Sewen

U dugim noćima umiru pjesme
Hladnoća obuzme gole misli.
I nitko nam ništa ne može i ne smije
Za to smo se borili, zbog toga kisli.

Mi smo sanjari, al glumci druge klase
Mi smo na djelu kad spavaju svi.
I djela naša, na naše ime glase
Al često se pitam, tko smo to - mi.

Noćas sam pijan kao Tin
I tjeskoban kao Dragutin.
Narodni čovjek, kao i Jure
Iz Vladimira istiskujem bure

Sklanjam se u njihovim sjenama.
Sputan mjesečevim smjenama.

Pod prozorom sam te čeka
Al sam zaspa jer si neka.
Smije mi se cilo misto
A i ti se smiješ isto.

Uvatit ću nešto zna se
Jer me tiraš, ne daš na se.
Pa me mantaš ka i bika
A pridamnom tvoja slika.

Nebi tija da se tebi vrati
To šta činiš meni.
Kad se srce obrlati
Onda ću te ženit.

I bit ćemo sritni mi
Svira Ave Maria
Rećeš ti, oprosti mi
I kazat mi ono - da.

Ne idemo mlađi i umiremo lakše i brže
Nitko ne zna koliko će još da izdrže
Ove noge, ove ruke, ovo srce što tuče.
Na našim tijelima mogu otkrivati i uče.

Dan za danom smo slabiji i bezglasni,
Naš odnos godinama ponekad i zakasni.
Ja vjerujem ipak da će sve na svoje
Ja vjerujem, bit će bolje zlato moje...

Uvijek nam ostaje ljubav za dijeliti.
Ljubav će sve naše rane zacijeliti.
Tako je lakše i zaspati naboranih vjeđa
Gledajmo se u oči, ne u leđa...

O kako vrijeme leti i kada stane
Samo sjećanje zna obojati dane.
Naša su sjećanja okupana bolom
I nikada više za istim stolom.

Ostala su zgarišta s izgubljenim stvarima
Izgubljene slike lica u hangarima.
Ostala je muka, izgubljena vjera
I glas u eteru, ratnog reportera.

Gradili smo zidove, da se ne sruše
Učili smo disati da nas ne uguše.
Gradili smo grad iz ljubavi bez mana
A on je srušen za 87 dana.

Ne dirajte parkove, tu šetaju ljudi
Pustite sanjare, da mirom pune grudi
Proći će i ova bol i suze će stati.
Nikad nemoj od spomena odustati!

(Znate li onaj osjećaj kad se brinuti ne treba...
Takav nek traje ispod ovog dijela neba.
I nek se širi, nek nas grli bez granica.
Ljubav je autobus bez zadnjih stanica...)

Niz kalu proću samcat,
Di prođen, sve izglancat,
A nije ni tebi od gušta.
Kad uvati, to ne pušta.

Onda kad čovik se kaje
Zvizde i dalje sjaje.
Naše su ka sunce bile
Ma su se ugasile.

Šta ćeš sad vrime žalit,
Moš suvo grlo zalit.
A moglo je sriće bit,
Da nije, šta će reć svit

Ide pjesma niz ulicu glasno,
Pjevaju je znani nam lokalci.
Dozivaju, a meni je kasno,
Ajde i ti s nama pjesmu baci.

Pjevao bih jer mi pjesma znači
Sad mi svaka nota duši smeta.
Ja sam bio od sviju najjači,
Al stigao sam do kraja svijeta.

E da mi je suncem sjati
Da se jutro opet vrati,
Da se nikome ne žalim.
E da mi je da ti falim...

Sve na svijetu ja bih tebi dao
Nikad nisam od nas odustao.
Barem slaži, vratit ćeš se raju
Kad selice opet zapjevaju.

I sad je Miran miran,
Ja tužne pisme biran.
Valjda uživa u snu.
Opet dobri putuju.

Sad je Miran miran,
A ja se smijat tiran.
Ne znan se pritvarat
I nemoš život varat.

Sad je Miran miran,
Ja sićanja diran.
Stigla Ga je priša.
Jel svete gori šiša?!

Smanjimo ovu napetost i stres,
Mogu li dobiti sljedeći ples?
Ples je život, a život je kratak
Provedimo skupa ostatak.

Isčupao bih srce za tebe iz grudi.
Zapleši samnom i moja snaga budi.
Ruka u ruci, u tijelima struja
Oluja posta pjesma slavuja.

Bijah mrtav, a sad sam živ.
Danas zlato, a bijah siv.
Nisam se znao ni pomaknuti
Al tebe sam uspio dotaknuti.
Od tog sam trenutka vitez sreće
I uspjet će, uspjet će...

Mi smo uvijek bili isti
Glavni smo protagonisti
U komediji i drami
A ostali opet sami.

Mi smo uvijek bili skladni
Življenja života gladni
Ne znam gdje nas je i kad
Progutao ovaj grad.

Svjestan sam kao i ti
Mi nismo ljubav odgodili
Ugasila se bez tona
I ja sam On, a ti si Ona.

Telegram i poziv za stanak
Bez riječi uz odluku, rastanak
Neka si Ona, neka si daleka,
Ipak, moj te zagrljaj čeka.

Ti imaš prava na mene
Jer si moj zrak,
Moj prozor okrenut zaljevu
I sve boje ove jeseni.

Kad se zaredaju kiše,
Tebi predajem sve svoje snove.
Svih izbrisanih pjesama se sjetim
Da ih poklonim tebi.

Gledam u budućnost.
Ona je obična i stvarna.
Naši prsti su preklopljeni.
Još uvijek izgovaramo naša imena.

Srce je palo na pola otkucaja,
I dan je ostao bez svoga sjaja.
Ne pamtim pogled ni izraz lica
Tek korake teške i pjevanje ptica

Nikome nikada nisam na tebe dao.
Od trena kad sam uz tebe stao.
Bilo je vremena za sve što je bitno
Od svega osta tek nešto sitno...

Kako ću bez tebe ja,
Kad se smrači, a svaka noć ko posljednja
Bez večere gladan
U krevet hladan

Soba nam od suza vlažna,
A nekad je bila važna
Sjećanja se vuku ko stari dugovi
I šapuću duhovi...