ime se debeli kler prežderava i u čije ime obavlja božićni harač, nego za Hrvatsku. Tašte pičke proklete. Ništa novo i revolucionarno nisam ja tu iznio, štoviše, same patetične floskule i činjenice od kojih mi se sere od samog sebe. Švedska, gdje je to? |
- 09:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #
13.10.2006., petak
naramak činjenica
|
Među 819 365 stvari na ovome svijetu od kojih mi se sere, spominjanje petka 13. zauzima visoko mjesto na ljestvici laksativa. Zato sad odoh i vratit ću se uskoro. U životu sam imao uspona i padova. Većinom su ti poremećaji bili vezani uz novac, ali se poneki uspon ticao i planinarenja, a poneki pad bio je i posljedica sile teže. U nedjelju sam bio u kinu i gledao Crnu Daliju. Knjiga odlična, film osrednji, sjebala ga glazba koja se nikako ne uklapa u ono što je Ellroy zamislio. Pazite se, ako obratite pažnju na to bit ćete preopterećeni uštimavanjem glazbe u scenu. Neki je tip ili možda žena izuo/izula cipele. Jebo sam im sve po spisku. Smrdjelo je trideset metara uokolo. Ovo je daleko bolesniji smrad od prdeža. Iako sam bio ponosan na reprezentaciju, sad mi se već sere od te silne euforije. Jedan neuspjeh bit će dovoljan da narod ispičkara repku. Takvi smo i gotovo. Izgubio sam naočale prije tri tjedna i još uvijek kriomice nosim, stare, izgrebene, s jednom, o G ne znam još kako se to zove, nožicom valjda, ili ne. Dajte ljudi pomognite, kako se zove dio naočala koji nam tereti uši? Kako sam se napucao ćevapa, zlo mi je od same pomisli, a zlo mi je i od sendviča s tirolskom. Jedem ih već mjesec dana za redom. Naravno, u pitanju je Gavrilovićeva tirolska. Sve ostale su kurac. Tirolska mora imati intenzivni jak miris, neki ga zovu smrad, i mora biti lagano pikantna. Jedino je ujak Gavrilović znao što će prosječni fizičko-psihički radnik jesti za gablec. Parizer ne dolazi u obzir. Njegov energetski šus kratkog je vijeka. Danas u autobusu na zadnjim sjedalima, unatoč strašnoj gužvi, spavao je neki mladi alkoholizirani tip. Iako su svi gunđali i protestirali, bilo je to više u svoju bradu no u njegovo lice. Ljudi su kukavice. Ja nisam. Našao sam slobodno mjesto. A da sam stajao gunđao bih sebi u bradu, također. Ovog trenutka pijuckam domaći gemišt i pisanjem bloga kratim vrijeme do izlaska. Valjda do Močvare ili Melina, možda Spunka, a možda i Pashe, nikad se ne zna. Gledam staru majku sestre kako placu njihova mi tuga stvara tugu jacu Majka i nespava za tebe se brine novac kune tebe zove dodji iz tudjine Prokleta je Amerika i zlato sto sja sto mi bledi tvoja slika i sto oca nemam ja Tvoj drug danas dodje sreca nas oduze pitamo za tebe a on lije suze Sto te kuci nema cela vecnost prodje Bolestan je rece nece ni da dodje Ja te znam sa slike nemam uspomene bio si ko stena ti licis na mene Prodao bih dusu zbog prokletog novca da se vratis kuci da imamo oca Boban Zdravković |
- 19:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #
12.10.2006., četvrtak
Bojni otrovi mojeg djetinjstva
|
Naše se kino zvalo Sloboda mada ja to nisam znao. A možda se zvalo i nekako drugačije. Za mene ono je bilo Dom kulture, a ponekad bi ga zvali Dom kulture «Edvard Kardelj». Sjećam se otvorenja, bilo je to čini mi se '81, crvenu vrpcu presjekla je supruga tada već pokojnog istaknutog komunista Edvarda Kardelja, a mi smo, ne znajući zašto, ushićeno pljeskali. Nekoć su kino dvorane bile dupkom pune. I kad je na repertoaru bila krmeljiva drama i kad je bio prikazivan neki strašno pustolovni film, koji je u naša kina dolazio nakon što bi vani već bio pokopan remakeom, uvijek se tražilo sjedalo