28.11.2006., utorak
Ja bi da sam cvetak zanovetak
|
Hoćeš nećeš, pored ovolikog broja kojekakvih tekstova čak ni oni najkritičniji neće ignorirati ovu instituciju konja. Jučer sam od jednog cijenjenog čovjeka dobio zadatak da ukratko i na meni svojstven način opišem svoj blog, svoj rad i što me kopka u predjelu zatka, i da će to biti prikazano, kao i moj blog u jednom književnom časopisu kojem ću otkriti ime nakon što budem siguran da stvarno tamo stoji: «Sisajed – konstrukcija života od govnastih greda». I ja se zapitah, stvarno, što bih ja mogao reći o sebi? (Govorim u trećem licu jer to ističe veličinu i egoizam mušmule) "Sisajed je nakupina sićušnih molekula urina i izmeta koji svojim usranim i usiljenim forama želi pokrenuti New Drek World, poredak u kojem će svaki umišljeni bolesnik, književni hipohondar, diletant, svojim tekstovima tjerati mak na konac, kozu preko balvana, Pletikosu u Dinamo, sve dok mu jednog dana ne dođe mail u kojem će lijepim kurzivom pisati: «Da se ti posereš s kanadskog TV tornja i sjuriš niz stepenice te ustima uhvatiš to govno, štampariju vidjeti nećeš», a onda će tjeran snagom pokreta NDW-a taj spisateljski luzer, tvorac nebuloznog meketanja i prdenja putem pisane riječi, stisnuti još malo šupak i svom silom, krajnjim naporom izasrati još koji oblutak ne bi li si napravio drečni grobni humak i u njemu pokopao sve svoje tekstove te se s pijetetom popišao, hračnuo i na odlasku odsvirao prvi smrdeći takt posmrtnog marša te se napokon uhvatio onog što su mu majka priroda i otac Japet podarili – lopate. Sisajed je i više od ovog što je nadrobio. On je dizajner šećerčića za ugostiteljstvo, alfa i omega dizajnerskog umijeća, stric i strina, Yugo i Ferrari Corel Draw-a i ostalih grafičkih programa. Sve je to on, drek." Ako ste mislili da ću se ovako predstaviti, varate se, ja pomalo, neprimjetno guram svoju spisateljsku karijeru prema vrhovima Karakorum, K2 i jednom američkom gde se rodio Blek Stena. Malo ću pametovati, a malo biti duhovit. Trudit ću se da ne ispadnem konj. A ako već userem onda bih radije da sam rabarbara. |
- 10:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Xportal.hr
|
Eto vama i meni prilike da svoje spisateljske sposobnosti nagradite i da možete slobodno reći "Eto, ja pišem, ali ne za kurac, nego za radio uređaj Ei Niš ili, što ja znam, DVD player". Ekipa je ambiciozna i perspektivna i nadam se njihovom uspjehu i svojem novom uvijaču uvojaka. "Vaš građanski portal Želite reagirati na neku vijest, medijsku podvalu ili laž? Imate nešto za reći, ali ne znate gdje bi ste to mogli? Uvijek ste željeli pisati i izvještavati ili možda imate blog? Ili ste afirmirani novinar kojem je odbijena vijest zato jer je urednik poznat po cenzuri i dobrim odnosima sa svim strankama. Ako želite nešto napisati, izjaviti, komentirati ili jednostavno saznati najnovije vijesti iz građanske perspektive - od danas sve to možete na Vašem portalu - Xportalu. Xportal je prvi Hrvatski građanski portal gdje blogeri, novinari, ili svi ostali koji to žele mogu iznijeti svoje mišljenje. Bez cenzure. Članci se pozicioniraju prema ukupnoj ocjeni posjetitelja. Na isti način se rangiraju Top autori članaka i novinari. Top novinari prema ocjeni posjetitelja nagrađuju se tjednim nagradama poput DVD playera ili Ipoda. Xportal se sastoji šest glavnih rubrika: vijesti, sport, tehnologija, kultura, zabava i zdravlje te tridesetak pod-rubrika. Ako želite doprinijeti autorskim člankom te usput možda i osvojiti nagradu, ili jednostavno želite čuti glas građana - posjetite http://www.xportal.hr." |
- 08:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #
26.11.2006., nedjelja
Preobražaj (pet minuta u glavi V. R.)
|
(Prosti tekst: mlađima od 18 preporučam da ne čitaju, a ako ih znatiželja nagna da bulje u ove sitne vulgarizme, neka se obrate roditeljima, a ovi neka opsjedaju V.R. čije je stvaralaštvo inspiraralo ovog mamlaza da piše ovakve idiotarije. Mislim da sam obuzet.) Gdje sam, tko sam, kakva me to nevolja snašla da lutam ovim selom s jednom ulicom i dva sinapsička sokaka s tri kuće i jednom stajom, na kojima je spermom i drekom jezovito i snažno ispisano: kurac, pička, jebanje, mužjaci-životinje-kiklopi; osjećam se bijedno, mužjak sam, a osjećam se poput plahog maslačka na padini Velebita ponad Senja kojeg je noćas načela bura. Strah me je. Nesvjesno uzimam olovku na kojoj je ugravirano «Jebem te usta nepismena» i evo, pišem: …to vam je kao Kafkin Preobražaj: probudite se jednog (kurac, šupak, noga) običnog jutra i shvatite da vas više ne privlače mlade i jedre djevojke nego starije punašne gospođe s bujnim sisama na kojima bijelo more epiderma zapljuskuje dva identična velika tamno smeđa otoka i kad ih prljava iskustvena (jeb, jeb) mašta usmjeri na mlado, tvrdo, prokrvljeno meso, ta se dva otoka pretvaraju u dva vulkana koja svojim vrhovima u himalajskim dimenzijama razdiru nebeska (drk, špric) prostranstva. A tek guzovi…kad se gospođe prigibaju, sunce pojačava svoje djelovanje kako bi uspjelo ogrijati te dvije polutke, površinom (pizda, pizda, oko) veće i od Urana i Jupitera zajedno, i znajte da mu nije lako. Badava fuzije i fisije kad strijama prošarana dva planeta oko kojih bi komotno mogao kružiti cijeli Sunčev sustav, upiju mnogo više svijetlosti no što (tragovi zasranog ošupčja) siroto Sunce može emitirati. Trebor se preobrazio u mamojebca. Stvarno mu je dosta šiparica, promiskuitetnih tinejdžerki koje puše za bonove ili zvjezdanu vožnju u Bayerische Motoren Werke nabrijanoj trici u kojoj će bez bonova popušiti (za čudo svjetsko, pušenje im uopće nije degutantno, više kao opakija verzija francuskog poljupca), no danas ni prosječna trica nije dovoljna i (popizd, pizd, dlake, elektroliza) ne garantira penetraciju jer ovaj moderni naraštaj kurvica svoj cvjetić čuva za buduća pokoljenja, ona koja će