On je stvorenje koje u trenu odrveni i ne miče se, pušta korijenje i nalik je vrbi u kaljuži jeseni. Njegov je svemir njegovo biće, njegova nutrina.
Stoji sam u gomili. Oko njega širi se krug izopćenosti; on širi miris nepostojanja. I svaki put kaže sebi: «Ne izlazi van, pretvorit ćeš se u bespomoćno drvo koje ne zna bi li se na mjestu osušilo i stropoštalo na zemlju ili još dublje puštalo bolesno korijenje».
Ali on uporno stoji. Nitko ga ne zamjećuje, za njih on je jednostavno ništa. Ma nije čak ni drvo. Da je drvo, možda bi se netko i oslonio o njega da se od muke izbljuje.
Njegova upornost nije inat samom sebi, dokaz da može preživjeti u gomili koja se smije, razgovara i dodiruje, to je bezizlazno lutanje labirintom mozga jednog introverta. On bi se pomaknuo, krenuo prema izlazu, ma izjurio poput nekog kome je život plamenom ugrožen, trčao bi sumanut i ne bi stajao sve do vrata svojeg utočišta, ali nešto je ušlo u meso i umrtvilo nerve ne dajući mu da se pomakne, čak ni da se premjesti s noge na nogu iako uvelike osjeća grč.
U ovoj situaciji on je ovisan o nikotinu. Da lizanje kamena može zamijeniti cigaretu, on bi izlizao piramidu. Pripaljuje cigaretu na cigaretu i nervozno otpuhuje dim prema gore, izbjegavajući pritom slučajno puhanje u lice okoline. Jer to bi ga tjeralo na pravdanje, izgovaranje riječi, a njegova riječ mamac je za zvijeri koje se prevrtljivo zabavljaju, maskirani u odnose, čekaju na njegovu nesmotrenost i kad uvrebaju taj krivi, sudbonosni zvuk, bijesno će ga rastrgati svojom pozornošću. Krvavim će pogledima rasparati mu kožu, smrviti kosti i isisati srž. Glavu će mu nabiti na kolac i u transu zaplesati oko njega izgovarajući vražje kletve koje će se u ritmu plamenih bubnjeva ubrzo ostvariti.
Kada ga netko i slučajno dotakne, on se izvija poput papirnate zmije na užarenoj ploči i sikće u sebi, na sebe, ujest će se i crknuti zato što je bio nesmotren.
I nakon što se izravna, vadi još jednu cigaretu, oprezno je pali i gleda u onu istu točku, prašnjavi, žuti luster na zidu, na koju se neprestano vraća. Ta mu točka daje predah u bolnoj strepnji od susreta. U njoj nalazi utočište i u njoj on biva. U lusteru je njegov izlaz iz prokletog obruča žamora i dodira.
Za svaki slučaj, on pogled svraća na masu i ne zastajkujući kruži, polako miče glavu s lijeva na desno, s desna na lijevo. Ako se susretne s pogledom, trgne glavu i mijenja pravac; žuri da se baci na svoj prašnjavi, pogleda oslobođeni, teritorij.
Njegova je borba toliko iscrpljujuća da na kraju, poput mučenika na križu, nakon smrtnih rana, glavom klone, gubeći uporište u točki spasenja, on polako, nesvjestan okoline, kreće prema izlazu. Tada se malaksao predaje nemilosti pakla ne hajući što postaje sigurna lovina za paklena stvorenja, usijana od alkohola, podivljala od dodira. Neka s njim rade što hoće, neka ga raščereče, opore i daju krvožednim psima, neka mu izvade utrobu i dlakavim šapama istisnu umrtvljenu dušu, neka ga pretvore u humus, sada je svejedno jer on je kloneći od nadljudske borbe prekinuo pupčanu vrpcu sa svojim sigurnim utočištem, žutim, prašnjavim lusterom.
Post je objavljen 23.10.2006. u 21:39 sati.