O jeziče, ne ovaj što se mijenja kroz stoljeća pa se opet vraća tamo gdje je mijena počela i tjera nas da se zgražamo i pitamo hoću ili ne ću pisati neću, već onaj što se bijeli kad u plamenu vrućice gorimo ili što se crveni kad u mraku bacimo oralku, a nešto nam po ribama vonja, no nastavljamo sve dok ne upalimo svijetlo kako bi u odrazu ogledala vidjeli pobjedu izazivača orgazama, a ono usne nam ko u pijanog klauna razmazane, crvene, krvave.
O jeziče, ne ovaj kojim se tako lako odričemo materinjeg pa nam je «uz put» BTW, a računalo kompjuter, nego onaj kojim u kmici strasti šećemo bregovima i dolovima, utocima, klisurama i skrivenim gejzirima, pa nam uslijed klizavog terena vršak govornog mišića sklizne u zabranjenu zonu gdje rijetki šumarak u svojoj naboranoj tmini čuva smežurani krater, možda krotak, a možda pun lave.
O jeziče, ne ovaj kojim nas mediji obrazuju, nego onaj kojim usred hrskavih lokvanja tražimo znak jeze, a nalazimo gorak med, i ono što nam je toliko raslo da smo mislili kako će probiti susjedovu kadu, odjednom postaje alatka rašljara u potrazi za vodom.
O jeziče, ne ovaj kojeg koristimo od 3 do 20 posto, nego onaj kojeg su nam natjerali da oproba okus zamrznute kvake pa umjesto da se iznenadimo kako je metal sladak, jebem ti budalu.
Post je objavljen 20.10.2006. u 20:12 sati.