više. Sjećam se, kao klinac od sedam godina, ja i buraz sjedimo u zadnjem redu i s čuđenjem blejimo u sisatu gospođu kako se u gustoj pjeni bori s tamnoputim pastuhom dok se prednji redovi sjedala, raspršujući gusti dim cigareta, tresu u jednolikom ritmu poput nekog stroja. Zašto su ljudi ispred nas bili pognuti i tresli se, tada nismo znali, a sada više nije ni važno. Sedmi i osmi red bili su rezervirani za Rome iz naselja. Oni nisu gledali ni E.T-a, a bogami ni Ratove zvijezda, njihovi spektakli bili su kung-fu i karate. Sjedili bi tako njih tridesetak, mlatili rukama po zraku i jedan drugom čitali što Bruce Lee tako važno ima za reći. Nakon filma, obavezno bi maltretirali ostatak publike. Naš kinooperater bio je pedofil. Vabio je djecu u svoje odaje i nudio im plakate najboljih filmova, a za uzvrat je tražio genitalije na uvid. Ubrzo je završio u zatvoru. Kruži priča da je prilikom uhićenja, u zahodu odrezao svoje lijevo mudo. Omiljena zabava za koju smo se, pomno sastavljajući jelovnik, pripremali cijelog dana, bilo je prdenje u kinu. Onaj tko je usred vrhunca strave i užasa horora, kad su ruke ženskog dijela publike prekrivale usta, a noge muškog dijela snažno pritiskale pod, odsvirao najglasnije himnu dupeta i naprasno prekinuo stresnu situaciju, bio je junak tjedna i njegovo se ime izgovaralo s velikim štovanjem. Drugi put bi pobijedio onaj tko je ispustio tihog masnog gremlina, tako razornog, da su seobe naroda spram seoba cijelih redova u kinu, bile tek puka ekskurzija u obližnje selo. Iako u prvom trenutku ne bi znali tko je taj heroj smrdljive bitke, izdao bi ga nezaustavljiv smijeh pun samohvale i prdoizma, ovaj egoizma. Na ulazu u kino stajala je ogromna žena koju smo zvali Debela Kata, a koja bi prebučne gledatelje bez milosti izbacivala iz kina prijeteći da će ih smlaviti svojom masom. Njezin je muž bio podvornik u osnovnoj školi, a njegov omiljen hobi bio je svečani doček, s šamarom na okidaču, onih koji su se klizeći spuštali niz gelender. Svaki je šamar bio nemilosrdno precizan i ostavljao neizbrisive tragove kvrgavih prstiju. Tko nije gledao «Hajde da se volimo», mogao se komotno odmetnuti u pustinjake ili se već kao adolescent odati alkoholu. Jednostavno, taj se film gledati MORAO. Tada je kino imalo svoje najsvjetlije trenutke u povijesti, a bilo je toliko napučeno da su ljudi ležali u prolazima između sjedala dok su ispred kina nesretnici bez karte padali u depresiju. Kada je jednog dana prijateljev otac kupio prvi videorekorder u ulici, zlatno doba kina polako se počelo pretvarati u bakarno, a zatim u običan hrđavi zupčanik jednog vremena. Sve manje je ljudi stajalo u redu za ulaznicu, a s vremenom su i Romi potpuno nestali iz kino dvorane. Samo je nas par entuzijasta još uvijek nadobudno prdjelo i uništavalo interijer nekoć blistave dvorane. Došla su teška vremena, teža i od nezaposlenosti, i od galopirajuće inflacije. Sve češće su zbog nedostatka kino-kvoruma predstave bile odgađane, a mi bi tužno sjedili ispred dvorane, kotrljali depresivne smole i tu i tamo masnim prdenjem prizivali nekoć blistave trenutke veličanstvenih kino predstava. S vremenom se i to malo zadovoljstvo pretvorilo u očaj, a ekipa se prestala šopati jajima, breskvama i gljivama kako bi bojni otrovi na oči tjerali suze prisutnih, što od smijeha, što od kemijske reakcije. Tada sam shvatio da sam odrastao i da je sve otišlo u kurac. Zauvijek. |
- 21:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #
09.10.2006., ponedjeljak
muke po nevjerniku
|
