|
|
|
|
Ovaj grad je postao jebena prometna ludnica. Ono što se meni svakodnevno događa vjerojatno se događa svakome, samo što ja mogu bolje dramatizirati. Kad te jednom povuče ta strka, trubnjava i žurba jednostavno te usisa i postaješ jedan od prometnih psihijatrijskih slučajeva: juriš, prestižeš, psuješ, ubacuješ se u dugačke kolone, izlaziš iz njih, prestrojavaš se, okrećeš na pola ulice i odjednom se uhvatiš kako naprosto nisi normalan. To nisi ti. To je neko drugo biće čiju je dušu obuzeo taj motorizirani kaos koji se hrani stresom i brzinom. Živi brzo i sjebi limariju. Jest da vrijeme u takvoj džungli brzo protječe, ali nakon posla ja sam iscrpljen poput ćoravog konja kojem su umjesto kola uvalili kompoziciju. Koliko sam puta ljubio svoju sliku u retrovizoru nakon što sam jedva izvukao auto iz neizbježne katastrofe ( i mala ogrebotina na službenom autu je katastrofa). Evo, na primjer danas. Izlazim iz neke jednosmjerne ulice s dva traka i, ne poznavajući dobro centar, krivo se prestrojim. Lijevo od mene dugačka kolona automobila. Dajem lijevi žmigavac da popravim kurs, ali nitko se neće smilovati. I onda ugledam prazan prostor od tri metra i pomislim da je to proradio čovjek u nekome, a ono proradio kurac u dupetu pa svrdla. Đubre je žensko usporilo svoj novi Grand Cherokee samo zato jer je započela razgovor mobitelom, a onda je sjela na trubu, mater joj jebem kurvinsku. Dođe mi da stanem na pola ceste, izađem van iz auta i razbijem joj vjetrobransko staklo, poserem se u ruku i naličim joj napudranu svinjsku kožu. I ajde, nekako mi živci dođu u normalu, skrenem lijevo i pičim dalje Branimirovom. Nakon stotinjak metara skrenem u Držićevu i prestrojim se lijevo za Vukovarsku kad odjednom od nikuda pojavi se ona ista kurvetina u novom džipu i krene na mene. Kobila uopće ne kuži da se jedan dostavni auto nalazi van mrtvog kuta i da je jebeno uočljiv u bočnom retrovizoru. Krajnjim naporom, jedva živ, zakočim, motajući u lijevo i nabijem se na rubnjak. Hoću zatrubiti, a debilni Berlingo ima trubu na ručici žmigavca i umjesto da se zrakom prolomi razbješnjeli zvuk ratničke trube koja najavljuje krvnu osvetu interkontinentalnih razmjera, uključi se lijevi žmigavac. O jebem ti život i Francusku. Đubre kapitalističko s ženskim predznakom samo je produžilo i nestalo u prokletoj gužvi, a ja sam ostao ukoso, s jednim kotačem na rubnjaku i s barem milijun živaca na umoru dok je iza mene započinjala velika izvedba komornog orkestra prokletih neuviđavnih truba gorih i od truba jerihonskih. |
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |