O kako vrijeme leti i kada stane
Samo sjećanje zna obojati dane.
Naša su sjećanja okupana bolom
I nikada više za istim stolom.
Ostala su zgarišta s izgubljenim stvarima
Izgubljene slike lica u hangarima.
Ostala je muka, izgubljena vjera
I glas u eteru, ratnog reportera.
Gradili smo zidove, da se ne sruše
Učili smo disati da nas ne uguše.
Gradili smo grad iz ljubavi bez mana
A on je srušen za 87 dana.
Ne dirajte parkove, tu šetaju ljudi
Pustite sanjare, da mirom pune grudi
Proći će i ova bol i suze će stati.
Nikad nemoj od spomena odustati!
(Znate li onaj osjećaj kad se brinuti ne treba...
Takav nek traje ispod ovog dijela neba.
I nek se širi, nek nas grli bez granica.
Ljubav je autobus bez zadnjih stanica...)
Post je objavljen 18.11.2020. u 07:50 sati.