Upravo mi zazvoni zvono na vratima, tako jako da sam uhvatio mulj od kave, otvorim vrata, a ono… gospođa i gospodin misionari neke religije o kojoj mi nisu stigli reći ni ime jer sam im oprezno, kao da demontiram bombu, rekao da sam ateist. No, ne bi oni bili fanatični akviziteri svoje religije da tako lako odustanu pred nekim tu ateistom. Sigurno sam se razočarao u vjeri, sigurno ne znam od koga da tražim pomoć, sigurno ovo još sigurnije ono, a ja napravim grimasu kao da hodam po špagi razapetoj između Cibone i semafora u Kranjčevićevoj i kažem im, uz najponiznije štovanje nekog tko ti se tako nenametljivo zalijepi na zvono, da pržim luk i da će mi ručak, bez obzira na božju pomoć svih religija ovog svijeta, zagorjeti. Ti ljudi očito spavaju na probama neke death metal grupe gdje im kao jastuk služi zvučnik, pa izgleda da ne čuju dobro. I ne sprečava ih to što se vrata stana lagano zatvaraju i pečate ovo leglo ateiste koje će biti važan dokazni materijal za vječnu muku kada dođe sudnji dan. Iako sam zakleti protivnik nametanja, pa čak i ako je u pitanju parenje, bio sam dobar i kulturan. Kod susjede su imali manje sreće. Ona je fanatični radikalni katolik. Bijesno im je zalupila vrata pred nosom nakon što ih je počastila neprimjerenim tonom za skrušenu ovcu kršćansku. Naravno, o luku sam lagao. Kao što sam lagao i o tome da sam ateist. Nisam. Ja sam obični dizajner vrećica za šećer za ugostiteljstvo. |
- 18:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #
08.10.2006., nedjelja
The end
|
No zec je samo namršteno šutio i radio svoj posao – raznosio je slamu uokolo doma i pažljivo je rastirao. Nakon što je napravio debeli slamnati zid, naložio je dabrovima koji su se napušavali ispod breze da neka ponesu džointove unutra i neka našamaraju izbezumljenog slona koji očito nije bio spreman usisati dobar panj, ili neka ga jednostavno odvuku unutra. A onda je zaključao vrata, uzeo šibice i zapalio šumski dom zajedno sa životinjskim carstvom. Jadne su životinje, shvativši što im se sprema, zapomagajući i jaučući od straha, bezuspješno pokušavale istrčati napolje. Deset sati kasnije, zec se vratio na zgarište puno ostataka kostiju, krzna i strahom nagomilanog izmeta, uzeo češku zbrojevku i ispalio metak među svoje pomućene oči. Bio je to kraj viceva o životinjama. Negdje daleko u Bosni Mujo i Haso stajali su na rubu litice i zagrljeni odbrojavali (5, 8, 3, 15, 6, 8…)sekunde prije konačnog skoka u ponor. Istovremeno mali je Ivica nasred prazne učione legao na bombu, Cigo je podlegao ozljedama od operacije, Crnogorac je čekao na livadi pored Durmitora da padne meteorit i zgromi ga, Perica se bacio pod vlak, a Plavuša je držeći pušku za cijev zapucala pokušavajući ubiti vrijeme do Zabranjene ljubavi. Akcija je bila pomno isplanirana i koordinirana. U jednom danu nestalo je viceva. ------ Bitka na Neretvi Tko si ti? Mrtvi Talijan. Ovdje sam na odsluženju vojnog roka i zovem se Ahmet. Kad se vratim iz vojske oženit ću se. A vi ste? Četnik i partizan, otac i sin. And you are? Yul Brynner, crack demolition expert. And your friend? Orson Welles, Chetnik Senator. A što je tebe slomilo željezna grdosijo? Jul Briner. O sunce mu jebem ćelavo! |
- 09:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #
07.10.2006., subota
Otvoreno o kunilingusu
|
