Kada su me nijemog zazidali u temelje fakultetske zgrade, mislio sam da je to samo zastrašivanje i da će me nakon što mi hladan beton dodirne razbijenu bradu, ostaviti da preispitam svoje postupke i da shvatim koliko sam bio nijem, a zatim me izvuči i proslijediti odgojno-popravnim ustanovama.
Kada je žitka siva masa počela ulaziti u nosnice mislio sam da je moj grijeh toliki da će me pokušati toliko zastrašiti da više nikad ne ću pomisliti da učinim ono što sam učinio.
Nakon što je beton prekrio i kosu, više nisam ništa mislio jer sam znao: oni su ozbiljni i oni se ne šale. Postat ću živi kamen temeljac, a neka će me futuristička mutacija jednog dana predstaviti javnosti kao svjedoka izumrle civilizacije.
Biti živ zabetoniran, a ne umrijeti, to nije nama znani pakao. Onaj opisan u Bibliji daleko je humaniji. Vječno mučenje je humanije od vječnog života u betonu.
Tijelo je ubrzo utrnulo i nakon nekog vremena, obamrlo.
Što sad? Što da radim sada, u ovom trenutku? Je li vani dan ili noć? Je li vrijeme za spavanje?
Puklo je. Tu ili tamo. Gdje god pogledaš i gdje gledati nema smisla, gdje ne postoji prostor koji sadrži čestice, ako se to uopće prostorom nazvati može, i gdje je veličina istog nedokučiva kao i beskonačnost, eksplodiralo je sjeme svemira.
Što se sve u tom trenutku razdvojilo, a što spojilo, što se rastopilo, a što stopilo, ja vam kazati ne mogu. To ne zna ni mnogi slavni fizičar ili astronom. To sad nije ni bitno. Od tog trenutka ekspanzije čestica, nebo nam se počelo oblačiti u zvjezdani plašt.
Kažu da je svemir star dvadesetak milijardi godina. Pa što, zamišljao sam i starije oblike.
I eto, pokoje rađanje tu, pokoja smrt tamo, širenje u svim smjerovima, ekspanzija bezbroj atoma onog prvog, razbijenog sjemena zaslužna je da se ovo što zovemo Zemlja nađe baš tu gdje je, gledano iz mikroperspektive našeg svemira.
O kamenje koje me nepomično okružuje, nastavim li ovako odat ću vam tajnu postanka, a ja nisam takav da vam inspiriran zatočenošću sebe, živog zazidanog u beton, sebe koji upravo spoznaje što je pravi pakao, da vam, osuđen na vječno razmišljanje, stvorim prošlost i sadašnjost i da vam bezočno lažem samo zato što posjedujem bezbroj vremenskih jedinica zvanih beskonačnost. Dakle, ne želim više razmišljati o postanku.
A što da kažem o smrti?
Onakva smrt kakvu sam kao nevjernik zamišljao bila bi kratka eksplozija u kojoj bi nestao ovaj moj pakao i ne bi bilo više ničega, niti misli, niti svijesti, niti duše, apsolutno nepostojanje, kao da nikada ništa nije postojalo niti će postojati.
PAKAO. Ako ne ulazite dublje u moje misli - u ono što sada konstruiram – i ako sve to gledate kao jedan tok svijesti kojeg su misli nepovezane, nabacane i bez nekog posebnog značenja, shvatit ćete zašto se ova moja situacija može nazvati paklom. Čak i da ih pokušam srediti, usmjeriti ka nekoj svrsishodnoj konkluziji, opet će to što sam osuđen na vječno razmišljanje značiti da sam zaista dospio u pakao kojem je ovaj beton oruđe kojim se sprječava ikakvo pomicanje organa što bi kažnjenog makar na tren odvojilo od vječitog razmišljanja. Njegova uloga je brzo i efikasno odvajanje misli od tijela sve dok misao ne postane bitak, tijelo i sveukupno postojanje.
Nešto poput sna u kojem ne prevladava tjeskoba, nego on jest tjeskoba…
"Kolega, mislim da sam vam dao dovoljno, čak i previše, vremena za razmišljanje. Recite."
"Profesore… ja… ovaj…ne znam kako je nastala Zemlja. Kad mogu doći ponovno?"
"Na godinu."
Post je objavljen 03.11.2006. u 20:57 sati.