Sewen

Toliko svega u jednu narukvicu stane.
Tisuću ispričanih sati smjeha i kajanja.
Beskonačne noći dočekuju duge dane
I samo smo mi znali, nema odustajanja.

Svaki potez pera je oduvijek moj bijeg.
Lakše je na oblacima, nego sa ljudima.
Nikada se nisam isticao, al podigoh stijeg,
Odnedavno se ne ustručavam nadati čudima.

I gledam tu narukvicu koju sam stavio,
Mislim da je neću skidati i to me diže.
Kao da do danas, ništa nisam slavio,
Molit ću se samo, da si mi sve bliže!

Nije bitno ni ko priča, ni šta priča po gradu,
Ja sam naša mir u ladu, da mogu svoje fantazije živit,
Da se mogu priko ograde nakrivit i onda kad je mogućnost za past.
Jedino tako mogu rast!

Ufilman u neko štivo koje ne mogu sažvakat,
I spreman sam u svakoj rečenici ka iz paštete iskakat.
Sviđa mi se Oscar za sporednu ulogu jer isto sjaji
Bez brige neš se priladit iako si na promaji, ka ja,
Mene je mater i jutros satrala, al takve su matere naše,
One imaju svoje odlikaše.

Sve bi bija u životu osim virusa, parazita,
Taj se uvuče di triba i ne triba, a ne pita.
Uvlači se u postelju, znoji te a ti sam,
Prečesto sam sam, znam...
I vrte mi se filmovi bez teksta, ekstra...
Samo tribaš bit fit...
E da mogu u njima bar jednom bit!

Koji kaos mi u tintari vlada, nered,
Parin kupus kad ga opali malo suvi led.
Najbolji za ručak zimski, timski.
I šta nas je više, više vridim, I lakše živim u tom krugu,
I briga me šta laju, ja nebi ekipu drugu...

Moj krug, moj svit i ja, sve drugo je mižerja.
Svako ima svoje pravo i kad smo krivi, totalno
Ma bilo ozbiljno ili banalno,
Jer sve će proć, a ostat će našega smija.
Ne želin se pitat - di si debilu bija?....

Ako sad odeš, sve ćeš pokvarit
Tija san sritan uz tebe starit.
Ode su zore lipše i slađe,
Reka san svitlu da s neba sađe.
Da bolje vidin kad se nasmiješ
Jer ti me uvik griješ.

Ako sad odeš, sve ćeš rastopit
Da skupin snage, mora san popit.
Ma neš me vidit, nisan to tija
Već petnest dana nisan se brija.
Tih petnest dana ka godina sto
Kroz srce me probilo.

Ako sad odeš, sve ćeš ugasit
Kad bude teško, ko će te spasit?
Ja dok me bude, mislit ću na te
Kad sklopin oči, kad me isprate,
Ostat će pisma da se prenosi
Onom ko srce nosi...

Natiskao sam najdraže u drvenu kutiju, bez zraka...
I na njoj je neka ljepljiva traka, bez natpisa što je, ni tko je, ni gdje...
Da li se to smije?!

Al čuvam ja svoje i branim da ne odu drugome na kavu,
Jer drugi će im samo napuniti glavu, ludostima...
Što će onda u gostima?!
Što će im umaranje, udvaranje, varanje...
Već ću ih presresti,
A onda ih pojesti!

Natiskao sam najdraže u drvenu kutiju i zaklopio.
Zalio bijelim vinom, malo sam otpio, da budu taman...
Ko dostava za van...
Odvest ću ih u prirodu, smišljen je plan.

Nešto sam bio zapostavljen u zadnje vrijeme, sad blistam...
Kao zvijezda se osjećam, dok novine odzada listam.
Neke čudne naslove čitam o nestalim članovima ove sredine.
Ma to su psine...

Ja znam da su sigurno negdje sretni, da se smiju u obilju,
Ja znam kako je napojiti duše ljubavi gladne.
Ta ja sam ih zadnji vidio hladne...

Za dugim, širokim i visokim vapijem
Da se naslonim kad se napijem
O svome trošku...
Kad se zapišam u ćošku
Boemski i pijano...
Volim razno i odabrano!

Zidova, zidova dajte 'vamo bez čistine,
Utjehe nema bez istine...
Bljujemo klevetu,
Al istina je stranac u krevetu!
Na respiratorima sputani
Humanoidi, a orangutani...

Izašli smo na ulice tijesne
Plašimo i lijeve i desne,
I svi smo hrabriji dok nam nema kobi,
A kad nas zdrobi...
Mekši smo od jastuka za igle, o mati
Da opet možemo zaurlati...

Živote, trebao si biti tango,
Moja vatra pod stopalima.
Sladak ko mango,
A ja sam s propalima.