već sutradan u srebrnom Mercedes Benzu, recimo SLK, mahati sjajnim glavićem kojeg im roditelji svakodnevno glancaju (srk, liz, idi u mrtvi kurac) kako bi svojem mezimcu omogućili ono što njima njihovi preci nisu: bezosjećajnu jebačinu u skupom automobilu. Što skuplji auto to se više razaznaju slova na izbrijanom tepihu dobrodošlice. Naravno, Trebor nije imao ni tricu ni stuttgartsku medvjedicu, već običnu dvojku, (Ferenc Govnar: «Jebači gerijatrijske ulice») golfa s home made spojlerom kojeg već danima planira skinuti jer Trebor nije seljačina, ali je zato ljenčina. Istina ova turbonabildana sportska pila čiji se akumulator zaljubio u kleme, zaslužna je za to što je prije kojih šest i pol mjeseci dobio (sifilis, triper, gonoreja, kapavac, lues: izbaci uljeza) jedan na jedan seljačuru iz folk birtije u Samatovcima, ali kao što rekoh, dopizdilo mu to navlačenje s kravicama kojima je vulvica manje sveta od zapišane tarabe pokraj zadružnog doma, i zato će on od danas, od ovog ipak neobičnog, (kožica od graha, pogodite gdje) pomalo svečanog jutra, usmjeriti svoje jebežljive silnice prema dobrostojećim gospođama i, ja mu poručujem, evo, svi ovdje prisutni mu poručuju, čak i Martin, pijanac-mizantrop, da neka mu je sa (HPV) srećom, neka mu se ostvari, izmaštan u tako malo vremena, scenarij životinjskog jebanja četrdesetogodišnje susjede koja ljeti nosi lepršave haljinice ispod kojih se vidovnjačko-supermenskim vidnim moćima nazire tangama ukroćeno čudovište, neman koja snagom crne rupe usisava sve (bukake, kakice, pising, jutarnje razgibavanje Miličinih lezbica) postojeće galaksije i tamo neka još nedokazana svemirska tijela muškog međunožja. Sretno ti bilo pastuše, pizda ti materina masturbatorska, šupčino, giku, prištavče i drkostroju…prizivam deus ex machinu da me izbavi iz glave V. R. jer duhovitošću protiv njenih vulgarizama boriti se ne mogu i zato kopnim. |
- 13:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.11.2006., subota
Harms i Ja (4)
|
Zvijezda Budući da sam poznat po tome da se spotičem o molekule prašine, hodajući ledeno glatkim nogostupom zasmetalo me to što ne posrčem i kako sam ja poznat po tome da se uvijek spotičem, podmetnuo sam si nogu i spotaknuo se. A ja sam poznat i po tome da sve što ljudi kažu uzimam preosobno pa sam hodajući pustim pločnikom, a znate da sam poznat po tome da sve meni izgovoreno uzimam preosobno, stavio dlan pred lice i u njega hladno rekao «dobro jutro» i pao u depresiju. I nije to sve jer ja sam poznat i po tome da se zapalim za ama baš svaku ženu i hodajući samotnom stazom, a poznat po kratkom fitilju strasti, stadoh ispred velikog reklamnog panoa i zaljubih se u babu s reklame za mirovinski fond. Još ću vam samo reći da sam poznat i po tome da često serem i stoga me ispričajte na pet minuta. o e eao Bog je rekao «Nikome ništa ne budite dužni» i zato se Trebor vratio avionom iz Melbourna, u pošti kupio imenik, pronašao njegovo ime, tri dana i noći bdio ispred njegove kuće, otjerao od sebe opasnog psa, pogladio tri mačke, jednu crno-bijelu, u sebi trideset i dva puta otpjevao refren jako glupe pjesme, uspio dohvatiti zreli prišt na leđima i jedvice ga istisnuti, čak dvanaest puta ispustiti vjetar iako se u debelom crijevu nešto burno zbivalo, ispratiti pužev životni put, obrstiti šest grmova kiseljaka, napokon ga ugledati, priči mu i umjesto pozdrava lagano kimnuti glavom. Netko meni nepoznat Netko meni nepoznat ne poznaje neke nepoznate osobe koje ne znaju nepoznatom ime, a također ne znaju ni druga imena onih koje ne poznaju, možda prisnije, a možda iz viđenja i nikad im ne mašu, i zaobiđu ih pa se naslone na drvo kao da spavaju, a ovi se opet stropoštaju u blatnjavi kanal i uguraju glavu u rupu jednog štakora, i nikad ih ne zaskoče i ne susretnu. Ali zato znaju priču o liku kojeg ne poznaju i ne znaju njegovo ime, i naprosto znaju da je ovakav, da je onakav, da mu otac ovo, da mu mater ono, da mu pseto povazdan jede vlastito meso. Pih. |
- 08:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #
21.11.2006., utorak
Harms i ja (3)
|
Hodajući se brže stiže Hodao jednom ili dva puta, nisam bio tamo, ali znam poštara koji je za sobom vukao oštrog psa koji nije puštao njegovu nogavicu, on je to vidio ili pak on znade uličnog zabavljača koji je nogom verglao vrišteći bicikl i u jednom trenutku spazio ili nije, ali je njegov majmun uočio u kratkoj pauzi između dva smrtonosna salta kad su svi s olakšanjem okrenuli leđa i razišli se poput slijepaca gazeći travu, cvijeće i pseći izmet, a možda je to bio samo majmunski tajni trik koji nama ništa ne znači, i u tom slučaju uvijek postoji rezerva pa je jedan amaterski fotograf zabilježio da je to ipak bilo samo jednom i tako znamo da je hodao jednom gospodin s kaubojskim šeširom i kožnim prslukom duž ulice ne bi li stigao prije tramvaja koji je zapeo u jutarnjoj gužvi. Veteran Mario V. nosio je naramak drva onkraj ograde i dovodio sebe u opasnost da stupajući posred vododerine smoći drva i odgodi svečani početak sezone grijanja što sred rujna i nije neka katastrofa pa hajde da se sjetimo Gorana K. i recimo slobodno, bez straha da nas prisluškuju ili motre, da je on ipak bio sjajan tehničar iako su ga mučile tegobe poodmakle dobi, i da mu dugujemo i glavnicu i kamate za to što smo danas ponosni i što se možemo pohvaliti da smo jednom bili u osmini finala, a neki nisu prošli ni prvo kolo. Happy end Svakog gosta tri dana dosta, a naše gazdarice manje od pet minuta jer ona od svojeg odlaska pravi oproštajni traktat u kojem je monolog jedina forma komunikacije, a nama se jede, piša, sere i gleda dramska serija u kojoj glavni lik napokon pogiba na radost gledatelja, kritičara i filmske ekipe. |
- 21:31 - Komentari (20) - Isprintaj - #
17.11.2006., petak
Moj tata je jači od tvojeg, zapadnog
|
|
- 10:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
