Promatram ga kroz prozor kako pažljivo lijepi pločice i povremeno mu pogled odluta negdje preko ograde, preko krovova, velikom brzinom prelijeće polja i šume, sela i zaseoke i zaustavi se tamo u Bosni u jednoj prizemnici gdje djeca ganjaju izmaštane stvari, a žena cijepa drva čemerno iščekujući njega.
Taj zamišljeni pogled, odmak od mehanike koja jedva održava opstanak, kratko traje, ali dovoljno da ga ohrabri da poploča još beskonačan broj betonskih kvadrata.
Sjedim u udobnoj sjedalici i ubijam se od neodlučnosti hoću li sutra kupiti MP3 player ili ću otputovati negdje van grada i udisati drugačiji kisik od ovog spojenog s olovom i sumporom.
Razbijam glavu o mogućnosti izbora i nisam zadovoljan ničim što odlučim.
Izet sjedi na stepenicama, a pokraj njega rastrt je papir na kojem je malo prije ispuštao masne sokove komad jučerašnjeg mesa. Polako žvače, a pogled mu opet uzima zalet i preskače sve visoke zidove ove ulice koje su gradili neki prošli neimari istih sudbina, i svaki put kad prizemlji u rodno polje, lice mu se odjednom zgrči i na nekoliko trenutaka tako nijemo, poput brončane biste, ostaje bez duše koja hrli prema obzoru, a onda se naglo vraća i naprasno uskače u mišiće na obrazu te ih tjera da pokrenu vilicu i da on nastavi polako jesti.
Uzimam bijesno telefon i još jednom zovem dostavu, pa kad će te proklete lazanje, čekam već tričetvrt sata, skapavam, umirem od gladi. Isprike i razlozi ništa su drugo doli neuspjelo opravdanje neučinkovitosti koja je posljedica starog sistema. Bogato ću se iskeširati i zato hoću sada, odmah, čim spustim slušalicu.
Iza njega precizno je popločena staza, ne vide se bijele slane mrlje znoja niti tragovi mučnog struganja tvrdih koljena po sivom ljepilu i prašini. Izet se ne okreće iza sebe i ne divi se svojem djelu koje će već možda iduće godine neki novi Izet prekriti mješavinom keramike, ljepila i znoja. Njegov je pogled usmjeren prema naprijed. Sve što ostavi u prošlosti samo je bezosjećajni temelj na kojem će izrasti sreća slijedećeg povratka u Bosnu i susreta s obitelji. On ne bilježi kvadrate pločica kao dokaz njegove vrijednosti u bezvrijednim razgovorima u kojima se svatko svakome želi pokazati kao vrjednije biće, njegova su stečevina rijetki trenuci za rasklimanim kuhinjskim stolom gdje se čuje vesela graja tanašnih grla i pun zahvalnosti pogled njegove žene.
Bacim oko na monitor, nova poruka, usiljeni pokušaj duhovitosti kao odgovor na moje rasipanje radnog vremena uslijed dosade. Puko pretakanje iz šupljeg u prazno, ubijanje vremena zbog čestih neproduktivnih praznina. Nije moja krivnja, ali ponekad ta besposlenost prelazi u obijest, a ponekad u depresivna razmišljanja o vremenu koje ne dozvoljava opuštanje već nas tjera da ga pokušamo preteči dok nam prirodom dani opstanak kojem je dovoljno da se nahranimo i siti zaspemo, postaje primitivni cilj, a borba za stjecanjem i gomilanjem materije stvar prestiža i visina cijene našeg bivstvovanja.
Izet je upro svoje žilave, suncem opaljene, ruke u lopatu i snažnim zamasima rasipa zemlju uokolo. Iako je zemlja vlažna svaki taj zamah jednako je ispunjen njenom težinom, a raspršenost je precizno ravnomjerna. Kao da će popunivši sve praznine i nakon toga one povrh njih, nabacati takvu hrpu na koju će se zatim na tren popeti kako bi možda vidio što se događa u dalekom voćnjaku, u dalekoj staji, u dalekom dvorištu i zatim s prikrivenim zadovoljstvom sići dolje i opet ravnomjerno razbacati nabacani vidikovac na njegov dom.
Još malo i vrijeme je da pozavršavam sve zadane zadatke, pozatvaram sve prozore, pošaljem par lažnih pozdrava virtualnim prijateljima i napustim ovu jazbinu učmalosti. Pun mi je kurac ovog posla. Koliko god da radim nije dovoljno, koliko god da se trudim ne dobivam zahvalu, a plaća mi nije dostatna da na zimu odem na skijanje. U kurac i posao. Mislim da me hvata lagana depresija. Idem nazvati Petra, možda odemo na tenis, a nakon toga piće, dva, a zatim druženje sa Sandrom. Ovaj put će valjda pristati.
I kad će više to dvorište biti gotovo. Ovaj me Izet deprimira.
Post je objavljen 26.10.2006. u 21:04 sati.