20.10.2006., petak
Groblje
|
Oduvijek sam volio s balkona gledati taj mrtvi velegrad, milijune titrajućih svijeća i neke prazne tmine koje čekaju na me dok pušim cigaretu i mislim na Las Vegas. Počast sam uvijek odavao noću kada u spokojnim licima rijetkih prolaznika tražim mrtvog uljeza, i kada ga prepoznam po lelujavu hodu uhvatim ga pažljivo za lakat, «Gospodine, izgubili ste se?», i odvedem do njegovih vrata, a on se s blijedom tugom na poluraspadnutom licu pokušava sjetiti nekog važnog razloga zbog kojeg bi još malo gazio svoj pokrov. «Pored milijarda živućih zombija, vjerujte mi, bolje je da se vratite.», i on bi onemoćao, svjestan svoje nežive bespomoćnosti, pustio pokojeg crva umjesto suze i nanovo legao na vječni počinak sve dok ponovno ne bi uvrebao priliku da se prošeće dalje od mjesta gdje su ga sivog oprali i odjenuli mu jeftino odijelo. Romski grobovi poredani su uz žičanu ogradu. Na njima su križevi bez imena i plastično se cvijeće bori s tišinom. Grobovi poput onih neznanim pokojnicima ispod stare vrbe na pustopoljini. Ponekad ih posjete pijani sinovi pa leže na njima topeći ih slanim začinom života. To je jecanje teže od boli. Zašto su slike pokojnika u ovalnim okvirima? Kako je jezovito moje ime na crnom mramoru. Desno od crte još je užasnija praznina. Možda postoji neka čarobna krpica kojom izbrišemo površinu i pojavi se godina. Ili neka magična olovka kojom gusto šarajući polako otkrivamo brojke. Jedno je sigurno: svoj konačni broj kad-tad ćemo dobiti, a hoćemo li ga netom prije saznati to ovisi o egzekuciji. Friški grobovi, drevna zemljana počivališta, jače diraju no glatke mramorne grobnice. Na njima je zemlja jednaka onoj gdje se guše drveni ljesovi i ako u nju utisnemo ruku čujemo kako mrtvi ne dišu i strepimo od hladnog dodira. Na zemljanim grobovima cvijeće ne vene, a pčele koje ga oplođuju nose pelud mrtvih duša. I ako svrate do drugih grobova na kojima raste mrtvo cvijeće, tada se sklapaju mrtvi brakovi. Te pčele matičari su mrtvih. Ako pališ svoju svijeću pripazi da ne ugasiš tuđu. Ako je i ugašena ponovno je zapali. Jer koliko traje plamen jedne svijeće toliko traje svečanost mrtvih. Na groblju priče su teške, ali one najteže grobovi su bez svijeća. Njihovo je cvijeće pirika i loboda, a na nakrivljenom križu klati se usamljeno slovo. Ni život takvih pokojnika nije bio bolji. Ako taj grob i jest najtužnija priča, život stanara cijela je zbirka. |
- 23:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
