U toj alkoholom napojenoj masi jedva je razaznavao čije ga ruke sa svih strana grle i tjeraju da se njiše u pijanom ritmu dok dimom opaljena grla nerazumljivo hvataju riječi s razglasa. Pokušavao je pobjeći iz tog valovitog natreskanog mora i zaploviti u mirne vode, na studen, kako bi mu se barem na trenutak razbistrila misao i pogled. Sandru je odavno izgubio iz vida kao i svaki puta kada ga ponese razularenost žeđi. U stvari, vidio ju je na tren prijeko u sobi kako u na stol spuštenoj ruci drži pokrivene karte i pije vino naiskap.
Jedva se istrgnuo iz zagrljaja nimalo trijezne hobotnice i teškim koracima izašao na terasu gdje su se pod mutnim tušem svjetiljke sapunali potencijalni ljubavnici. Naslonio se svom težinom na zid uzalud pokušavajući uspraviti koljena, a onda je sjeo na hladan beton. Oko njega su žamorili prsti u navali na neugođene poluvlažne tipke. Mužjaci hoće svirati, a ženke se postepeno ugađaju.
Krajnjom mukom, boreći se protiv zemljine teže u točci gdje je ona najjača, da se skroz ne opruži na pod, iz nutarnjeg džepa vinom zamrljane jakne izvadio je cigaretu i žarom s odbačenog opuška jedva je zapalio.
S naporom gađajući usne, labavo je vukao dim i pokušavao prozboriti sa samim sobom par besjeda. Jedino što je uspio bilo je nerazumljivo mumljanje i zato je zašutio.
Sandra. Došlo mu je da baš sada, kada se uokolo pretaču sline i pale signalna svjetla na kontrolnoj ploči strasti, misli na Sandru. Gdje je ona? Je li kao i on pijana ili još uvijek vuče kartu?
Sada mu je očajnički potrebna. Vlažnim toplim dahom šapuće mu u uho razbacane napaljene riječi. Tankim prstima ovlaš prolazi preko njegovog trbuha, a zatim kruži uokolo uspaljene površine i vraća se nazad. To sad treba. I on je sigurno, u ovom trenutku, potreban njoj.
Zemlja ga nadmoćno vuče prema dolje, ali on se nanovo pokušava uspraviti. Na terasi više ne odjekuju vježbe za klavir. Negdje u od pogleda skrivenim zakutcima izvode se snošajne dionice.
Krenuo je na drugu stranu, duž terase nad kojom su sjene s prozora izvodile svoje pijane kineske predstave. U prvoj se sobi klatila prorijeđena iznurena bagra. Iz polupraznih čaša halapljivo su srkali ostatke.
U drugoj sobi, na dugačkom stolu tragovi su svinja nesvjesnih svoje proždrljivosti.
Ogoljene kosti vire iz bokala dok mrtva zrna graha plivaju na površini vina odbijajući primiti na sebe mušičave brodolomce.
U trećoj sobi gdje jedva primjetno bliješte led diode onemoćalo surfajući na promukloj melodiji, na opušcima izbušenom trosjedu, u polumraku, sjedi ona, Sandra, i usklađeno slijedeći slinavi jezik uspaljene životinje izvija svoj meki bijeli vrat.
Dok joj lijeva ruka čvrsto vodi njegovu glavu od brade prema grudima, desna nemilosrdno, preko traperica, masira vidljivo nabreknutu žilu. Iz usta joj se otima tiho jecanje strasti.
Sandra se žnjara.
Prislonio je lice na prokleti izlog sadističke trgovine i mazohističkim pogledom kupovao artikle. Svaki je bio preskup.
Uživa u predstavi sve dok ne crkne.
Odjednom, u krajnjem naletu suicidalne patetike, u sobi skorašnje jebačine, pali se svijetlo i glumci postaju nepoznati. Gostujući teatar razvrata. Glavni lik tek je djevojka slična Sandri.
Nije siguran osjeća li olakšanje. Uzbuđenje zbog umišljene prijevare još je uvijek na vrhuncu.
Pritisnulo mu mjehur i sad mu se piša.
Zakorači niz stepenice i alkoholom prevaren poleti u mračan prazni prostor.
Osjeti tek tupo stapljanje glave s rosnom travom. Pokušava se odvojiti od ljepljivih niti zemljine paučine, ali uzalud. Nanovo zaranja. I tako sve dok ne ustane. Zakorači nemirnom livadom i nošen poremećenom ravnotežom potrči prema naprijed i poleti poput aviona kojem je tik pred uzlijetanje eksplodirala guma.
Čelom je udario o mokri lim parkiranog automobila. Ovo već boli. Rukama napipa kvrgu na čelu, a zatim plastični branik i s mukom se uspravi upirući pogled u zamagljenu unutrašnjost. Iza uzdasima oblijepljenog stakla ugleda dva uznemirena obrisa kako užurbano navlače odjeću na sebe. Opet izgubi ravnotežu, zatetura u krug i svom snagom tresne o bočno staklo nosom udarivši o podnožje prozora, točno tamo gdje oči mogu ugledati Sandrinu bijelu put.
Da, ovaj put zaista Sandra. Sandra kojoj je još jučer, okrenut leđima, dodirivao topli dlan.
Nadljudskim naporom opet je ustao na noge i opet potrčao. Ostavivši tresak automobilskih vrata iza sebe, poduprt okrutnom spoznajom nije padao već je trčao i trčao preko livade, preko posječenog kukuruzišta, kroz šipražje, kroz mračne prepreke, trčao je prema negdje. Izbio je na šljunčani put i bezumno trčao.
Trčao je sve dok mu se nije razbistrio um, a onda je stao.
Nemoćnik, sjeo je pokraj puta, na polutruli panj i zadihan, u zagrljaju studene noći zapalio cigaretu.
Sjedio je i pokušavao sabrati misli, pronaći izlazi iz ovih sranja.
A onda je ugledao onaj isti auto i u njemu one iste životinje.
Bila je to neka druga Sandra.
Učinilo mu se da je bolestan.
Bacio je opušak, ustao, i lagano, nogom pred nogu, krenuo prema gradu gdje ga čeka neugrijani krevet i bujica depresivnih misli o Sandri, djevojci o kojoj je mjesecima maštao.
Post je objavljen 01.11.2006. u 11:24 sati.