Naše se kino zvalo Sloboda mada ja to nisam znao.
A možda se zvalo i nekako drugačije. Za mene ono je bilo Dom kulture, a ponekad bi ga zvali Dom kulture «Edvard Kardelj». Sjećam se otvorenja, bilo je to čini mi se '81, crvenu vrpcu presjekla je supruga tada već pokojnog istaknutog komunista Edvarda Kardelja, a mi smo, ne znajući zašto, ushićeno pljeskali.
Nekoć su kino dvorane bile dupkom pune. I kad je na repertoaru bila krmeljiva drama i kad je bio prikazivan neki strašno pustolovni film, koji je u naša kina dolazio nakon što bi vani već bio pokopan remakeom, uvijek se tražilo sjedalo više.
Sjećam se, kao klinac od sedam godina, ja i buraz sjedimo u zadnjem redu i s čuđenjem blejimo u sisatu gospođu kako se u gustoj pjeni bori s tamnoputim pastuhom dok se prednji redovi sjedala, raspršujući gusti dim cigareta, tresu u jednolikom ritmu poput nekog stroja. Zašto su ljudi ispred nas bili pognuti i tresli se, tada nismo znali, a sada više nije ni važno.
Sedmi i osmi red bili su rezervirani za Rome iz naselja. Oni nisu gledali ni E.T-a, a bogami ni Ratove zvijezda, njihovi spektakli bili su kung-fu i karate. Sjedili bi tako njih tridesetak, mlatili rukama po zraku i jedan drugom čitali što Bruce Lee tako važno ima za reći. Nakon filma, obavezno bi maltretirali ostatak publike.
Naš kinooperater bio je pedofil. Vabio je djecu u svoje odaje i nudio im plakate najboljih filmova, a za uzvrat je tražio genitalije na uvid. Ubrzo je završio u zatvoru.
Kruži priča da je prilikom uhićenja, u zahodu odrezao svoje lijevo mudo.
Omiljena zabava za koju smo se, pomno sastavljajući jelovnik, pripremali cijelog dana, bilo je prdenje u kinu. Onaj tko je usred vrhunca strave i užasa horora, kad su ruke ženskog dijela publike prekrivale usta, a noge muškog dijela snažno pritiskale pod, odsvirao najglasnije himnu dupeta i naprasno prekinuo stresnu situaciju, bio je junak tjedna i njegovo se ime izgovaralo s velikim štovanjem.
Drugi put bi pobijedio onaj tko je ispustio tihog masnog gremlina, tako razornog, da su seobe naroda spram seoba cijelih redova u kinu, bile tek puka ekskurzija u obližnje selo.
Iako u prvom trenutku ne bi znali tko je taj heroj smrdljive bitke, izdao bi ga nezaustavljiv smijeh pun samohvale i prdoizma, ovaj egoizma.
Na ulazu u kino stajala je ogromna žena koju smo zvali Debela Kata, a koja bi prebučne gledatelje bez milosti izbacivala iz kina prijeteći da će ih smlaviti svojom masom. Njezin je muž bio podvornik u osnovnoj školi, a njegov omiljen hobi bio je svečani doček, s šamarom na okidaču, onih koji su se klizeći spuštali niz gelender. Svaki je šamar bio nemilosrdno precizan i ostavljao neizbrisive tragove kvrgavih prstiju.
Tko nije gledao «Hajde da se volimo», mogao se komotno odmetnuti u pustinjake ili se već kao adolescent odati alkoholu. Jednostavno, taj se film gledati MORAO. Tada je kino imalo svoje najsvjetlije trenutke u povijesti, a bilo je toliko napučeno da su ljudi ležali u prolazima između sjedala dok su ispred kina nesretnici bez karte padali u depresiju.
Kada je jednog dana prijateljev otac kupio prvi videorekorder u ulici, zlatno doba kina polako se počelo pretvarati u bakarno, a zatim u običan hrđavi zupčanik jednog vremena. Sve manje je ljudi stajalo u redu za ulaznicu, a s vremenom su i Romi potpuno nestali iz kino dvorane.
Samo je nas par entuzijasta još uvijek nadobudno prdjelo i uništavalo interijer nekoć blistave dvorane.
Došla su teška vremena, teža i od nezaposlenosti, i od galopirajuće inflacije.
Sve češće su zbog nedostatka kino-kvoruma predstave bile odgađane, a mi bi tužno sjedili ispred dvorane, kotrljali depresivne smole i tu i tamo masnim prdenjem prizivali nekoć blistave trenutke veličanstvenih kino predstava.
S vremenom se i to malo zadovoljstvo pretvorilo u očaj, a ekipa se prestala šopati jajima, breskvama i gljivama kako bi bojni otrovi na oči tjerali suze prisutnih, što od smijeha, što od kemijske reakcije.
Tada sam shvatio da sam odrastao i da je sve otišlo u kurac.
Zauvijek.
Post je objavljen 12.10.2006. u 21:07 sati.