Sewen

Obojana sjećanja u bakrene nijanse,
Mrtva misao što bijesom otima se,
Isprskan kišom ko pjenušavim vinom,
Kao da se tiho mirim sa sudbninom...

Kao struja se provlačim kroz neke žice,
I nikad mi više nećeš vidjeti lice.
Jedini putnik sam nad morem bez vala,
Svejedno hvala, zauvijek hvala...

Bio sam biljka, ostadoh tek stabljika,
Bez lista bez vode gdje putevi ne vode,
Već stoje ko ogledala neka stara...
Što Bog ne uze i sedmi dan da stvara?!

Koliko sam slab, ne primjećujem ni sam,
Loše se bez manira životu udvaram!
Imam samo bljeskove nekih slika,
Prolaznosti sit - suha botanika...