Sewen

Sjetim se svaki put
Kad prve kiše krenu.
Mogao sam umrijeti,
A ne okusiti ženu.

Sjetim se kasnog ljeta
Granice su da se miču,
Iz srca razodjevena
Podmukli jauci viču.

Ne priznam kad kažu
Da lijepo prekratko traje.
Ne volim te neke priče
Kao ni običaje...

Al' tebe još želim zvati
Da saznaš koliko mi fali.
Sve što trebali mi smo
Ali smo odustali.

Sjetim se možda ne znaš
A ja ti to priznati neću
RAstopi me i baci
Ko ugašenu svijeću...

Do podne sam bija ljut,
Sad će me cili svit čut.
Više se durat ne da,
Stavi mi kocku leda
U piće.
Šta bude, bit će!

Pet dana nisam lega
Priša bi priko svega,
Ma ne mogu priko tog
Laže me, ubi je Bog.
I krade,
To dobro znade!

A ja naivac
Vječiti krivac
S ludilom genskim
Za srcem ženskim!

Vuče me, vuče za nos
Zbog nje sam gol i bos.
Ja gubitnik po struci
Ma doli me povuci!

Živce mi na slamku vadi
A to tako dobro radi.
Ludi griješe i uče
Ma nek me i dalje vuče...

Opet je dan započeo svađom,
I kavom crnom i slađom.
Ja mjenjam temu, ne pristaješ,
Gledaš u stranu, ne odustaješ.

Opet su pogledi duboki rovovi
I prekrit će nas korovi,
Pružih ti ruku, ne uzvraćaš,
Rekla si samo da se ne vraćaš.

I nije isto i neće biti,
Tko će te sutra zaštit...
Kad budeš pala, ruku ti dati,
Što treba, tko će osim mene znati...
Plakat ćeš danju, živjet ćeš noću,
Ako se navikneš na samoću...

Netko mi je hakirao sadasnjost.
Dok nisam budan bio.
A s njom sam i proslost izgubio.

Netko mi je ubacio viruse.
Zapakirane u savrsenom tijelu.
I ja sam zatečen na djelu.

Ovdje vise ne pomaže pad sustava.
Razbijanje programa, novo instaliranje...
Kasno je za biranje...

Ova je bila boja tuđa.
Davno se pridala.
Sva moja me bespuća.
Davno izdala.

Bila je boja sivija.
To se oprat ne more.
Jesam li ikad živija.
Pa mi je gore?

Svoj sam kruv izija.
Prid tebom se ponizija.
Na kolina kleka.
Pa mi ostala fleka.
Da me poslin pića.
Tira da se stisnem.
Sve je ovo sića.
I ja kisnem...

Nigdi ne budi tišina
Tako nježno, tako milo.
Ka i otac svoga sina
Pa te postavi u krilo.

Nigdi tako ne miriše,
Nit je pjeva ovih ptica.
Čisto od prolitnje kiše
A još lebdi nesanica...

Svako ima mali vrt
Prost, siromah, bogat, škrt.
Svako ima svoju bazu
Konta suncu, kontra mrazu,
To je dom
Zadnja šansa miru tvom...

Koliko ću još upropastiti dana,
Potrošiti ih u ludo
A tamo na stablu, čeka me vrana
I očekuje čudo!

Sam sam sebe nasamario, šteta!
Riječ je o meni, opet!
A trebao sam se do vrha svijeta
Još jučer popet!

Dugo sam mislio da sam napušten brod.
Ja ni to nisam, ja sam olupina stara,
Tuče me sunce, tijesan mi nebeski svod.
S istoka prijetnja, al' i tu me osjećaj vara.

Dugo sam mislio da voljet ćeš me znati,
Ispustih sreću za bljesak lažne nade.
Jer nitko ne zna kako se praznina vrati
Teško onima što sve na laži grade.

Kao da beskrajem koračam,
Kao da se beskraju vraćam.
Ma ja sve to krivo shvaćam
Ja to dugove plaćam...

Cukar je gorak
Al prvi korak
Učinit ću ja.
Puno je soli
Vodom me proli
Ka čovika,

Beštima svaka
Ka od luđaka
Pala je znam
Triba se skinit
Kožu prominit
Sada sam sam.

Puno sam se sa slanima družija
Sve sam im pružija
Nisam ni skužija...
I sad kad mi je cukar pa
Sad kad sam zaglavija
Niko ko zacukrit zna!

