Sewen

Bit će spuštenih pogleda Ivane,
Ali sa tvoje strane ulice.
Što kada se sastanemo na istoj strani?!
Nije mi do cinizma
Kao ni do razočarenja,
A svega stane u ovaj kratak život.

Bit će spuštenih pogleda Ivane
Al bilo ih je i prije.
Uvijek je kukolj uočljiviji u travi.
Ja vjerujem i dalje novim ljudima,
Jer šanse su zato da se daju,
Ne da se trpi, ne da se čeka...

Bit će još svega na ovom svijetu, Ivane
I sve dok koračam ja usamljen nisam.
Naučio sam ići dalje.
Možda usporavam, al sve je to za ljude
U ovim godinama znam
Vrijeme je luksuz kojeg na osmjeh trošim.

Sve je šega, moj kolega,
Fala Bogu, lako nogu prid nogu,
Fala Bogu, sve dok mogu...
A mogu i oću
I sve proću...

Čim osvanem, već je zulum
Svaki dan je meni tulum.
Čistu majicu promini
Ništa priša, laganini.

Đir po gradu, kava s mlikom
Za posal ću nać se s likom.
Opet kasnim, to sam ja
Šta me nije pričeka.

Sve je šega, moj kolega,
Fala Bogu, lako nogu prid nogu,
Fala Bogu, sve dok mogu...
A mogu i oću
I sve proću...

Do ručka mi par minuta,
Danas opet pašta šuta.
Nema veze, sve mi prija
Ka da sam se potrošija.

Do večere ubit oko,
Tick tock ili loco loco?!
Isti ritam meni svira
Dobro dok me ne tangira.

Sve je šega, moj kolega,
Fala Bogu, lako nogu prid nogu,
Fala Bogu, sve dok mogu...
A mogu i oću
I sve proću...

Zbog tebe sam svoje snove odbacio
Zbog tebe ne volim više pistacio
Netko je razmrsio moje čvorove
Ja opet mogu u hlad pod borove.

Ni mjesta kajanju, ni mjesta plaču
Naša je prošlost tek na otiraču.
Ja znam još živjeti i želim da traje
Tko misli drukčije me ne poznaje.

Nije sad ovo neko spektakularno zbogom!
Iako osjećam taj udarac nogom
Da nogom, umjesto riječju i dijelom.
Al opet će krv kolati ovim tijelom...

Sanjao sam kuhinju i ostvario san,
Ispekao sam kolač, ali je bio slan.
Volio sam ljude, lijepo smo se slagali
Družio se, a oni su me lagali.

Sanjao sam pucnjavu na divljem zapadu
Bijah super junak, pobjednik u napadu
Al bio san usamljen i zvao sam ljude
Samo oni znaju da osude!

Sanjao sam ples da traje sve do zore
Plesao bih dok se noge ne umore...
Sanjao sam kako sanjam buđenje,
Dobio sam samo novo suđenje!

Prašina je romantika,
Za dušu svih nas ratnika.
Pišem prstom po stolu
U radosti i u bolu.

Bitno da ništa ne nestane
I kada vjerovanje prestane.
Neka se prašina prosipa
Za moga oca Josipa.

Ljubav je najsvetije stanje.
Nađi vrijeme za igranje.
To je kao i zrak za disanje
I po prašini pisanje...

Ne, nisi ti s nemarom u oku
Svaki brod će jednom doku,
Dobar čovjek život shvaća
Sve dok se prašina vraća.

Da se ne izgubim kad se vratim iz daleka.
Rodno ispravne semafore sam cili život čeka.
I sad su napokon tu, osvajaju gradove,
Ismijavaju širokogrudne domoljube i gadove.

Bitno je imat viziju,
Bitno je doć na televiziju,
Pa makar i gluposti valjali,
Bitno da smo nevaljali...
Bitno je ne napravit trzaj, škerac, nagli okret...
Al bitno je isto zvat se - domovinski pokret!

Umoran sam ljubavi moja...
Za tebe imam pregršt pisama koja nisu poslana.
Jednom sam ih složio da ih spalim, da se ugrijem njima...
Spriječio me poštar koji rado i uporno zvoni.
Sad opet imam o čemu razmišljati i s kim oplakivati neproživljeno...
Nikad nisam bio za skandale baš kao što se nisam navikao donositi ti ruže.
Smješno je da su mi danas dovoljna dva gin tonica da zamrem, utrnem...
Smješno je i to da mi zajedničke slike nemamo i tako nitko neće znati da smo možda gorjeli. Barem ja jesam.
Našao sam se u presađivanju cvijeća. Volim gledati kako grmovi bujaju i traže mjesta. Pod suncem.
Ustajem prije vremena jer sam se navukao na molitve. U traženju smisla sam pronašao mir. Dalje mi se ne istražuje...
Umoran sam ljubavi moja!
Ja sam postao poslušnik samoći, umjesto sljedbenik
ljubavi. Ne znam gdje sam pogriješio?!
Proljeće me uspavljuje!
Moji koraci su slični onima za koje sam govorio da su stari!
Zimus sam naučio na mirisne svijeće. Sada mi treba zraka pa mi miris nestaje kroz polutamni hodnik pun cipela.
Ne opraštam se od tebe ,jer nisam te ni pozdravio. Nećeš ni saznati da sam te krišom ljubio u snovima jer nisam znao drugačije.
Glupa muška nesigurnost!
Umoran sam ljubavi moja!
Za jedanaest minuta ćeš proći gornjom cestom. I bit ćeš vrhunac moga dana. A ja zadivljen polusrećom i zadovoljan spoznajom da smo u istoj vremenskoj zoni.
Umoran sam al za tebe ulazim u ring! U mislima.

Zalažem se za sitne laži!
Ja sam prevarant kakav se traži.
Sve ću vam obećati
Pa vas se neću sjećati.