(Djeco, ne čitajte ovo, prosto je i edukativno) Kad je u ona davna vremena, još dok Krist nije bio u planu, brahman Vatsjajana objedinio sanskrtske rukopise o vještini i umijeću vođenja ljubavi, tadašnji su mu sunarodnjaci svesrdno zahvaljivali na Kama sutri i jebali se sve u šesnaest koma tri. Ipak, sunarodnjakinje su ostale uskraćene za jedno veliko zadovoljstvo – kunilingus. U Kama sutri kunilingus se spominje samo jednom što nam govori da je ili bio zabranjen vjerskom odredbom ili tadašnjom moralnom afgragargrar ili žene nisu često prale vaginu (je li kunilingus bio popularan u srednjem vijeku?). Danas je kunilingus važan dio seksualne igre i prakticira ga moja susjeda, vaša susjeda, njegova sestra, njezina djevojka, svi, jebote Gupčeva lipa i Krbavsko polje. U knjizi «Kama sutra za ljubavnike 21. stoljeća», jedne od najvećih svjetskih stručnjakinja za spolnost, Anne Hooper, opisane su pojedine tehnike lizanja vražjeg grotla. Lizanje usana Prelazite širokim dijelom jezika uz i između labia majora (velikih usana). Provlačite svoj jezik nekoliko puta uz i niz te udubine. Pritom ispuštajte čudne grlene zvukove i držite lijevu nogu Barbike u svojem šupku. Probojni potezi Najprije je plitko mazite jezikom, a potom sve dublje i dublje prelazite gore-dolje vrškom jezika unutar vaginalnog otvora te ulazite i izlazite iz nje. Tu i tamo ubacite nos. Ako ste nalik Cyranu, neće vam trebati penis. Lizanje klitorisa Vrškom jezika vlažite klitoris ližući samo prema gore. Pokušajte lizati jednu pa drugu stranu dražice, a ne izravno po njoj. Mnogim je ženama lijeva strana osjetljivija i pruža više uzbuđenja. Ukoliko ne znate koja je lijeva, a koja desna strana klitorisa, sjetite se da lijevom rukom kopate nos dok desnom istovremeno brišete dupe. Vrtnja po glavi klitorisa Vrškom jezika posve lagano kružite po vrhu klitorisa. Pokušajte najprije u smjeru kazaljke na satu, a potom obratno. Ako nemate sat, za orijentaciju može poslužiti i rotacija pile cirkulara. Samo pazite na leće i slušni aparat i na to da ste dan prije bili trijezni jer u suprotnom nedostajat će vam tekućine u moždanoj ovojnici i mozak će vam lupati po lubanji. Neke su žene silno osjetljivije i od te im radnje uzbuđenje splasne, pa se pripremite na istraživanje. Ne koristite šešir i bič ala Indiana Jones. Veli Kama sutra da muškarac uvijek treba ustrajati na dodirivanju onih mjesta na njezinu tijelu na koje ona svrće pogledom. Imamo sreće da joj pogled ne može biti usmjeren na šupak. «Draškanje glave klitorisa i lepetanje vrškom jezika po dnu s jedne strane na drugu stranu pružit će vašoj partnerici najveće zadovoljstvo i omogućiti joj da dostigne vrhunac». Što mislite zašto se pokojni glumac Zvonko prezivao Lepetić? Nadopuna 22:50 Jednostavno ne razumijem one debile što su bacali baklje na današnjoj utakmici. Koji je njima kurac nadrogirani, pijani, jebem im mater, trebalo bi ih prebiti i baciti u pičku materinu. Koji se kurac ostali navijači ne organiziraju i ubiju boga u njima kako im više nikada ne bi palo na pamet bacati baklje u teren. Koji kurac radi naša policija i osiguranje? Gdje su kamere koje prate navijače. Jebem im krv, ja bih bacanje baklje na igrača okarakterizirao kao pokušaj sakaćenja i osudio ih na barem godinu dana pa neka bacaju, što ja znam, stajski gnoj na odgojnoj farmi. Šačica debila koja zdušno navija «Mi Hrvati» izrod je hrvatski. Neka idu u tri pičke materine debilne. |
- 19:25 - Komentari (16) - Isprintaj - #
katar versus Katar
|