Sunce me ljubi k'o da sam mu prvi.
Ne sluti da srce mi guši i mrvi.
Omamljen snima dok bdijem bez plana
K'o pjesma sam stara, neopjevana.

I nitko mi neće i ne zna terest stresti,
Ne sluteći, slijepi, mene će otresti
K'o prašinu s rukava na kojem sam stao
Do kojeg sam istim slučajem dolutao.

Kako se izvući, posramljen i tužan,
Dobro znam kome sam dao, kome sam dužan.
Najgore što ću izravnati što ravnat se ne da
Slomit ću srce, a ne naučit ga reda....

Moj život je zbroj mojih padova
Zbroj ulica, nepoznatih gradova.
Gdje sam bio, a zapravo nisam.
Moj život je iskustvo bez naloga
A ja sam na dnu toga taloga,
Dijete sam i samo sisam!

Izvana besprijekoran, čist
Iznutra ko suhi list.
Strah me unutarnjeg krvarenja
Strah me starenja....

Nikad se nisam znao tući
Ne stiskaj me, mogu pući.
Moji su strahovi dublji i teži
Za mene se ne veži!

Ostavit ću samo trag uz cestu
Ja nikada neću biti na svom mjestu,
Trag da nastaviti znam...
Ostavit ću dio sebe da se sjetiš
Kad poželiš da se svetiš
Ako ikada pokušam...

Zašto se meni uvijek desi,
Zašto se uvijek uzalud rušim.
Molitvu moju nebu prenesi,
Na zemlji se sušim!

Meni je svaka kazna visoka,
Za ovu dušu magla se lijepi.
A gdje će suza neg' ispod oka
Možda osljepim...

Kaži mi stari, reci bar nešto
Da sve će jednom na svoje mjesto,
Ovo će bolje mjesto postati
Netko će jednom doći i ostati!

Skončat ću u posljednjem stihu
I neću tražiti ispriku od nikoga za to
Ni od Tebe,
Nisi me volio!

Mogao si se pretvarati barem
Da jedan sam iz Tvoje čete
Nisi!
Čije sam dijete?!

Sve osta nedorečeno u tri točke
Tri mrvice, tri lažna trika...
Neće postojati od mene zapis
Ni crno bijela slika...

I kako reći Ti hvala
Lagati u iskrenosti neću.
Kad jednim pogledom Ti ćeš
Ugasiti ovu svijeću!

Dođe mi digod da se zaboravim smijat
Da zamolim sunce da pristane grijat,
Jer postali smo ono šta smo pljuvali,
I samo ružne navike sačuvali...

Dođe mi dogod da sve obojam sivo
Da privarim srce, da mi ne bude krivo,
Jer postali smo ono šta nismo tili,
Ka da nikad ode skupa nismo bili...

Pravdamo se pogrešnim ljudima,
Ljubav ka geler u grudima,
I zaboli pri udisaju svakom,
Živili smo pod pogrešnim znakom,
Makar izblidilo
Ali meni je vridilo...

Sat mi kasni puni krug
Dan će opet biti dug,
Nemam ništa od njega.
Izgubit ću se putem ja,
Blizu ruba svemira,
Ispod crnih oblaka.

I prije nego se, vrata zatvore,
Mahnut ću ti ja, zbog dobrih vremena...

Al' od tebe ni riječ, nisam naviknut na to,
Da kraj mene si tu, a u stvari daleko.
I gledam za tobom ja, čovjek ne vjeruje, ne,
Da ljubavi velike, same sebe unište.

Provjerit ću poruke
Odlaske i dolaske,
Mada sve je prevara.
Sreća nema izgleda,
Srce puno nemira,
Tuga ne pregovara!

I prije nego se, vrata zatvore,
Mahnut ću ti ja, zbog dobrih vremena...

Ne svraćaju ovamo vise laste.
Iz svakog zida korov raste.
Na bolje vise krenuti neće.
Ne cvate vise, ne mirise cvijeće.

Godine suśne, godine posne.
Pod modrim nebom nesretne Bosne.
Tko vratit sve može i da li želi...
A proveo tu sam ja život cijeli.

Netko je zaboravio podijeliti brojeve.
A ulice nestaju, stvaraju slojeve.
I gubi se sve ono sto je nekad bilo tu.
Ljudi ljude ne slusaju...

Netko je zaboravio odakle je stigao.
I kada davno pao je, nije se podigao.
A uvijek treba ici dalje, nema stajanja.
Poslije nema kajanja...