Sewen

Bio sam u vrtlogu oluje, prepušten nikom.
Bio sam nesretan i sam s izbljedjelom slikom.
I onda sam u tami čuo taj smireni glas.
Ljubite jedni druge kako sam ja ljubio vas.

Nisam se znao nadati da život je ipak lijep.
Bio sam bez glasa, bez dodira, bio sam slijep.
A onda sam čuo riječi što donijele su spas.
Ljubite jedni druge kako sam ja ljubio vas.

Onaj tko pije s izvora Tvoga, taj žedan neće biti.
Onaj tko sluša i ljubi, zna tko ga čuva i štiti.
Dao si nam ono bitno, ti nikada ne gubiš.
Ljubimo jedni druge kako Ti oduvijek ljubiš...

Nadam se da si naučio mislima pomjerati brda.
Da si odlučio pustiti dušu da neistraženim vrluda.
Nadam se da možeš prepoznati onog tko diše.
Da će ti ostati i onda kad dane prigrle kiše.

Nadam se da si naučio sanjati i kad ne spavaš.
Da znaš zašto jutrom iz početka pokušavaš...
Nadam se da čuješ glasove koji te dižu.
Da pronađeš sunce iako ovi jesenji dani stižu.

Nadam se da znaš koliko si riječima ovim mio.
Da se još netko zbog tebe s mjesta pomjerio.
Nadam se i nada je nešto što ti želim da te sluša.
Nada je želja, nada je čežnja, nada je čista duša.

Nedavno san upozna tipa
Ka junak je iz stripa.
Navika je na teške riči,
I na mene na momente liči.

Nedavno san prijatelja steka
I viknija san - eureka!
Ne sreće čovik često takvi svit.
Teška vrimena za tica bit!

Nedavno san umra za sve mrtve
Živ je čovik i nije za žrtve.
Oću smija, oću da se gušta.
To se uzme i to se ne pušta!

U vlastitom zagrljaju pijem sam
I kasno pred ponoć, meni je dan.
Sebi sam zahvalan.

Ne bojim se za budućnost koja slijedi
Al bojim se uspomene i kad izblijedi.
Sedmice, sjedi!

Rasplamsao se život koji sam nekad živio
Preuzeo ga je netko vatreniji, da bi se divio.
Meni je sve manje do plesa, al imam pomagala
Dosta je sudbina rasplet događaja odlagala...

U vlastitom zagrljaju grijem stav
Kad vrebam sam lavica, inače lav.
Tek nekad, nikakav...

Na obzoru ja sam brodić
S kim će zora da me zdrma
Ja zastavu ne znam podić'...
Gdje mi pramac, gdje mi krma?!

Kao prorok svojih mana,
Ja se častim mrvicama.
Sve je manje onih dana,
Da potrajem godinama...

Tko zna koliko nas još večera čeka, da se zgriju.
Što je daleko od srca, to je dalje od očiju.
Ne pazim na izraze više, ne leži mi gramatika.
Meni je vrijeme zbrajanja, jer sve je matematika.

Toliko si toga znao,
A ništa nisi pokušao.
Postoji zapis i mapa,
Jer ti si Papa.

Tko će brisati dječje krike,
I zamrznute slike...
Puna ih je kapa!
Znao si Papa!

Sad si starac, smrvljena stijena
Od čovjeka samo sjena!
Al ti si kriv, jer si znao,
A šutnju odabrao...

Toliko toga je sad smješno;
Ništa nije bezgrešno!
Tuga se s tugom stapa
Jadni Papa...

Da si mi samo osjećaj blizine
Da si mi dah vjetra s planine
Da si mi položen test
Moja prva vijest u devetnaest.

Da mi je od mira uzeti najtiše,
Samo od tebe da mi je najviše.
Da mi te iznenada srest...
I čut ko vijest u devetnaest.

Da sam ti crna tipka klavira
Da sam taj čija se pjesma ne svira.
Da sam ti simply the best
I ista vijest u devetnaest...

Da poželiš samnom sjest i jest
Da nazdravimo, da proslavimo,
Da si mi gost, makar ne čest
Moja prva vijest u devetnaest.

Toliko tih sitnica da si...
Pa da me izvuče, da me spasi...
Da ne daš mi se smest
Jer si moja vjest u devetnaest...

Bio bih serijski ubojica,
Hladnokrvan i krut.
Bio bih sve da mogu neokrznut ostati,
U polusjeni svakodnevnice.

Neke osjećaje ne treba gušiti,
Iako nije lako prodisati iz samilost.
Al u svojim razmišljanjima mogu secirati i skicirati,
Mogu vladati bezvlašćem...

Moj život je ko stara zgrada poslije potresa,
Željan sam obnove, al kako uspjeti bez pomoći...
Nije li ovo moj vapaj, bezglasan, zaustavljen,
U kanjonu suhom, gdje svijet samo okreće glavu

Sve se manje bojim tužan bit,
Sve se manje bojim i umrit.
Sva je tuga priko mene tila,
Urekla me, srići zapritila...

Život ka suva maslina,
Ka u onoj pismi, Marčelina,
Teška pisma ka za teški sentiš
Nema plesa da se raspametiš.

U pravim rukama brdo bi pomaka znan.
U krivim rukama sav sam izrazbijan.
I opet ka ničiji sin...
Nema vode na moj mlin...

Pišem i pivan o lošim danima,
Trpe me oni koje to ne zanima,
I hodam dalje, pumpa kraj srca tira
I kad bi sija, ne da mi, ne da mira...

U jednom danu i živiš i mreš,
Sve smiješ i ne smiješ
Od sjene do slave,
Posla preko glave.

I tuga zapravo i nije loša
Dođe ti kao igla s broša
Naravno, ako je broš svo naše životarenje
Naš put u starenje...

I neviđene li ljepote.
Kad otvori se nebeski dekolte
Da možeš počinuti ko u snu
I reći, bio sam tu...

Tolika količina korupcije samo ljuti
I pitam se, da li ću ikada čuti,
Sve je u redu, policija nam ne treba više.
Političari se umoriše!

Tolika količina laži i obečanja, guši
Čitav se sustav sustavno ruši!
Nema na ovim prostorima iskrenog veselja.
Nema mesa, ima zelja!

Tolika količina parola, nacija je nama mati...
Najlakše i najbolnije je od majke otimati.
Tko tebe kruhom, ti njega neposluhom...
Korupcija sija i prija!

U zubima držim dušu, smrtnutu,
Ja, mesožder, vječno gladan iz dosade, iz navike...

Moje je pripadanje samotna čistina,
Najavljujem oluje koje i ne stižu;
Neke se teme ne otvaraju lako.

Ne znam koliko će trajati ova gozba
Na kojoj sam sebe poslužujem i jedem?! Mekan, nezačinjen...

Ne tražim rješenje, jer ne znam put.
Znam samo stajati i trpjeti vjetrove koji se nikada vratiti neće...

Škripe misli moje, ka stepenica za tavan
Iskrivile se grede i pod je neravan.
Te misli ka stara kuća, nemaju bilo
A nekad se ode živilo i ilo i pilo.

Otresa san jubav ka lancun sa žice
I od onoga momenta ti nisan vidi lice.
I volija bi... jer sve je umrlo od tada
Volija bi te nesrest na ulicama ovog grada.

Zaokružija san mista di više neću.
Naša san jučer prazan okvir u smeću.
Ne sićan se slike u njemu, a znan ko je bija
Samo san zaplaka i onda se ludo nasmija...

Nedostaje mi tebe čuti,
Ionako smo dovoljno zabrinuti,
Po vlastitim izborima griješimo
I krive osjećaje hranimo i tješimo.

Nedostaje mi tvoj glas,
Drskost i bezobrazluk je između nas
Pa nam progoni ljutskosti bilo
Pa se trnje oko duše svilo.

Ne znam kojim si zanosom vođena,
Nedostaješ mi prvorođena...
Do kada će boljeti u ovoj mojoj naivnosti,
I tvojoj prkosnoj kivnosti?..

Još nisam otkrio gdje mi je dom
I gdje to odlazim nedjeljom
Ujutro u šest
Al to i nije vijest.

Bezuspješno tražim mir na duši
I brinem se da se ne sasuši
Sve što sam krio,
Što sam zavolio.

Ne brišem ništa, teret se samnom vuče
A ja sam isti, samo se vrijeme presvuče.
Bio na sijelu
Il u odijelu.

Otvaram vrata tiho, sve je u skladu
Svi prozori su na suncu, moj je u hladu
Uzalud uredan
Kad je bezvrijedan.

Još nisam otkrio, gdje mi je dom
I da li ću ostati i biti svoj na svom.
Samo me čeka
Eho i jeka...

Nosim svoj ponos bez vike,
Bez tona, bez slike.
Prolazim neprimjetan mimo svih,
Oprezan i tih.

Otkad sam se rodio to traje,
Meni se samo sporedna uloga daje.
Ponekad sam tek lik statista,
I svaka riječ je bezlična i ista.

Nad mojim gradom kiši.
Rekoh sam sebi, idi i piši.
Javi se kad stigneš bilo gdje
Jer svugdje bolje je.

Možda se nauživam tuđeg zraka.
Možda je u tome kvaka...
Da sam ovdje, a da sam tamo
Jer ljudi smo i svima pripadamo!?

Ponos će ostati, a ego ću zakopati u tlo
Ne dao Bog nikome zlo!
Negdje ću valjda stati, pronaći dom
I biti u dvoje na svom...