16.11.2006., četvrtak
A što mi se još danas dogodilo
|
Ponekad se osjećam kao da sam junak nekog film noara pa se poput novinskog papira usamljen kotrljam ulicom i zalijepim za svaku banderu, i onda me vjetar nanese u tramvaj i tamo se onemoćalo položim na sjedalo i tako sjedim dok tramvaj juri, promatram ljude u automobilima i na njihovim svjetlećim displejevima prepoznajem tko su i što misle, a onda u tramvaju ugledam natpis «Ovaj objekt je pod videonadzorom» i shvatim da nisam nikakav junak nekog film noara već čovjek koji luta labirintom svojeg mozga tražeći pravu sobu u kojoj će se osjećati kao kod kuće. I takav čovjek u nekom svojem filmu uleti na veseli hepening, virtualno pozvan kao gost ili tek kao žrtva internetskog napretka, s htijenjem da se divi nečijem stvaralaštvu, tamo sjedi sam, ali uživa u samoći i performansu. Drago mu je. On znade, makar virtualno, tu zvijezdu. Pijucka pivo, puši cigaru za cigarom i takva samotnjara uvreba trenutak da pruži ruku čovjeku kojem se divi «Ja sam xxx», uplašeno, ali odvažno on pruža ruku grabeći u gomili svojih dvadeset sekundi. «A ti si onaj bezobrazni, x….x….x x «, odgovara mu zvijezda večeri i odjedri odjebivim jedrom prema pučini, dok se nasukana trula čamčura sa zatečenim okusom u crvotočini dasaka, stropošta, rastopi i razlije po škrapama stida. Ubrzo se žitka masa dezintegrirane truleži pretvara u meso, ustaje i odlazi nesiguran u bilo što, u sebe, u svoje rasuđivanje, u svoje male hrabrosti koje mu tjeraju krv u obraze i nazad postaje novinski papir kojeg amo-tamo bacaka vjetar iz nekog film-noara. Jesam li ja stvarno bezobrazan i ostavljam li takav dojam preko bloga ili je to bila samo šala koju nisam razumio? |
- 22:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Eto to se meni danas dogodilo
|
Vozim ja tako danas na bus neke pakete za Sinj (nije droga, bože mi oprosti i sačuvaj me takvih zala) i tako to. Rekoh liku «Imam paket za Sinj» i on otvori ona ogromna vrata što se otvaraju ko u tamo nekog ferarija i kaže mi da ga gurnem do kraja (paket, ne kurac). Dignem paket od cca pedesetak kila, duša mi se poput sapunice rasprsnula od težine, žile mi nabreknule ko da sam stoljetni bor na groblju pa zajebavam grobnice korijenjem im nadižući temelje, a posred čela iskočila vena, pari da sam pijandura teška. Jedva odložim taj maseni monstrum kad li me posred mozga opizdi težak, prepoznatljiv smrad. «Šefe, nešto vam u autobusu smrdi po ribama!», velim ja značajno. «Ma u pičku materinu, jučer mi neka budaletina uvalila paket sa slanin sredelama pa se sve razlilo, jebo sam mu mater u pičku, zasmrdija cili autobus, nije se disat moglo, pa sam mora stat, pustit putnike vanka, i onda sam mu uvalija krpu i vodu i neka glupan čisti. I nismo krenili sve dok nije opra cili bunker, oca mu jebem.» Eto, to se meni danas dogodilo, a ovo s ribama mi se isto dogodilo samo u vlaku i prije mjesec i po dana i nije bilo zajebanog konduktera da me izbaci iz jurećeg vlaka jer smrad salamure nešto je što vam ne bih preporučio da ikada osjetite. Zato, pamet u glavu, a slane ribe u pičku materinu. |
- 19:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #
15.11.2006., srijeda
Čemu se smijemo (od jada) - drugi dio
|
Budući da sam protresao neke od najgorih humorističnih serija koje nam se megalomanski i surovo repetiraju na RTL-u (ima ih još i ja više nemam snage da nuždim po njima) i od toga zadobio hematom na mozgu, sjetio sam se da smo i mi Hrvati duhoviti pa eto da vas uputim u tajne hrvatskog tv-humora. Bitange i princeze U hrvatskoj komedijaškoj produkciji daleko prednjači Nova TV, iako je i HRT pokušao ispustiti veliki teret izmeta serijom «Bitange i princeze» koja je trebala biti domaća verzija «Prijatelja», a postala je puna traktorska prikolica štalskog gnoja. Popularno kategorizirana kao «sitcom» humoristična serija «BiP», gomila je kreštavih, nimalo duhovitih kreatura čiji je krajnji doseg nasmijavanja publike kreveljenje, a uvjerljivost glume jednaka onim usiljenim izvedbama najgore skupine glumaca na ovim prostorima koji traže svojih pet minuta u najgorem sapuničkom trashu koji ovaj žanr može ponuditi, «Zabranjenoj ljubavi». Ako ste se smijali na gegove i situacije apsurda u koje su junaci ovog nesmiješnog sranja upadali, onda se možete smijati i, što ja znam, jadnom ždrebetu na umoru. Ako vas je nasmijala Mila Elegović-Balić sa svojim isforsiranim vrištanjem i ulogom debilne plave fufice, onda se možete smijati i, što ja znam, Zagrebačkoj uspinjači. A ako vas je ipak razdragao Rene Bitorajac, onda vam preporučam da se prestanete smijati i potražite informativni prospekt iz bolnice Vrapče. Ostali likovi su isto za kurac, ali čeka nas još sranja, stoga… Naša mala klinika Kada je Đuro ostavljao Sarajevo, za sobom je ostavio siromaštvo i genijalnu balkansku duhovitost pa su svi njegovi budući projekti postali noćna mora za ljude koji su navikli na zdravi, iskreni, bosanski humor. Naša mala klinika njegov je grobni kamen bačen na uginulu duhovitost. Je li znakovito da se i ova serija svrstava pod «sitcom»? Pa koji je kurac taj «sitcom»? Možda engleski izraz za uveseljavanje beba u jaslicama ili vrsta skeča za unaprjeđenje statusa umirovljenika? Znam da je u pitanju lova, ali naši se školovani glumci ne razlikuju mnogo od onih amatera iz «Zabranjene ljubavi». Vjerujem da u ovoj seriji postoje ljudi koji znaju ocijeniti pravu duhovitost pa me zanima sere li se i njima kao i meni od takvog idiotskog scenarija. Ako im se sere kako onda mogu glumiti? A da, oni su glumci. Ali oni koji ne biraju uloge. Pljuc. Posebno bih se osvrnuo na Enisa Bešlagića. Možda je čovjek uživo i duhovit i smiješan, možda dobro priča viceve, možda ovo, možda ono, ali način na koji forsira bosanski humor jednak je načinu na koji moj susjed tjera uškopljenog prasca da postane nerast. Cimmer fraj Na internetskim stranicama Nove TV stoji da je Cimmer fraj «nova humoristična bomba». Igrom riječi i slučaja došao sam do ne baš neočekivanog rezultata i uputio pismo Novoj TV s prijedlogom da riječ «humoristična» zamijene riječi «drečna». Još mi nisu odgovorili. Valjda im od humoristične produkcije toliko smrdi u kući da više ne vide razliku u semantici. Pretpostavljam da je cijela ideja ove bljuzge utemeljena na liku iz «Večernje škole» kojeg je, nekad uspješno, a nekad i ne, glumio Zuhra. Problem je u tome što je usiljenost humora obuzela čak i «Večernju školu», što nije ni čudo budući da se Pervan u masi svojih komičnih projekata jednostavno razvodnio pa duhovitost tražimo u poveznici s nekadašnjom «Zločestom djecom» te se forsiranje lika iz «Večernje škole» manifestira kao ostaci ostataka davno briljantnog humora. Ako vam samo nabrojim imena glavnih likova, shvatit ćete o kakvom je maštovitom humoru riječ: Joško Macola, Anđa Macola i Mensur Memović Memo. Koji je to kurac? Spoj imena iz «Boljeg života» i «Audicije»? Pizdarija je to. O radnji i realizaciji ne želim više trošiti vrijeme jer mi sfinkter popušta. Ako je redatelj ove serije, Pero Orešković (ko si sad pa ti?), pomislio da će izroditi neko novo «Malo» ili «Velo Misto», čestitam mu. Izrodio je proljev. E da, jedna od uloga pripala je Danijeli Martinović (gdje mi je ono tata sakrio pištolj da se igram Željka-znatiželjka?). Gospode, kako ovo iscrpljuje. A što da je nova zabavna serija «Nad lipom 35» nazvana humorističnom? Ne garantiram da bi više ikada vidjeli i znak s moje tipkovnice. Objesio bih se na Gupčevu lipu 433. |
- 09:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #
14.11.2006., utorak
Čemu se smijemo (od jada) - dio prvi
|
U ovo surovo doba sapunica i realitya, političkih tragikomičnih sjela i filmova produkcije za čiju bi kategorizaciju trebali dodati još jedno slovo na kraju abecede, potreba za humorom na malim ekranima više je nego esencijalna, barem za one koji svoje slobodno vrijeme trate na buljenje u televizor. Kako bi gledatelji bili što osvješteniji glede kvalitete humora na televiziji i bacili tv-prijemnik u reciklažni potok, napravit ću površni pregled humorističnih serija koje nam se gotovo svakog dana nude u neizmjernom broju. Izbor televizijskih kuća na hrvatskim prostorima je velik pa sam slučajnim odabirom daljinskim s četiri tipke i petom za pali-gasi, za ovaj mali preglednik izabrao RTL televiziju i njezinu tjednu ponudu smiješnih kadrova od kojih će se čak i hijena rasplakati i prebaciti na vegetarijanstvo. Princ iz Bel-Aira Ovu smo seriju gledali još davno prije i bila nam je…što ja znam…super. Vrckavi Will Smith okreće glavom poput čegrtaljke i baca fore, grimase, izvodi gegove, šali se strašno i za cmizdrenje od razdraganosti - jednostavno je toliko neodoljivo duhovit da sam se još tamo '92. pretplatio na DVD kolekciju svih sedam sezona iako je CD medij još bio u povojima. Mislim, dečko ulice iz siromašnog predgrađa Philadelphie svojim iznimno šaljivim načinom razbija uštogljenost imućne obitelji postupno ih preobraćajući u obitelj u kojoj materijalno prelazi u duhovno, a sve životne nedaće i problemi mačja su gripa jer ih svježi princ jednostavno tjera da se međusobno razumijevaju i da budu spremni na pomoć jedan drugome. Pa familija su, ne? Kako idilično i kako američki. Srsi me prolaze. Ili je to peristaltika? Puna kuća Ta kuća je stvarno puna, ljudima. Nedostaje nesretno usmrćena majka, ali zato je tu Bob Saget (čovjek čiji je show «Šaljivi kućni video», podigao razinu duhovitosti jednog showmena na dotad neviđenu razinu. Njegovim su se britkim duhovitim komentarima smijali i sibirski jednorogi mufloni, a flandrijski su češljugari izumrli zbog srčanog udara uslijed smijeha) u ulozi Dannya Tannera, brontosaurske glave obitelji, mozga, skrbnika i još koječega. Tu su još i John Stamos kao Jesse Katstopolis, rock glazbenik, magnet za pičke, nestaško i još mnogo toga i Dave Coulier iliti komičar Joey Gladstone koji to svoje zanimanje koristi na najbolji mogući način nasmijavajući obitelj kao što lav u skoku nasmijava antilopu, a rak pluća nasmijava pušača s bolnim saznanjem da mu je podstanar. Njih trojica, puni ljubavi, životne mudrosti i koječega vezanog uz pravilan odgoj, preuzimaju ulogu majke i brinu se o tri djevojčice koje svojim ponekad odraslim nazorima stvaraju konfuziju u kojoj se ne zna tko je staratelj, a tko štićenik. Da vidiš kak to zna biti komično. Da se usereš. Pod istim krovom Tko još nije čuo za Urkela (Jaleel White) neka se iz ovih stopa odmetne u askete, a imovinu pokloni onima koje Superhik svesrdno štiti. Ovaj iritantni šmokljan, pandan Balkyu iz one druge iznimno duhovite američke serije, tjera nas na razmišljanje tko nam je ovih dana umro da smo kupili dopisnicu i htjeli poslati riječi utjehe ožalošćenoj rodbini. Njegovi su ispadi često vezani uz ljubav prema djevojci iz obitelji koju on samim svojim prisustvom dovodi do ruba komičnog očaja, a pogotovo oliverhardiyevsku glavu obitelji, mačića u koži slona, policajca Carla (Reginalda VelJohnsona). Urkelov lik jedan je od najgorih pokušaja nasmijavanja ljudi ikad, a autorima ove serije W. Bickleyu i M. Warrenu preporučio bih da se bave ukopom pokojnika ili barem narikanjem, a ne proizvodnjom komičnih serija. Roseanne U obitelji Conner roditelji teže oko pola tone što ih čini recimo simpatičnim spojem masti i nižesrednje duhovitosti. Središnja točka ove serije jest Roseanne kojoj ne znam prezime i koja svojim sarkazmom i ironijom provodi neškodljivi, pozitivni teror nad svojim potomstvom. Ponekad je to smiješno, a češće imam napadaje manijakalne depresije i najradije bih da sam mrtvi hrušt. Kružnica koja opseže oko točke jest Dan iliti John Goodman (njegov lik Waltera u Big Lebowskom jedan je od najkomičnijih likova ikada prikazanih na