Sewen

Danas zalupih vrata za sobom,
Onako sjetno, tužno,
Posljednji put...
I pustiti suzu bijaše nužno!

Mnoge smo opjevali dane,
Do zaborava, drži me sjeta.
I lakše mi je kada pomislim
Oduvijek smo bili dva svijeta.

Nikad više drame, a ni smijeha,
Nikad više mrkih pogleda iz sjene.
Nikad više onih veličanstvenih,
I nikad više mene...

Ka u loncu dan se krčka
Ko je najranije upalija cvrčka
Pa mi se ne da ni disat više
Uvik po liti zavolim kiše.

Ona se negdi u moru brčka
Nije ti pametno boginjo grčka
Opalit će te sunce moja smeđa
Samnom ti nebi izgorila leđa.

Iz kafića bacaju litnje hitove,
Fjaka se ne dira u tuljane i kitove
Šta bili su nekad galebovi pravi
Ma sve ti je to u glavi...

Od mene neš napravit potrčka
Udavit ću majkemi dosadnog cvrčka.
I bacit u nesvist "ono" bez muke
To mi oduvik ide od ruke.

I da si na drugom kraju svita, a da znan da si moj, lako bi mi bilo protiv križeva koji me prate.
A svak ima pravo nosit svoju milost ako drugoga ne gazi i reče Gospodin - meni pripadate...

Ja te nemam ka šta ti nemaš mene i ne znamo se srest dok je na svitu našega trajanja.
Jeli vridno ovo življenje za druge nauštrb vlastite sriće, nauštrb vlastita izgaranja...

Puno me toga srišće otkad otvorim oči, a mislija sam da je lako bit vilenjak u svitu bez bajki i basni.
Prosipam želje i napuštam sigurnost doma u kojem sam gost, a računi su svaki misec masni...

Samo bi volija tebe, i kaza svitu da sam sritan...
Ovo samo za prijatelja pitan....

Mi smo odgajani za svit koji ne postoji više,
Za svit za koji nikad i nije bilo nade.
A isto smo virovali šta u knjigama piše,
I činili smo monade...

Mi smo sanjali da će nam jednom bit lipo,
Mi smo uvik gledali kako drugi život grade.
Danas je svak od nas isto posta čovik ipo
I činimo monade...

Nemoreš ispravit korito rijeke
Ni minjat uvale i rive,
Sve su to uspomene lipe i daleke,
A opet i danas žive.

Ne moreš imat ništa kad ništa nemaš,
Ne valja drugog krivit.
Znanom se putu za života spremaš
A do tada valja živit.

Volit ću te do smrti znan,
Jer san čovik običan
I ne znan varat
Ne znan se pritvarat.

Volit ću te dok je svita
Sa i bez celulita
Sa kosom sidom
I slabim vidom.

Volit ću te nek se pripovida
I kad mi se srce kida
I kad mi sve dobro ide
Da znaju i vide.

Volit ću te i kad se ne sitiš
Šuškat ću ka i sitniš
U žepu da golica
Makar za kolica.

Volit ću te kroz svaki sat
Neću ništa zauzvrat
Samo nek znaš to
Moja putanjo...

Kao da u snovima trajem,
Što stariji, to više me vuku.
Malo uzimam, a više dajem,
I slabije podnosim buku.

A još me pjesma zazove
Sve note ja odavno znam
Nosim je kao snove
Da jednom još zapjevam.

Tamo gdje teče hladna rijeka
Tamo još majka na prozoru čeka
Tamo još otac pred kućom sjedi,
I baka nudi, aj sine jedi...

Tamo se vraćam kad dođe slava,
Za zore rane, dok selo spava
Jednom će i moja duša tu stati
Snovima bosim zrele trešnje brati

Svi smo na raspolaganje dobili isti broj sekunda,
Ja mislim na tebe i što izvodi glava luda...
Makar tih nekoliko sekunda
I sad vjerujem u čuda.

Svi smo na raspolaganje dobili isti broj minuta,
I znam da su moja sutra zbrinuta, nezabrinuta,
Makar tih nekoliko minuta
Dosta da duša odluta...

Svi smo na raspolaganje dobili isti broj sati,
Ja tvoju sjenu da moju u stopu prati,
Makar tih nekoliko sati,
I sve će u život stati!

Svi smo na raspolaganje dobili isti broj dana
I svi smo rođeni srca razuzdana...
Makar tih nekoliko dana,
I živjet ću bez plana!

Svi smo na raspolaganje dobili mjesece i godine
Razumiješ li ti mene, moj Gospodine...
I sve je neograničen tren
A ja kao....

Moš poletit, bit tica u jatu,
Da je lipo i sve po zanatu.
I kad odaš, da nije u krugu
Jer neš nikad dobit šansu drugu.

Moreš pivat, smijat se sa svima
Viruj lipšeg od toga nam nima.
Provaj guštat i od sriće skakat.
Jer već sutra možda ćeš zaplakat.

Život more bit portun bez zraka
Izaša san, ja san ti se maka!
Više volin disat punih pluća,
Di god iden, samnom je i kuća.

Nemoš život razvrstat ka smeće.
Nemoš živit ka da umrit nećeš.
Jednom kad se zamiriš životu
To je ka kad falija si notu.
I cila je sinfonija falša
Živija si, a nisi se snaša...

Ostani još tren, a onda neka te srce pusti,
Uvijek ću biti za tebe blizu kada zagusti.
Sve sam slike upamtio da bi ih sobom nosio,
Da li je pravo vrijeme da bih te zaprosio?!

Ostani još malo, a onda ću smisliti što kad se vratiš.
Od tebe želim čuti - ti sada igru pratiš!
Otvorio sam kutiju, u njoj za dvoje mjesta ima.
Dosta je bilo oseke, neka nas preplavi plima...

Mjesto ti je meni s lijeva,
Kad zaškripi da se pjeva,
Kad zatrese da sve štima
Jer netko odozgor snima....

Mjesto mi je gdje se dijeli
Gdje su nam se puti sreli
Kad zatreba da sam tu,
Svi drugi nek čekaju...

Kako naći mir u dugim noćima što predamnom kleče,
Razbijenim čašama ne možeš nazdravit, ne zveče.
Ja kao ranjena zvijer u mraku sobe osluškujem čekanje
Svima bih rekao da bio sam tvoj, al očekujem nijekanje...

Teško se protiv vjetra boriti u koridi!
Jer vjetar te uvijek povrijedi i postidi...

Svejedno, nedostaješ ko drugi dio plana,
Nedostaješ na kraju svakog dana,
Nedostaješ da izgubim se u radosti
Da pripadam, kao dug iz mladosti.

Kako biti svoj kada ne znam gdje mi je mjesto bez tvoje blizine.
Ovdje je bilo polje, al netko je namjerno posijao mine.
Nekad sam znao bez razloga pronaći razloge za smjeh.
Nekad sam išao dušom, a danas hladan kao pleh...

Teško se protiv vjetra boriti u koridi!
Jer vjetar te uvijek povrijedi i postidi...