Sewen

Prezirem taj prozor i svjetlo što gori,
I tebe i njega i sebe u mraku.
Šapat tih riječi - znam tko ih zbori,
I to što smo glumci u nesretnom braku...

Pretvaram lijepa sjećanja u more,
Ja sklon sam tome, mučim se i patim.
I to što se budim prije svake zore,
Prihvaćam u nadi da nekada i shvatim...

Da zaboravim te lako
Volio bih jako
Jer strah me što sebi radim
Tu kulu od karata dok gradim...

Ako se uruši sve
Gotovo je...