Ja imam katar, a ima ga i tamo neki zamotani šeik. Samo što njegov katar ima veliko slovo na prvom mjestu, a moj nema, ali moj je jači jer žari i pali po jednom debelom crijevu, zadatak mu je sličan čiru na želucu, a onaj šeikov samo je pun nafte i ništa više. U mojem kataru nema ljudi što ne znači da je on asocijalan. Ima on prijatelja, mnogo. Često ide u posjet debelom i tamo susreće tvrdog. Tvrdi je jači nabijeniji muž od mekog. Katar se druži s obojicom i ponekad odigraju preferans dok peristaltika kibicira. Katar voli i gliste, a onaj, šeikov, ne zna uopće kako izgledaju ti kolutićavci jer u njegovom kataru rijetko pada kiša, a i dok padne nestane u ždrijelu jedne deve koja hoće neće mora nositi svoje džokeje ne bi li osvojili tamo neki arapski kup. Moj katar, ovaj kojeg ja s ponosom predstavljam, nije komunist, ali kad bi razrezali moje debelo crijevo, vidjeli bi da mu crveno dobro stoji. Večernja haljina od satena i cipelice od otrovnog bršljana, to je moda koju katar želi. Onaj šeikov nosi blijedožute, bež materijale i ne posjećuje solarije. On je seljanka kojoj je lice suncem izborano. Katar drugi je vlažan kum kojem ne treba, jednostavno ne treba, a što? Ništa osim domaćeg kojem će se privinuti. Moj katar je pravi, a ne tamo neki šeikov. Nadopuna 14:52 Evo baš serem i čitam «Kacigu užasa», Viktora Pelevina pa mi došlo da se igram njega. Drek: Tko si ti? Hemoroid:D Strašni Kerber na vratima šupka Drek: Vidim imaš…dvije, tri, četiri glave. Hemoroid:D … Hemorid:D Gdje smo mi to Drek: Kod Sisajeda doma Hemoroid:D Nešto sam napet. Drek: Jeo je lovačku. Plus osamnaest prokleto ljutih feferona. DEbelo crijevo Pozdrav domovini Drek: Zdravo crijevo milosti puno Hemoroid:D Zdravo susjede (nastavak slijedi, imam proljev) I tako sam se posrao da me bilo sram. U ovoj zgradi kupaone imaju zajedničku ventilaciju pa se uskoro očekuje evakuacija. Call najn van van. Budalu odjeva "In Ilica Caritas" Uloge: Kevin Bacon ili Mamin Špek |
- 11:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #
06.10.2006., petak
Dante was here
|
Ovaj grad je postao jebena prometna ludnica. Ono što se meni svakodnevno događa vjerojatno se događa svakome, samo što ja mogu bolje dramatizirati. Kad te jednom povuče ta strka, trubnjava i žurba jednostavno te usisa i postaješ jedan od prometnih psihijatrijskih slučajeva: juriš, prestižeš, psuješ, ubacuješ se u dugačke kolone, izlaziš iz njih, prestrojavaš se, okrećeš na pola ulice i odjednom se uhvatiš kako naprosto nisi normalan. To nisi ti. To je neko drugo biće čiju je dušu obuzeo taj motorizirani kaos koji se hrani stresom i brzinom. Živi brzo i sjebi limariju. Jest da vrijeme u takvoj džungli brzo protječe, ali nakon posla ja sam iscrpljen poput ćoravog konja kojem su umjesto kola uvalili kompoziciju. Koliko sam puta ljubio svoju sliku u retrovizoru nakon što sam jedva izvukao auto iz neizbježne katastrofe ( i mala ogrebotina na službenom autu je katastrofa). Evo, na primjer danas. Izlazim iz neke jednosmjerne ulice s dva traka i, ne poznavajući dobro centar, krivo se prestrojim. Lijevo od mene dugačka kolona automobila. Dajem lijevi žmigavac da popravim kurs, ali nitko se neće smilovati. I onda ugledam prazan prostor od tri metra i pomislim da je to proradio čovjek u nekome, a ono proradio kurac u dupetu pa svrdla. Đubre je žensko usporilo svoj novi Grand Cherokee samo zato jer je započela razgovor mobitelom, a onda je sjela na trubu, mater joj jebem kurvinsku. Dođe mi da stanem na pola ceste, izađem van iz auta i razbijem joj vjetrobransko staklo, poserem se u ruku i naličim joj napudranu svinjsku kožu. I ajde, nekako mi živci dođu u normalu, skrenem lijevo i pičim dalje Branimirovom. Nakon stotinjak metara skrenem u Držićevu i prestrojim se lijevo za Vukovarsku kad odjednom od nikuda pojavi se ona ista kurvetina u novom džipu i krene na mene. Kobila uopće ne kuži da se jedan dostavni auto nalazi van mrtvog kuta i da je jebeno uočljiv u bočnom retrovizoru. Krajnjim naporom, jedva živ, zakočim, motajući u lijevo i nabijem se na rubnjak. Hoću zatrubiti, a debilni Berlingo ima trubu na ručici žmigavca i umjesto da se zrakom prolomi razbješnjeli zvuk ratničke trube koja najavljuje krvnu osvetu interkontinentalnih razmjera, uključi se lijevi žmigavac. O jebem ti život i Francusku. Đubre kapitalističko s ženskim predznakom samo je produžilo i nestalo u prokletoj gužvi, a ja sam ostao ukoso, s jednim kotačem na rubnjaku i s barem milijun živaca na umoru dok je iza mene započinjala velika izvedba komornog orkestra prokletih neuviđavnih truba gorih i od truba jerihonskih. |
- 18:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #
05.10.2006., četvrtak
svi smo mi Odisej
|
Vozim ko osrednji luđak na cesti, a kiša pljušta li ga pljušta, na plač me tjera tolika vlaga i strah me je jako. Što ako ću morati baš sad zakočiti dok vozim 90 na sat, a sto metara ispred mene auto juri još brže, udaljava se, odlazi. Jebote. Naravno, kad se sagnuh, kad promijenih stanicu, posvrbih dupe i pogledah dugu, koja se u međuvremenu pojavila u još neviđenom položaju – vodoravno, skoro skroz na zemlji tako da smo svi koji smo se u tom trenutku zatekli tamo, postali žene, a one koje su to već bile, one su postale lezbe – i kad podignuh glavu, jer ipak sam u strahu od zabijanja u vozilo ispred, eto ti odnekud onog istog odlazećeg vozila ispred, i ja, sav izbezumljen, stadoh na kočnicu, jebote čovjek, a auto ne daje znakove inercije, boga ti. Naišao sam na veliku lokvu. Auto se nesmiljeno približava svojom pozadinom, a ja jednako jurim svojim limenim frontom prema njemu. I onda sam eto ipak zakočio, a «eto» zato jer sad ovo pišem s dozom veselja što znači da se ništa nije dogodilo, ali što češće analiziramo nevažne stvari u prilično dosadnom životu i iz njih izvlačimo dramatiku to ćemo umisliti da nam je život ipak zanimljiv. Eto. A veseo sam i zbog novog mobitela. Ima radio. Juhu! Sad kad putujem busom mogu slušati radio, emotivno pjevati u sebi i ostavljati dojam da slušam dobru glazbu, naravno dok čitam knjigu. Lik je čista alternativa. Još da si kupi nove naočale, a ne da nosi ove bez jedne (kako se to zove?)… nožice, valjda, bio bi dobar i kao statist u nekom filmu o liku koji je svakog dana putovao busom, slušao radio, čitao knjigu i nosio potpuno ispravne naočale. Jednom je jedna međimurska pohotnica, kad joj je lik rekao da nema kondoma, veselo zažuborila: «moreš vume, žerem prahe!» (AB pilule), a jednom je jednom liku baka natrpala pun japaner granja pa kad je ovaj prelazio preko pruge ostao je dugo vremena u autističkom raspoloženju jer mu je vlak prešao preko japanera s granjem na što je njegova sestra, dotrčavši izbezumljena, rekla: «Anča, a gde su drva, kaj bu baka rekla?!». Živa istina, mrtva laž. |
- 21:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #
03.10.2006., utorak
Godot i Mona Liza
|
Uuu kako sam bio lud. Ko psihopat. Ili manijakalno-depresivni neuračunljivac. Cupkam, grizem usne, proklinjem jebeni ZET, ali od busa ni poništena karta. I odjednom iz mravlje gužve ljudskog predznaka izroni dugo iščekivani motorni Godot. Ljudi su ushićeni, slave, puca se i pije, kape i tupei lete u zrak, a djeca nose cvijeće za šofera… đubre, majku mu, prokletnik… jednostavno je produžio, vratima nam tarući nosove. Ti boga. Ubio bih ga. Nastavljam čekati bus znajući da će ovo kašnjenje biti zabilježeno debelim slovima. Najednom, iz mora žurećih spodoba, izroni još jedan motorni Godot. Ovaj put ljudi su oprezni pa polako zauzimaju položaj bojeći se da će im vrata i ovaj put obrisati šmrklje. Godomotor je stao. I tako uđem ja u napokon pridošli bus, naguravši se pored zalizanih japija (kakvi su to japiji koji se voze u smrdljivom autobusu?) i ponekog srednjoškolca i izvalim se na duplom sjedalu, onom koje je okrenuto jedno prema drugom kako bi ljeti mogli nesvjesno promatrati oskudnu krpicu između glatkih bedara . Izvadim knjigu i stanem čitati. Odjednom me iz stanja čitalačke obamrlosti prene oštar ženski glas: «Možete li pomaknuti noge?» «Ma mogu kurac», pomislim ne podižući glavu, a zatim skvrčim noge. Preko ruba dosadne knjige ugledah tanke dugačke prste s uredno podrezanim, u kućnoj radinosti lakiranim, noktima. A onda podignem glavu i ugledam, joj, nešto iznimno lijepo, afroditično i venerično. Recimo jedna osmica s podebljanim plusom. Nastavim čitati. Vani gužva, automobili zguza napastuju kamione, dok u suprotnom smjeru autobusi zguza napastuju automobile. Bacim pogled na suputnicu, a ona se suzdržava da ne prasne u smijeh. Koju se hipofizu ti kesiš? Okrenem list, ali me taj, jedva suspregnuti hihot, intrigira. Možda je napušena. S obzirom na urednost kojom odišu njeni dugački prsti i s obzirom da je pola osam ujutro to je naprosto nemoguće. Pa koji se osmi pršljen na kičmi ceriš? Da možda ne sluša Ipod ili taj neki bubreg? A što bi se tako smiješno, molim se lijepo, moglo slušati u rano jutro? U centru predivnih ušnih resica, u koji bi neki sretnik pokušao ugurati čitav jezik, nema ničega. Možda cerumen, ali to se ne vidi. Sad sam već pomalo zbunjen, popuno lud. E da mi je biti njezin mozgojedac pa da prije no što prionem žderanju pokušam prokljuviti što je tako smiješno u obroku tom. Daj prestani se, jebem ti pogledom oči crne, tako tajnovito ceriti, molim te. «Pa dobro koji se kurac ceriš, pizda mu materina, kaj ti je tak smiješno, reci mi da se i ja cerim, oca mu jebem!», izderem se, na sav i dubok glas. Muk. Čuje se samo graja šumskih životinja i zvuk lopata Potpuno spreman na strelovit i odrješit udarac, odjednom shvatim da preko puta mene, na mjestu lijepe, afroditične i venerične žene sjedi zajebani zec i jebe mene i radnu akciju tresući lijevom rukom bujni žbun. Da. Ovo je kraj vica, a ja sam očito strašni, priglupi medvjed. |
- 19:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #
02.10.2006., ponedjeljak
Slador naš svagdanji
|
Na slici lijevo potomak slavnog goričara našao se pred ključnim momentom, momentom koji se nestrpljivo iščekuje čitavu godinu i iduće čitave godine sve dok čovjeku zdravlje dozvoljava da se krvavo muči ne bi li u jesen potekao nektar kojeg će još prije iduće berbe polokati. Onima koji nikada nisu imali vinograd ili nisu barem aktivno prisustvovali berbi, odnosno trijezni, moram objasniti o čemu je riječ. Ili ne moram. Uostalom, zašto i bih. Tko nikada nije bio u berbi taj je šupak. Ili nije. Ti gore ubrojeni šupci, ili oni to nisu, ne znaju koliko je muke, truda i novaca potrebno da se iz grožđa iscijedi kojih petstotinjak litara mošta koji će, ovisno o znanju i lakomosti goričara postati, dobro ili loše vino. Iako je stari uložio hektolitre znoja i podosta para, ja stvarno ne znam koji ću k. s tim vinogradom od tristo i pedeset čokota. Nije to mnogo, ali iziskuje mnogo vremena i volje, a ja nekako ne vjerujem da ću putovati stotinjak kilometara kako bih rezao lozu, kopao gorice i trgao zaperke. Osim toga, u mjesec dana popijem možda litru vina. Baš šteta. Ili nije. Ipak, možda jednog dana postanem pisac ili klošar obični, i odselim se u gorice kako bih u miru pisao gluposti ili se u miru opijao od jutra do mraka, hraneći vinograd uz put. P.S. Crko mi mobitel. Šesti po redu. |
- 18:23 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