filmskom platnu), koji svojim grimasama upotpunjuje onaj isti pozitivni, sarkastični teror njegove supruge Roseane. I to je, moglo bi se reći sve. Ostalo su američke socijalne pizdarije jedne niskobudžetne obitelji što se s vremenom pretvara u pravu moru i više ne znamo gledamo li sapunicu ili prekid programa. Sve u svemu, prisutne su natruhe sarkastične duhovitosti što bih pohvalio, ali jedna se kvalitetna humoristična serija ne može sastojati samo od zrnaca sarkazma i zato ovu seriju kao i gore spomenute proglašavam sranjem s tu i tamo pokojim vitaminom. nastavit će se ---------------- Onako, uz put, danas mi je rođendan. Dvoznamenkasti. Imam 33, a još nisam u životu zaradio svoj prvi milijun. Više su mi ukrali no što sam zaradio. Odljev je veći no priljev. Kako to? Što to znači? Da ja kradem? Neee, ja izmišljam. Utvaram da se netko namjerio na moje nepostojeće blago i svakog ga dana čopa. Izmislio sam i onaj prokleti bicikl kojeg su mi ukrali prije skoro godinu dana. Hodao sam ulicom i mrmljao kao da vozim bicikl i malo-malo brisao sline s brade. Eto, čovjek slavi rođendan, a nije sretan. To je zato jer je materijalist. Da sam pustinjak, danas bi si priuštio mrkvu i bio bih sretan. |
- 10:11 - Komentari (29) - Isprintaj - #
12.11.2006., nedjelja
Tražim vaše iskreno mišljenje
|
Evo sam upravo pronjuškao po poštanskom sandučiću i našao debelu kuvertu koja glasi na moje ime. Otvorim je, a unutra na moje prilično veliko iznenađenje nađem šest blagdanskih čestitki i kuverti, uplatnicu te pismo u kojem piše: Poštovani ljubitelji umjetnosti! Mi smo umjetnici kojima je bolest, ozljeda ili prirođena mana oduzela mogućnosti upotrebe ruku. Slikarstvo daje smisao našem životu. Slikanjem izražavamo svoja osjećanja i viđenja. Osoba s hendikepom zna zbilja cijeniti neovisnost i samostalnost. U većini slučajeva individualnost predstavlja gubitak osobne slobode i nemogućnost samostalnog življenja. Zbog toga smo ustanovili udrugu za samopomoć. Prodajom svojih čestitki i kalendara koji su reprodukcija naših originalnih djela možemo zarađivati za život. Nadamo se da će vam se svidjeti naš komplet u kojem se nalazi 6 božićnih ili novogodišnjih čestitki, 6 kuverti, džepni kalendar te 6 privjesnica za poklone. Komplet nudimo za 49 KN (s PDV-om). Bilo bi nam jako drago kada biste se odlučili za kupnju i time podržali trud za naš samostalni put. Želimo Vam vesele božićne blagdane i puno zdravlja, sreće i uspjeha u novoj godini. Uz srdačne pozdrave, Vaši umjetnici koji slikaju ustima i nogama. Goran Radić. Malo sam ostao zatečen. Prvi utisak koji sam stekao bilo je da je riječ o nekakvoj prijevari, a onda sam njuškajući po Internetu saznao da ova udruga para i tetraplegičara ipak postoji i da se na taj način oni sami brinu o sebi. Neću se pretvarati i glumiti da sam bezrezervno milosrdan (postoje li takvi ljudi?) i zato priznajem da me neki tašti crv kopa jer sam stavljen pred gotov čin i moram kupiti te razglednice. Nemam izbora. Ovo je izvrstan način da si ovi nesretnici omoguće neke stvari koje su im s obzirom na njihovu poziciju u društvu onemogućene. Baš me zanima što vi mislite o tome? |
- 20:09 - Komentari (25) - Isprintaj - #
11.11.2006., subota
ljubav 2
|
Da ljubav nije rezervirana samo za ljude, pokazuje događaj kojeg sam se evo baš sad sjetio, a ne bi bio red da se nešto čega se sjetim izgubi među promišljajima o riziku prdenja usred termina proljeva. Jedna kokoš, ili ona druga, koju ne pamtimo po dobru, a ni po kaubojskom hodu, zaljubila se u elevator marke Störe. Kako i ne bi kad je svaki put kada bi kljucala klip kukuruza uzdižući se prema košu, a zatim naglo gubeći limeno tlo pod nogama, doživjela ekstazu slobodnog pada, nalet peradarskog adrenalina, i u svoj toj neizmjernoj sreći pronalazila zrno radoznalosti:»Žašto šam šretna? Žnam, žbog evevatora» i onda se, eto, zaljubila u plavi elevator marke Störe. I nije baš neka priča za naslovnice političkih tjednika. Nema razrađenih detalja. Drugi primjer govori nam kako neljudska ljubav također može biti slična ljudskoj, tragična i smrtno predznačna. Usamljena drvena noga u preuranjenoj mirovini, nakon što je u građanskom ratu jedne obitelji izgubila stolac, čeznula je za srodnom dušom. U gomili cjepanica koje su joj zbog svoje sirovosti i neobrađenosti bile emotivno i inteligentno nedorasle, srodnu dušu mogla naći nije. A onda je jednog dana u drvarnicu došao pijani gazda Mirko, uzeo usamljenu drvenu nogu, njome premlatio ženu, a zatim, zajedno s čipkanim stolnjakom bacio je u vatru. Aha, ljubav. Ništa, noga se zaljubila u vatru i izgorjela u strasnom zagrljaju. I nije baš neka priča za naslovnice dnevnih novosti. Nema onaj fini štih. Ljubav također može biti i bestjelesna. Jedna se naporna misao zaljubila u nenapisani društvenopolitički seminarski rad. Cijeli je taj rad bio promišljen, analiziran i, kako bi šeretici rekli, picajzlasto uglađen, u glavi jednog studenta novinarstva. Naporna misao, koja se, onako, uz put, zvala «Za koji kurac ja ovo pišem kad mi se novinarstvo nimalo ne dopada», zaljubila se na prvu sinapsu i napadala svaku konkluziju seminarskog rada. I nije mu dala mira sve dok propali student novinarstva nije odustao od pisanja seminarskog, a na posljetku i od studiranja. Za to vrijeme, rečenice seminarskog rada, jedna po jedna, odumriješe, a sa njima i nadasve naporna i okrutna misao. Pih. Vidite kako jedan sudionik u ljubavnom kolopletu može biti dosadan poput crva koji malo po malo sruši cijelo krovište. I nije baš neka priča za naslovnice obiteljskih magazina. Nema «ono». Sve u svemu, ljubav se sebe, na prvu loptu. Potrebno je odigrati pokoji pas, ubiti pokoju gušavicu i razotkriti kočnički sustav emocija. |
- 13:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #
10.11.2006., petak
Ljubav
|
