12.10.2006., četvrtak
Bojni otrovi mojeg djetinjstva
|
Naše se kino zvalo Sloboda mada ja to nisam znao. A možda se zvalo i nekako drugačije. Za mene ono je bilo Dom kulture, a ponekad bi ga zvali Dom kulture «Edvard Kardelj». Sjećam se otvorenja, bilo je to čini mi se '81, crvenu vrpcu presjekla je supruga tada već pokojnog istaknutog komunista Edvarda Kardelja, a mi smo, ne znajući zašto, ushićeno pljeskali. Nekoć su kino dvorane bile dupkom pune. I kad je na repertoaru bila krmeljiva drama i kad je bio prikazivan neki strašno pustolovni film, koji je u naša kina dolazio nakon što bi vani već bio pokopan remakeom, uvijek se tražilo sjedalo više. Sjećam se, kao klinac od sedam godina, ja i buraz sjedimo u zadnjem redu i s čuđenjem blejimo u sisatu gospođu kako se u gustoj pjeni bori s tamnoputim pastuhom dok se prednji redovi sjedala, raspršujući gusti dim cigareta, tresu u jednolikom ritmu poput nekog stroja. Zašto su ljudi ispred nas bili pognuti i tresli se, tada nismo znali, a sada više nije ni važno. Sedmi i osmi red bili su rezervirani za Rome iz naselja. Oni nisu gledali ni E.T-a, a bogami ni Ratove zvijezda, njihovi spektakli bili su kung-fu i karate. Sjedili bi tako njih tridesetak, mlatili rukama po zraku i jedan drugom čitali što Bruce Lee tako važno ima za reći. Nakon filma, obavezno bi maltretirali ostatak publike. Naš kinooperater bio je pedofil. Vabio je djecu u svoje odaje i nudio im plakate najboljih filmova, a za uzvrat je tražio genitalije na uvid. Ubrzo je završio u zatvoru. Kruži priča da je prilikom uhićenja, u zahodu odrezao svoje lijevo mudo. Omiljena zabava za koju smo se, pomno sastavljajući jelovnik, pripremali cijelog dana, bilo je prdenje u kinu. Onaj tko je usred vrhunca strave i užasa horora, kad su ruke ženskog dijela publike prekrivale usta, a noge muškog dijela snažno pritiskale pod, odsvirao najglasnije himnu dupeta i naprasno prekinuo stresnu situaciju, bio je junak tjedna i njegovo se ime izgovaralo s velikim štovanjem. Drugi put bi pobijedio onaj tko je ispustio tihog masnog gremlina, tako razornog, da su seobe naroda spram seoba cijelih redova u kinu, bile tek puka ekskurzija u obližnje selo. Iako u prvom trenutku ne bi znali tko je taj heroj smrdljive bitke, izdao bi ga nezaustavljiv smijeh pun samohvale i prdoizma, ovaj egoizma. Na ulazu u kino stajala je ogromna žena koju smo zvali Debela Kata, a koja bi prebučne gledatelje bez milosti izbacivala iz kina prijeteći da će ih smlaviti svojom masom. Njezin je muž bio podvornik u osnovnoj školi, a njegov omiljen hobi bio je svečani doček, s šamarom na okidaču, onih koji su se klizeći spuštali niz gelender. Svaki je šamar bio nemilosrdno precizan i ostavljao neizbrisive tragove kvrgavih prstiju. Tko nije gledao «Hajde da se volimo», mogao se komotno odmetnuti u pustinjake ili se već kao adolescent odati alkoholu. Jednostavno, taj se film gledati MORAO. Tada je kino imalo svoje najsvjetlije trenutke u povijesti, a bilo je toliko napučeno da su ljudi ležali u prolazima između sjedala dok su ispred kina nesretnici bez karte padali u depresiju. Kada je jednog dana prijateljev otac kupio prvi videorekorder u ulici, zlatno doba kina polako se počelo pretvarati u bakarno, a zatim u običan hrđavi zupčanik jednog vremena. Sve manje je ljudi stajalo u redu za ulaznicu, a s vremenom su i Romi potpuno nestali iz kino dvorane. Samo je nas par entuzijasta još uvijek nadobudno prdjelo i uništavalo interijer nekoć blistave dvorane. Došla su teška vremena, teža i od nezaposlenosti, i od galopirajuće inflacije. Sve češće su zbog nedostatka kino-kvoruma predstave bile odgađane, a mi bi tužno sjedili ispred dvorane, kotrljali depresivne smole i tu i tamo masnim prdenjem prizivali nekoć blistave trenutke veličanstvenih kino predstava. S vremenom se i to malo zadovoljstvo pretvorilo u očaj, a ekipa se prestala šopati jajima, breskvama i gljivama kako bi bojni otrovi na oči tjerali suze prisutnih, što od smijeha, što od kemijske reakcije. Tada sam shvatio da sam odrastao i da je sve otišlo u kurac. Zauvijek. |
- 21:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