Nekad me vrijeme guši
Sve mi nedostaje i patim.
Kako me nevolja nanjuši?!
I lako zaratim!

Podnio sam i teže, al mlađi
Danas me i mrva smeta.
Daj me u tom neredu pronađi
I vodi s ovoga svijeta...

Ja sam cvrčak na kiši,
Zakašnjelo buđenje...
Ja sam čovjek nespreman
Za suđenje!

Odležat ću svaku kaznu,
Pokoran i bez riječi.
Odlutah mislima...
Ono što možeš, spriječi!

Ja sam Golijat svoga trena.
Kao šifra izgubljena...
Ispričavam se svijete,
Još sam dijete...

Kao knjigu me otvori
Iz očiju mi čitaj.
Samo ništa ne govori
I ne pitaj.

Opet se težina slaže
Opet je vrijeme vlažno.
Opet će na vidjelo
Sve naopako i nevažno.

Ja sam samo plijen,
Ja sam izgubljen...
Ovaj kamenjar krčim
I spreman sam, cvrčim...

Mene tvoje najlipše cviće posjeća na artičoku
I najradije bi ga skuva.
Nimalo me ne dira ta falša suza u oku,
Bog da te sačuva!

Najgore je prevarenom, spreman je na sve
I osveta je cilj bez obzira na žrtve.
Ka izopćenik na margini društva sred mećave
Preživija sam videći nas mrtve.

Nema milosti i ne virujem više ni u laž.
Bosonog zbog zamišljene istine.
Život je nakovanj za krune, čovik tek paž
Prah bezvridne nakupine...

Nitko ne laže kad je usamljen.
Ja nikada!
Ovih dana sam kao orgulje.
Težak mi je svaki ton.
Osjećam se poražen
A ni u jednu bitku ušao nisam.
Moj dan započinje tragom mjeseca.
Završi tako obično.
Htio sam putovati autocestom,
Ne samo mislima.
Shvatio sam da se vučja ćud mjenja
Vremenom što prolazi.
Ono potrgano na srcu i u mislima
Ništa zalijepiti ne može.
Put posut zvijezdama nije sjajan
Jer i zvijezda zna bit trn.
Nevidljivo je nevidljivo i ne postoji,
Ne vjerujem više!
Sljedećeg trena klečim na kamenu
I molitve bacam u rijeku.
Dovoljno sam blagovao, a nisam sit.
Hoću li opet kupovati nove maske?!

Nije lako kontra vitra ić.
A nemoš ga lako zaobić.
Ne za sebe, za tebe se brinem.
Ti se čuvaj, ja nek ginem.

Mi živimo u svitu bez glasa.
Oće li nam biti spasa?!
Oćemo li vidit šta nas čeka,
Ili nas je taj vitar ureka?!

Zagrli me da me trnci stegnu
Kada misli na te, samnom legnu
Kad te nima, neka te u snu
Dva goluba neka ljubuju...

Dugo nisam gledao jesenju kišu,
I slušao grane što se na vjetru njišu.
Dugo nisam nikog na srcu nosio
Dugo se nisam nikim na svijetu ponosio.

U ovom životu postadoh stranac sreći.
Nekad je lakše svaku granicu prijeći,
Nego ostati vezan za mjesto i ljude
I tjeram dalje pa kako mi bude....

Bio sam sukno i svila
Bio sam sve što vrijedi
Sad orao bez krila
Čovjek koji sijedi.

I bit će samo gore,
Nemirna duša se buni.
A Ti što gledaš od zore...
Ne kuni...

Noćas sam opet bježao od vatrenih pipaka,
Od crnog vina i sinjskih uštipaka,
Noćas sam se zavidao
I tebe srcu zazidao.

Ko razbijen prozor zaštitu ne dajem
Gledajući tebe, sebe prepoznajem.
Noćas mi trebaš više
I sve ostalo se briše.

Noćas baštinim sve što mi u životu treba.
Uživam u praznini noćnog neba.
Svo vrijeme sanjao nisam.
I sad pijem, sisam...

Zatvori me pa neka malo i zaškripim ko vrata
Zagrli me, al više ne želim ni sestru ni brata
Samo prisnost da traje
Pretvori sve u običaje!

Nit ponosa, nit stida,
Kada tuga te zavida.
Nit radosti, nit plača,
Ko se laća mača.

Nit je bjanko, nit šareno
Ma je srce izgubljeno.
Niti sunca, niti kiše
I ne jubi nikog više.

Izdao sam sebe sama,
U pismama, u knjigama,
U izložbi od tuđih slika
I to mi je ka navika.

Niko bisniji od bisa,
Ovo mi je zadnja misa,
Ovo mi je orkestar za raj
Kraj...