«Dobili ste pretinac govorne pošte….», e'mti magarca psa i malu šišljovku, ganjam je već danima, a ona me ne jebucka ni onu količinu koja stane pod mali nokat psihotičnog neurotičara noktojeda. A baš mi se sviđa. Ta mala. Hm, mala. Dobro, možda nekima i nije tako mala, možda se nekima čini da bi mogla na bicepse istetovirati UNIOR kako bi razuvjerila one koji misle da je nemoguće da žena bude dizalica jednog FAP-a u nevolji, možda bi se mogla nazvati Mother of all Bacačica kladiva, miješalica za beton i protutenkovskih ježeva, ali nije poanta u masi nečega, poanta je u ljubavi, u cijeloj povijesti kemije zaljubljivanja koja se može svesti na jedan sićušni trenutak koji je bio dovoljan da se zatreskam uz tresak glave o željezni rasvjetni stup. Da je pokraj mene bio pokojni nobelovac Ružička, dobio bi još jednu dinamitašku nagradu za otkrivanje sastava materije koja se od pamtivijeka naziva ljubav. Ali njega nije bilo. Nije bilo čak ni altruista koji bi skačući mi po glavi pomogli da se ova masna kvrga posred čela razbije na arhipelag otočića, a ovako je ostala cijela Australija zajedno s dalekim havajskim atolima. Eeeee, kako je ljubav predivna stvar. Jeste li se ikada zaljubili u škare? One male, za nokte. Ako niste, čitav je vaš život jedna velika nespoznaja ljubavi. Kad se čovjek zaljubi u škare, ne spava noćima, a danju spava i to baš u trenutku kad se putnici u njegovom autobusu pokrivaju rukama i iščekuju TRAS, a on slineći po ogromnom volanu, praveći od njega štrik za sušenje sline, sanja o sjajnim škaricama za nokte. Vidio ih je samo jednom i to je bilo dovoljno da si odreže pandže na nožnim prstima. Od tada zaljubljen luta općinskim prostranstvima, grebući orlovskim oružjem po pedalama autobusa, tražeći svoju ljubav najveću – škarice za nokte Made in China. A nije svaka ljubav prepoznatljiva poput ove prema škaricama ili prema djevojci iz DDR-a koju su steroidi preobrazili u pretilog Minotaura. Poznavao sam čovjeka koji se zaljubio u tračnicu. Nije bio svjestan koliko je zaljubljen sve dok ga na to nije upozorio teretni iz Osijeka. Sve zvijezde koje je vidio prije nego se rastopio poklonio je svojoj jedinoj tračnici izrađenoj po JUS-u. Čak ni to što je svako jutro lizao sjajnu površinu tračnice opijajući se njenom hladnoćom i tragovima amonijaka, dok bi usnama strugao patinu rđe, nije ga dovelo do sretne spoznaje da je zaljubljen. Naprotiv, on je umislio da je puž koji je svoju kućicu poklonio kao znak pažnje, kao sudužnik u kreditu od 30 000 eura. Je li znakovito da se kroz ljudsku povijest najčešće pamte ljubavi s tragičnim završetkom? Ako nije, onda se ne pamte, ali svejedno su zanimljive. Barem ljudima koji u novinama prvo čitaju osmrtnice. Jedan moj nepoznanik zaljubio se u trostoljetnu hrašćicu. Sjedio bi danima podno njene krošnje i zavirivao pod zeleni minjak ne bi li joj ugledao gnijezdo. Prolazila su proljeća i jeseni, a on je gledao uvis, toliko da mu je vrat okoštao, a tjeme greblo po hrptu. Jednog dana, mislim da je to bilo 8. travnja198-i_neke, kad je hrašćica suprotno od svih zakona neokaljane prirode ipak još uvijek bila gola, on se zapitao: «što je s tobom, ljubavi, jesi li živa, ako jesi, onda dobro, a ako nisi, onda sam ja nekrofil». Odvojio je pažljivo komad sasušene kore i shvatio da njegova drvena djeva goji crvove, naravno, da je mrtva, i on je, stvarno jest, ipak postao nekrofil. Evo plačem kad se sjetim tog nezanca. I car je kad je zaljubljen gol Ljubav je sreća, Ljubav je bol. Od Kreta komparativ je Kreća, A od obučen antonim je gol. Ljubav je sreća Ljubav je sol, Genocidan spoj protiv trombocita. |
- 19:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Pornjava
|
U moru spisateljsko-novinarsko-blogerskih poziva na suradnju koja se obično plaćala slavom ili mogućnošću postajanja slavnim, jučer sam dobio jedan koji me je naprasno iznenadio. Šmrklji su mi izletjeli od iznenađenja. dragi : TARZANE Ja vam pisem is srbije , i imam u ponudi dosta porno snimaka , licne proizvodnje kako mogu ja to da distribuiram i da naplatim . Takodje mogu organizovati snimke sa zeljenim scenariom , imamo mogucnost reklamiranja raznih : proizvoda , saitova ... preparata itd. Ukoliko je moguce ostvariti saradnju bio bih vam unapred zahvalan . " Fondacija M " Ako ovo nije neka zajebancija, onda ozbiljno odgovaram ovako: Gospodo iz Srbije, ja sam po tradiciji katolik i držim se toga. O pičkama, kurčevima, jebanju i inim pizdarijama čak ni ne razmišljam, a kamoli da ih spominjem, a ne daj bože da ih gledam, a ubio me sudnji dan ako prakticiram. Ja vjerujem u pakao i onaj tko stavlja kurac u pičku u svrhu zgrtanja materijalnih dobara sigurno će završiti u njemu. A ako još k tome pridodamo i stavljanje kurca u anus, usta ili koji drugi perforirani dio tijela, ne gine mu večna muka. U stvari, možda vam pošaljem jedan scenarij, erotsku priču "Simphonia Masturbica" o liku koji je vozio bicikl prostranstvima livadnim i natjeran pišanjem, u kukuruzu nabasao na seljanku s istim problemom. Živeli! |
- 14:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #
07.11.2006., utorak
Priroda na djelu
|
