Uuu kako sam bio lud. Ko psihopat. Ili manijakalno-depresivni neuračunljivac.
Cupkam, grizem usne, proklinjem jebeni ZET, ali od busa ni poništena karta.
I odjednom iz mravlje gužve ljudskog predznaka izroni dugo iščekivani motorni Godot. Ljudi su ushićeni, slave, puca se i pije, kape i tupei lete u zrak, a djeca nose cvijeće za šofera… đubre, majku mu, prokletnik… jednostavno je produžio, vratima nam tarući nosove. Ti boga.
Ubio bih ga.
Nastavljam čekati bus znajući da će ovo kašnjenje biti zabilježeno debelim slovima.
Najednom, iz mora žurećih spodoba, izroni još jedan motorni Godot. Ovaj put ljudi su oprezni pa polako zauzimaju položaj bojeći se da će im vrata i ovaj put obrisati šmrklje. Godomotor je stao.
I tako uđem ja u napokon pridošli bus, naguravši se pored zalizanih japija (kakvi su to japiji koji se voze u smrdljivom autobusu?) i ponekog srednjoškolca i izvalim se na duplom sjedalu, onom koje je okrenuto jedno prema drugom kako bi ljeti mogli nesvjesno promatrati oskudnu krpicu između glatkih bedara .
Izvadim knjigu i stanem čitati.
Odjednom me iz stanja čitalačke obamrlosti prene oštar ženski glas: «Možete li pomaknuti noge?»
«Ma mogu kurac», pomislim ne podižući glavu, a zatim skvrčim noge.
Preko ruba dosadne knjige ugledah tanke dugačke prste s uredno podrezanim, u kućnoj radinosti lakiranim, noktima.
A onda podignem glavu i ugledam, joj, nešto iznimno lijepo, afroditično i venerično.
Recimo jedna osmica s podebljanim plusom.
Nastavim čitati.
Vani gužva, automobili zguza napastuju kamione, dok u suprotnom smjeru autobusi zguza napastuju automobile.
Bacim pogled na suputnicu, a ona se suzdržava da ne prasne u smijeh.
Koju se hipofizu ti kesiš?
Okrenem list, ali me taj, jedva suspregnuti hihot, intrigira. Možda je napušena.
S obzirom na urednost kojom odišu njeni dugački prsti i s obzirom da je pola osam ujutro to je naprosto nemoguće.
Pa koji se osmi pršljen na kičmi ceriš?
Da možda ne sluša Ipod ili taj neki bubreg?
A što bi se tako smiješno, molim se lijepo, moglo slušati u rano jutro?
U centru predivnih ušnih resica, u koji bi neki sretnik pokušao ugurati čitav jezik, nema ničega. Možda cerumen, ali to se ne vidi.
Sad sam već pomalo zbunjen, popuno lud. E da mi je biti njezin mozgojedac pa da prije no što prionem žderanju pokušam prokljuviti što je tako smiješno u obroku tom.
Daj prestani se, jebem ti pogledom oči crne, tako tajnovito ceriti, molim te.
«Pa dobro koji se kurac ceriš, pizda mu materina, kaj ti je tak smiješno, reci mi da se i ja cerim, oca mu jebem!», izderem se, na sav i dubok glas.
Muk. Čuje se samo graja šumskih životinja i zvuk lopata
Potpuno spreman na strelovit i odrješit udarac, odjednom shvatim da preko puta mene, na mjestu lijepe, afroditične i venerične žene sjedi zajebani zec i jebe mene i radnu akciju tresući lijevom rukom bujni žbun.
Da. Ovo je kraj vica, a ja sam očito strašni, priglupi medvjed.
Post je objavljen 03.10.2006. u 19:41 sati.