Doći će i one krupnije, laži!
Tad ću vam biti još draži.
Sve da bih se vlasti domogao,
Tako mi Bog pomogao!

Vama preostaje da me slijedite
Da samnom sijedite i sjedite.
Vi bliže vrata, a ja oltara.
Između Triglava i Vardara!

Nekad mi se čini da nema pomaka u tvom neznanju
I ja sam sve manje u stanju voljeti trajno
I beskrajno.

Sve moje misli su uperene tebi kao puška...
Nedostaje mi ona muška...
Šakom o stol,
U zamjenu za bol.

Ne znam do kada će trajati sve ovo moje što me stiska
Na rubu vriska...
Kao stara olupina odbačen
Tišinom zakačen.

Diverzija,
Dimenzija,
Kohezija.
Tenzija.

Polinezija,
Indonezija,
Geodezija,
Tenzija.

Ekstenzija,
Penzija,
Amnezija,
Tenzija.

Hortenzija,
Verzija,
Pretenzija,
Tenzija.

Gajili smo nade nebitne
Pa nam se urušija sustav.
Raduju se duše sitne,
Bez da poznaju Ustav.

Iz njedara se urušio krik.
Gasnem ka negativan lik.

Ne plačem na glas
Šta drugi mora sve znat.
Ne plačem za nas,
Plačem jer počinje rat.

A ja mašem maramom bilom
Mašem svojim slomljenim krilom.

Mislija sam te volit, al nije išlo.
Svoj dil krivnje nosim kući.
Jak sam i neka me nije mimoišlo,
Al ti više u srce nećeš ući.

Prošetat ću sićanjima našim
Da zločeste duhove uplašim...

Najmanje što mi duguješ je vrijeme.
Beskonačnost u mom zagrljaju.

Toliko sam blizu u neviđenjima,
Iscrpljen sam čekanjem dušo...

Danas je prvi dan proljeća.
Danas smo sabotirali naše poglede.
I hladnoća je obuzela ramena.
I koljena u poderanoj modi.

Jesam, neshvaćen sam na svome.
Tražeći zagrljaj jednom tjedno.
I kada dođe, tren se pretvori u munju,
A ja nit sam uzemljen, nit prizemljen.

Vladimire, prošla me tjeskoba sjećanja,
Uvijek se ne znam snaći kad nostalgija svrati.
I brojim dane ko kuglice krunice
A ne molim.

Ne molim da se vratiš - previše je.
Al htio bih znati da si dobro.
Teških je riječi premalo na svijetu,
A Tvojih se načitao nisam.

Vladimire, sjećam se posebnosti svih.
I zastanem pred vratima razuma.
Čini mi se da sam te volio
Čim sam te prijateljem zvao...

Malo mi je pun kufer svega...
Malo mi je u stvari više pun kufer najgorega
A najgore je svaki dan i svima i meni.
Jer mozak je non stop u karanteni.

Uzmem daljinski pa šaltam od vijesti do vijesti
Do besvjesti, pa krenem jesti.
Apetit me drži, teži sam nego se vidi.
Di sam ostavija vagu, sićanje mi blidi...

I sve recepte, kvizove i ljubavne parove znam
Usijanim očima gledam al se ne zabavljam.
Al otkrija sam neki saborski kanal, stolice prazne,
Ovi snimaju i kad nema nikoga, blažene mi kazne.

U zadnje vrime slabo stvari privodim kraju,
Al tapšem sam sebe, to zmaju,
Ko ga šiša, nek zuji kome je priša
A mi ćemo glupiranje na max, nije život fax!

Nekim ustaljenim redosljedom šutim.
Zamišljen u ocrtanom krugu.
I zbrajam rijetkosti pa ih mutim,
Tko može razvodniti tugu?!

Moglo bi me se ništa ne ticati.
Odbrojavam različitosti među nama.
Osjećam, ne mogu se micati.
Osjećam, prožima me tama.

I sve se slaže kako ne treba.
Krivom logikom se struja širi.
Kažu, što si stariji da si ko beba.
Pa se ovaj um usudom miri...

Vratit će se Vlad,
Još je mlad.
Odmara se znam
100% nije sam.

Triba se digod umirit,
Skupit da moš se proširit.
Da moreš više dat
Jer zlato će uvik sjat.

Vratit će se Vlad,
Bez njega sklad nije sklad.
Odmara se znam
100% nije sam.

Cijepljen još ka dite
U vrtić mi prite.
Pa onda za školu,
Škola je na Bolu.
Vojska, ma milina...
Tamo je vakcina!
Cijepim, skidaj bluzu
Tetanus u guzu!
Cijepljen protiv gripe,
Pijem čaj od lipe.
Prehlađen sam malo.
Jel cjepiva ostalo?!
Danas za Coronu
Cili sam u tonu.
Mantam, ne znam di sam
Ni osjetija nisam.
I protiv svih laži
Cijepivo se traži.
Protiv sviju boli,
Da se uvik voli.
Cijepljen protiv ega,
Skoro protiv svega...
Ako iko pita,
Samo ne od svita!
Nisi santa leda!
Cijepi se zbog reda.
Da ne bude tuge,
Mislimo na druge!

Koliko vjetrenjača moram zaustaviti,
Koliko vjetrova pokrenuti,
I koliko naopakih radnji pravdati?

Ja nikada za tebe nisam bio u pravu.
Samo sam trajanje u nadu pretvarao.
Ja sam tek gomila misli u prostoru.

Odapni tu strijelu u srce Amore,
I budi precizan, neka stane,
Svaki drugi ishod je nevažeći.

Moj si 121 izbor poslije svega.
I mislio sam da ću na tome stati!
Želim to, još uvijek želim, vjeruj...