Odjednom se uhvatim kako jedem šipak na isti način na koji majmun jede bananu ili tamo neke prašumske životinje jedu agrume, pola mi pada na tanjur, pola požderem i onda one ostatke na tanjuru posrčem bez obzira na trpku kožicu između zrna šipka. Ništa, napravim neku centrifugalnu grimasu i nastavim zobati šipak. Ne jebem ni treštanje teveja ni zvukove policijskih sirena, ja sam u blaženom stanju životinje koja se davi hranom i to se na meni vidi.
Zato često volim jesti sam. Znaš ono, «svinja, gle kak je lakom, nema nimalo kulture, s bontonom je na pluralu», kad ždereš sam ne mogu te omesti. Također te ne ometaju ni pravila ponašanja kojih se neki držimo u društvu ili na javnim mjestima. Kad sam sam, ako mi se prdi prdnem, ako mi s podriguje podrignem, iskopam nos, počešem dupe, radim sve ono što radi čovjek kad je siguran da je nepromatran.
Zanima me postoje li ljudi koji se drže bontona i kad su sami. Govore li oni sebi «dobar tek» prije no što uštogljeno prionu jedenju, jedu li juhu u grobnoj tišini koju narušava samo slučajno, jedva čujno, struganje ruba žlice o površinu tanjura, sjede li za tim samačkim stolom uspravno grčeći apsolutno sve leđne i ručne mišiće?
Trgaju li prstima kruh i zatim ga pažljivo prinose ustima?
Ili ga zagrizu i trgaju zubima kao što lavovi svojim očnjacima trgaju netom pokojnu antilopu?
Brišu li usta pažljivo previjenim vrhom salvete ili drže korištenu, recimo na krajevima zaprljanu, krpu i umjesto da se brišu njezinim pomicanjem s lijeva na desno ili obrnuto, oni velikim zamasima pomiču glavu ne bi li se što prije vratili žderanju.
Piju li vodu poput staklenog slavuja plitko uranjajući napućene usne u njenu površinu ili je loču dovodeći u opasnost čašu da bude progutana i možda probavljena?
Gledaju li hipnotički u svoj tanjur ili imaju nevidljive pregrade poput onih s obje strane pisoara, ili pak zvjeraju uokolo ne bi li pronašli nešto što će platiti danak gladi ili proždrljivosti.
Prdnu li katkad za stolom?
Pitam, prdnu li?
Pa vjerojatno postoje takvi ljudi, no gledajući egoistično-antropo-sebe-centrički, oni su rijetki, nevidljivi, skrušeni poput plahe srne, možda su nafilani potencijalnom energijom koja će se jednog dana pretvoriti u eksplozivnu kinetičku, i razbiti nekom prvom namjerniku ili slučajno naišlom liku pičku, a možda su duboko principijelni što je ravno mužjaku bogomoljke koji se sprema na strastveni snošaj bez obzira na to što će biti požderan.
Auuu.
Post je objavljen 07.11.2006. u 19:54 sati.