Odjednom se uhvatim kako jedem šipak na isti način na koji majmun jede bananu ili tamo neke prašumske životinje jedu agrume, pola mi pada na tanjur, pola požderem i onda one ostatke na tanjuru posrčem bez obzira na trpku kožicu između zrna šipka. Ništa, napravim neku centrifugalnu grimasu i nastavim zobati šipak. Ne jebem ni treštanje teveja ni zvukove policijskih sirena, ja sam u blaženom stanju životinje koja se davi hranom i to se na meni vidi. Zato često volim jesti sam. Znaš ono, «svinja, gle kak je lakom, nema nimalo kulture, s bontonom je na pluralu», kad ždereš sam ne mogu te omesti. Također te ne ometaju ni pravila ponašanja kojih se neki držimo u društvu ili na javnim mjestima. Kad sam sam, ako mi se prdi prdnem, ako mi s podriguje podrignem, iskopam nos, počešem dupe, radim sve ono što radi čovjek kad je siguran da je nepromatran. Zanima me postoje li ljudi koji se drže bontona i kad su sami. Govore li oni sebi «dobar tek» prije no što uštogljeno prionu jedenju, jedu li juhu u grobnoj tišini koju narušava samo slučajno, jedva čujno, struganje ruba žlice o površinu tanjura, sjede li za tim samačkim stolom uspravno grčeći apsolutno sve leđne i ručne mišiće? Trgaju li prstima kruh i zatim ga pažljivo prinose ustima? Ili ga zagrizu i trgaju zubima kao što lavovi svojim očnjacima trgaju netom pokojnu antilopu? Brišu li usta pažljivo previjenim vrhom salvete ili drže korištenu, recimo na krajevima zaprljanu, krpu i umjesto da se brišu njezinim pomicanjem s lijeva na desno ili obrnuto, oni velikim zamasima pomiču glavu ne bi li se što prije vratili žderanju. Piju li vodu poput staklenog slavuja plitko uranjajući napućene usne u njenu površinu ili je loču dovodeći u opasnost čašu da bude progutana i možda probavljena? Gledaju li hipnotički u svoj tanjur ili imaju nevidljive pregrade poput onih s obje strane pisoara, ili pak zvjeraju uokolo ne bi li pronašli nešto što će platiti danak gladi ili proždrljivosti. Prdnu li katkad za stolom? Pitam, prdnu li? Pa vjerojatno postoje takvi ljudi, no gledajući egoistično-antropo-sebe-centrički, oni su rijetki, nevidljivi, skrušeni poput plahe srne, možda su nafilani potencijalnom energijom koja će se jednog dana pretvoriti u eksplozivnu kinetičku, i razbiti nekom prvom namjerniku ili slučajno naišlom liku pičku, a možda su duboko principijelni što je ravno mužjaku bogomoljke koji se sprema na strastveni snošaj bez obzira na to što će biti požderan. Auuu. |
- 19:54 - Komentari (17) - Isprintaj - #
06.11.2006., ponedjeljak
Tko što jede
|
Robert Šegrt živi sam u stanu i samim tim sam sebi kuha. Ponekad kad je preumoran naruči dostavu, ali češće kuha jer to voli raditi, a i jeftinije je. Večeras je skuhao vojnički grah i toliko se prejeo da mu je muka. Tri dupkom puna tanjura graha. Tomislav Osip, samostalni kritičar života, često naručuje pizze, a ponekad i ćevape. Kuhati ne zna i ne zanima ga iako ima vremena i živi sam. Smatra da je kuhanje za žene i da muškarcu više pristaje odvijač no kuhača iako on sam odvijač nikada nije koristio. Pribislava Horvata, ženomrsca, nimalo nije briga što jede, pa često i prečesto jede samo sendviče iako isto tako često i prečesto dolazi u sukob s prilično degeneriranim prodavačicama iz trgovine u zgradi. Kaže da su one zaostavština prošlog režima. Marijana Hrgović sposobna je poslovna rastavljena žena i nema vremena za kuhanje pa svakog dana osim nedjelje ruča u restoranima, najviše ribu. Njezina je kalkulacija da više zaradi kad vrijeme za kuhanje koristi za odmor i bude i fizički i psihički spremna za sutrašnje poslovne bitke. Sis Bradson samotnjak je koji po ustaljenom običaju jede govna. On tvrdi da je to samačka hrana. |
- 19:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #
03.11.2006., petak
Beton
|
Kada su me nijemog zazidali u temelje fakultetske zgrade, mislio sam da je to samo zastrašivanje i da će me nakon što mi hladan beton dodirne razbijenu bradu, ostaviti da preispitam svoje postupke i da shvatim koliko sam bio nijem, a zatim me izvuči i proslijediti odgojno-popravnim ustanovama. Kada je žitka siva masa počela ulaziti u nosnice mislio sam da je moj grijeh toliki da će me pokušati toliko zastrašiti da više nikad ne ću pomisliti da učinim ono što sam učinio. Nakon što je beton prekrio i kosu, više nisam ništa mislio jer sam znao: oni su ozbiljni i oni se ne šale. Postat ću živi kamen temeljac, a neka će me futuristička mutacija jednog dana predstaviti javnosti kao svjedoka izumrle civilizacije. Biti živ zabetoniran, a ne umrijeti, to nije nama znani pakao. Onaj opisan u Bibliji daleko je humaniji. Vječno mučenje je humanije od vječnog života u betonu. Tijelo je ubrzo utrnulo i nakon nekog vremena, obamrlo. Što sad? Što da radim sada, u ovom trenutku? Je li vani dan ili noć? Je li vrijeme za spavanje? Puklo je. Tu ili tamo. Gdje god pogledaš i gdje gledati nema smisla, gdje ne postoji prostor koji sadrži čestice, ako se to uopće prostorom nazvati može, i gdje je veličina istog nedokučiva kao i beskonačnost, eksplodiralo je sjeme svemira. Što se sve u tom trenutku razdvojilo, a što spojilo, što se rastopilo, a što stopilo, ja vam kazati ne mogu. To ne zna ni mnogi slavni fizičar ili astronom. To sad nije ni bitno. Od tog trenutka ekspanzije čestica, nebo nam se počelo oblačiti u zvjezdani plašt. Kažu da je svemir star dvadesetak milijardi godina. Pa što, zamišljao sam i starije oblike. I eto, pokoje rađanje tu, pokoja smrt tamo, širenje u svim smjerovima, ekspanzija bezbroj atoma onog prvog, razbijenog sjemena zaslužna je da se ovo što zovemo Zemlja nađe baš tu gdje je, gledano iz mikroperspektive našeg svemira. O kamenje koje me nepomično okružuje, nastavim li ovako odat ću vam tajnu postanka, a ja nisam takav da vam inspiriran zatočenošću sebe, živog zazidanog u beton, sebe koji upravo spoznaje što je pravi pakao, da vam, osuđen na vječno razmišljanje, stvorim prošlost i sadašnjost i da vam bezočno lažem samo zato što posjedujem bezbroj vremenskih jedinica zvanih beskonačnost. Dakle, ne želim više razmišljati o postanku. A što da kažem o smrti? Onakva smrt kakvu sam kao nevjernik zamišljao bila bi kratka eksplozija u kojoj bi nestao ovaj moj pakao i ne bi bilo više ničega, niti misli, niti svijesti, niti duše, apsolutno nepostojanje, kao da nikada ništa nije postojalo niti će postojati. PAKAO. Ako ne ulazite dublje u moje misli - u ono što sada konstruiram – i ako sve to gledate kao jedan tok svijesti kojeg su misli nepovezane, nabacane i bez nekog posebnog značenja, shvatit ćete zašto se ova moja situacija može nazvati paklom. Čak i da ih pokušam srediti, usmjeriti ka nekoj svrsishodnoj konkluziji, opet će to što sam osuđen na vječno razmišljanje značiti da sam zaista dospio u pakao kojem je ovaj beton oruđe kojim se sprječava ikakvo pomicanje organa što bi kažnjenog makar na tren odvojilo od vječitog razmišljanja. Njegova uloga je brzo i efikasno odvajanje misli od tijela sve dok misao ne postane bitak, tijelo i sveukupno postojanje. Nešto poput sna u kojem ne prevladava tjeskoba, nego on jest tjeskoba… "Kolega, mislim da sam vam dao dovoljno, čak i previše, vremena za razmišljanje. Recite." "Profesore… ja… ovaj…ne znam kako je nastala Zemlja. Kad mogu doći ponovno?" "Na godinu." |
