Ti si hipokrit. Obično licemjerno meso. Pristaješ na kompromis, ali ubijaš mi volju za životom. Ako si ono od krave, uništavaš ozon, ako si ono od mačke, nagoniš me na ubojstvo, a ako si moje svi prstom upiru i tjeraju da te otrgnem od sebe.
Ali ti se ne lomiš. Još si žilavije. Prkosiš sramoti i prdiš sveudilj.
Čak i kad te jastukom gušim, ti ispuštaš balone, i kad mislim da je sramoti kraj, ti ih rasprsneš u lice i tjeraš me u očaj.
Uronjeno u vodu ti se mjehurićima smiješ, a voljena kojoj u idili pjene bezrezervnu ljubav obećavam, u nesvjesticu mlitavo tone i kada izroniš iz tmine zatrubiš trubom ubojice.
Tvoje su zamke nebrojene. I kad sam siguran u zdravlje svojih očiju, radosno gledajući bjelinu toaletnog papira, ti si peta kolona, jatak smrdljivog hajduka – on se prikrada i nenadano pojavi i ubije nevinost tvojeg kaputa.
I kad zaspem ti se mrštiš, prosvjeduješ, vrtiš neki svoj zvučni film, a onaj koji ne spava (sustanar neki) umire od bijesa.
Ti rađaš. Ti ih režeš na pola, ti ih seciraš, tiještiš, pretvaraš u žitku žbuku za pamučne zidove, a kad ih iznjedriš, čitave ili oporene, raskrojene, nadimaš se poput žabe i nanovo rađaš.
No netko te ipak voli:
Tiho, o tiho govori mi dupe
Šuštanjem crijeva i šapatom čmiše
Al miris nosu govori još tiše
I kad sere i spušta se salama
U njemu tišina je sama.
Post je objavljen 19.10.2006. u 19:39 sati.