Ponekad se osjećam kao da sam junak nekog film noara pa se poput novinskog papira usamljen kotrljam ulicom i zalijepim za svaku banderu, i onda me vjetar nanese u tramvaj i tamo se onemoćalo položim na sjedalo i tako sjedim dok tramvaj juri, promatram ljude u automobilima i na njihovim svjetlećim displejevima prepoznajem tko su i što misle, a onda u tramvaju ugledam natpis «Ovaj objekt je pod videonadzorom» i shvatim da nisam nikakav junak nekog film noara već čovjek koji luta labirintom svojeg mozga tražeći pravu sobu u kojoj će se osjećati kao kod kuće.
I takav čovjek u nekom svojem filmu uleti na veseli hepening, virtualno pozvan kao gost ili tek kao žrtva internetskog napretka, s htijenjem da se divi nečijem stvaralaštvu, tamo sjedi sam, ali uživa u samoći i performansu. Drago mu je. On znade, makar virtualno, tu zvijezdu.
Pijucka pivo, puši cigaru za cigarom i takva samotnjara uvreba trenutak da pruži ruku čovjeku kojem se divi
«Ja sam xxx», uplašeno, ali odvažno on pruža ruku grabeći u gomili svojih dvadeset sekundi.
«A ti si onaj bezobrazni, x….x….x x «, odgovara mu zvijezda večeri i odjedri odjebivim jedrom prema pučini, dok se nasukana trula čamčura sa zatečenim okusom u crvotočini dasaka, stropošta, rastopi i razlije po škrapama stida.
Ubrzo se žitka masa dezintegrirane truleži pretvara u meso, ustaje i odlazi nesiguran u bilo što, u sebe, u svoje rasuđivanje, u svoje male hrabrosti koje mu tjeraju krv u obraze i nazad postaje novinski papir kojeg amo-tamo bacaka vjetar iz nekog film-noara.
Jesam li ja stvarno bezobrazan i ostavljam li takav dojam preko bloga ili je to bila samo šala koju nisam razumio?
Post je objavljen 16.11.2006. u 22:47 sati.