- 20:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #
01.11.2006., srijeda
Da, ovaj put zaista Sandra
|
U toj alkoholom napojenoj masi jedva je razaznavao čije ga ruke sa svih strana grle i tjeraju da se njiše u pijanom ritmu dok dimom opaljena grla nerazumljivo hvataju riječi s razglasa. Pokušavao je pobjeći iz tog valovitog natreskanog mora i zaploviti u mirne vode, na studen, kako bi mu se barem na trenutak razbistrila misao i pogled. Sandru je odavno izgubio iz vida kao i svaki puta kada ga ponese razularenost žeđi. U stvari, vidio ju je na tren prijeko u sobi kako u na stol spuštenoj ruci drži pokrivene karte i pije vino naiskap. Jedva se istrgnuo iz zagrljaja nimalo trijezne hobotnice i teškim koracima izašao na terasu gdje su se pod mutnim tušem svjetiljke sapunali potencijalni ljubavnici. Naslonio se svom težinom na zid uzalud pokušavajući uspraviti koljena, a onda je sjeo na hladan beton. Oko njega su žamorili prsti u navali na neugođene poluvlažne tipke. Mužjaci hoće svirati, a ženke se postepeno ugađaju. Krajnjom mukom, boreći se protiv zemljine teže u točci gdje je ona najjača, da se skroz ne opruži na pod, iz nutarnjeg džepa vinom zamrljane jakne izvadio je cigaretu i žarom s odbačenog opuška jedva je zapalio. S naporom gađajući usne, labavo je vukao dim i pokušavao prozboriti sa samim sobom par besjeda. Jedino što je uspio bilo je nerazumljivo mumljanje i zato je zašutio. Sandra. Došlo mu je da baš sada, kada se uokolo pretaču sline i pale signalna svjetla na kontrolnoj ploči strasti, misli na Sandru. Gdje je ona? Je li kao i on pijana ili još uvijek vuče kartu? Sada mu je očajnički potrebna. Vlažnim toplim dahom šapuće mu u uho razbacane napaljene riječi. Tankim prstima ovlaš prolazi preko njegovog trbuha, a zatim kruži uokolo uspaljene površine i vraća se nazad. To sad treba. I on je sigurno, u ovom trenutku, potreban njoj. Zemlja ga nadmoćno vuče prema dolje, ali on se nanovo pokušava uspraviti. Na terasi više ne odjekuju vježbe za klavir. Negdje u od pogleda skrivenim zakutcima izvode se snošajne dionice. Krenuo je na drugu stranu, duž terase nad kojom su sjene s prozora izvodile svoje pijane kineske predstave. U prvoj se sobi klatila prorijeđena iznurena bagra. Iz polupraznih čaša halapljivo su srkali ostatke. U drugoj sobi, na dugačkom stolu tragovi su svinja nesvjesnih svoje proždrljivosti. Ogoljene kosti vire iz bokala dok mrtva zrna graha plivaju na površini vina odbijajući primiti na sebe mušičave brodolomce. U trećoj sobi gdje jedva primjetno bliješte led diode onemoćalo surfajući na promukloj melodiji, na opušcima izbušenom trosjedu, u polumraku, sjedi ona, Sandra, i usklađeno slijedeći slinavi jezik uspaljene životinje izvija svoj meki bijeli vrat. Dok joj lijeva ruka čvrsto vodi njegovu glavu od brade prema grudima, desna nemilosrdno, preko traperica, masira vidljivo nabreknutu žilu. Iz usta joj se otima tiho jecanje strasti. Sandra se žnjara. Prislonio je lice na prokleti izlog sadističke trgovine i mazohističkim pogledom kupovao artikle. Svaki je bio preskup. Uživa u predstavi sve dok ne crkne. Odjednom, u krajnjem naletu suicidalne patetike, u sobi skorašnje jebačine, pali se svijetlo i glumci postaju nepoznati. Gostujući teatar razvrata. Glavni lik tek je djevojka slična Sandri. Nije siguran osjeća li olakšanje. Uzbuđenje zbog umišljene prijevare još je uvijek na vrhuncu. Pritisnulo mu mjehur i sad mu se piša. Zakorači niz stepenice i alkoholom prevaren poleti u mračan prazni prostor. Osjeti tek tupo stapljanje glave s rosnom travom. Pokušava se odvojiti od ljepljivih niti zemljine paučine, ali uzalud. Nanovo zaranja. I tako sve dok ne ustane. Zakorači nemirnom livadom i nošen poremećenom ravnotežom potrči prema naprijed i poleti poput aviona kojem je tik pred uzlijetanje eksplodirala guma. Čelom je udario o mokri lim parkiranog automobila. Ovo već boli. Rukama napipa kvrgu na čelu, a zatim plastični branik i s mukom se uspravi upirući pogled u zamagljenu unutrašnjost. Iza uzdasima oblijepljenog stakla ugleda dva uznemirena obrisa kako užurbano navlače odjeću na sebe. Opet izgubi ravnotežu, zatetura u krug i svom snagom tresne o bočno staklo nosom udarivši o podnožje prozora, točno tamo gdje oči mogu ugledati Sandrinu bijelu put. Da, ovaj put zaista Sandra. Sandra kojoj je još jučer, okrenut leđima, dodirivao topli dlan. Nadljudskim naporom opet je ustao na noge i opet potrčao. Ostavivši tresak automobilskih vrata iza sebe, poduprt okrutnom spoznajom nije padao već je trčao i trčao preko livade, preko posječenog kukuruzišta, kroz šipražje, kroz mračne prepreke, trčao je prema negdje. Izbio je na šljunčani put i bezumno trčao. Trčao je sve dok mu se nije razbistrio um, a onda je stao. Nemoćnik, sjeo je pokraj puta, na polutruli panj i zadihan, u zagrljaju studene noći zapalio cigaretu. Sjedio je i pokušavao sabrati misli, pronaći izlazi iz ovih sranja. A onda je ugledao onaj isti auto i u njemu one iste životinje. Bila je to neka druga Sandra. Učinilo mu se da je bolestan. Bacio je opušak, ustao, i lagano, nogom pred nogu, krenuo prema gradu gdje ga čeka neugrijani krevet i bujica depresivnih misli o Sandri, djevojci o kojoj je mjesecima maštao. |
- 11:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
