Sewen

Na sjećanja sam davno lokot stavio,
I ključ sam negdje putem zaboravio,
Jednom sam sebi, rekao stani,
Uvijek te jača, to što te rani,
To ima smisla, to drži vodu,
I to ti treba kada svi odu.

U ponorima sreće, bol kad sputava,
Uvijek te prate oka dva, kolutava,
I to je razlog, koji me tjera,
Zbog tog ne gasne, u meni vjera,
Teških se misli, teško odreći,
S njima sam jači, s njima sam veći.

I kidam okove, bacam bijes,
Nek zemljom tutnji zemljotres,
Ne trebam ključ, jer srce zna
Gdje pronaći ću svoja sjećanja.