Sewen

Ne može pojedinac protiv sviju,
Možda bi me smakli, al' ne smiju.
Pa pucaju u prazno,
Magareći, nedokazno.

Al' ja jesam taj pojedinac smio,
I borit ću se, zašto bih se krio!
Neznanje, slab je štit,
Sve je samo mit.

Ja sam prozreo te ljude,
Njihove akcije sulude.
No, ne želim skinuti okove,
Dok gledam teške skokove.

Suosjećam s tisućama lica,
Iako je umna nestašica,
Armija kretena pospješuje moje razmišljanje, da sam veći i bez potpetica!

Vizije su mi kastrirane!
Takav je moj mir,
U isčekivanju plodnosti.
Minute mi se mrve.

Ubačen u naručje sjena,
Svoju nesposobnost šibam,
Kovitlajući se ovijen bakrom,
Da ne nasljedim pamet.

Vizije su mi sumanute!
I više ličim na vezira,
Nego na aristokrata,
Sladunjava osmjeha.

Posisah sojino mlijeko,
Dok rastrošno dijete bijah.
Apokaliptički zaigrano,
Sanjajući odiseju....

Ja sam uličar,
Vizionar bijele kože.
I pitam se samo,
Gdje li je sada Bog?!

Futuristički sam rastrojen,
Očajan i blijed, nesuglasan,
Shrvale me prazne odluke,
I poslijepodnevno sanjarenje.

Kao da sam na svim frontovima poražen,
Nikako iscijediti ovu sjetu,
I nema milosti na ovom planetu.

U meni se krije, sve boli srž,
Preispitujem saznanja, tromo i lijeno,
No bol me drži, sve je njeno.

Bio sam sjemenka, da rastem i klijam,
Na tvrdom tlu sam slomio leđa.
Vrsta se gubi, biva sve rijeđa.

Ne vjerujem da priroda ima naum,
Ja s riječima neuk, brz na obaraču,
Dosljedan patnji i novom haraču!

Blagovremeno svršavanje se uči.
Vitez - muškarac se u oklopu muči,
Dok žena preklinje i čuči.

Komešanje je pozitivna vrlina.
Prenosi se sa oca na sina,
Tek rijetke odvuče Brokeback planina.

Nestrpljivost je mana princeza.
To majke i kćeri je veza,
Od davnina je postavljena teza.

Dogovor gradi i kuće i dvorce,
To vrijedi za ravničare i prigorce,
To vrijedi za zemljake i pomorce....

Eksperimentizam naglašavam smjelo,
Dok skidam oklop i oblačim odijelo.
I sad se opet osjećam vrelo, vrelo.....

Okrećem pogled.
Ponekad spuštam,
Zaneseno,
Slijepo,
Blesavo i tupo.
Jer ne želim,
Jer ne vladam,
Jer ne dijelim,
Jer...

Okrećem pogled,
Početkom dana,
U podne,
Dvanaest minuta prije
Svega što prekasno je.
Jer ne želim,
Jer ne vladam,
Jer ne dijelim,
Nikoga!

Uša san u se', cili se stiska,
Razina mi šećera, biće niska.
I vid mi slabi, ruke mi drću,
Bija je sinoć party na Zrću.

Bilo je lipo, jo koje ženske,
Mijuri letu, ka u Radenske,
Koja se lipa sićanja zgrću,
Na lipoj plaži, tamo na Zrću.

I nemoš normalan bit,
Ako nećeš pit.
Jer piće ti snagu da,
Sve nemire obuzda.
Piće ti daje snagu,
Na lipom otoku Pagu,
Ovo je lito za pet,
Vratit ću se opet.

Jesan se stiska, e pa šta,
Nek' 'vako ide ova godina.
Ma isto mi žaj, litu je kraj,
Jer Zrće mi postaje zavičaj!

Iđemo na party,
Jadna ti nam mati.
Oćemo se puknit,
Oćemo ga šuknit.

Iđemo na party,
Malo se gibati,
Tekno guzu gonja,
Diže mi se donja.

Protrljaj me stručno,
More objeručno.
Drmaj se i tresi,
Pušti nek' se desi.

Iđemo na party,
Pa i zapivati.
Vrime oće brzat,
Moramo se trzat.

Malo ćemo rokat,
Malo se oblokat,
Tekno nije strava,
Mužika je prava!

Krvarim, kao sunce na zalazu,
Jer ja nisam ime moje,
Ja sam pseudonim bez boje!
Podsjećam li vas na zarazu?

Krvarim, kao višnja dozrela,
A nemam za liker slast,
Nemam ni čast!
Prošlost me pomela!

Krvarim, vrelina me uze,
Malo mi osta od svega,
Proplanak bez stijega!
I sasušene suze!

Otkad ti si moja žena,
Stalno muči me migrena!

Otkad ti si meni muž,
U želucu tupi nož!

A bila je jubav na pogled prvi,
Sa' nan se život mrvi.
Drugi put nema šale,
Stavit ću oćale.

Otkad reka san da,
Ka da san podivlja.

Otkad san klekla ja,
Tu Đava me odnija.

A bila je jubav na prvi pogled,
Drugi put kupiću dvogled.
Život nam dušu guli,
Al' smo se rasuli...

Poznat mi je taj osjećaj,
Kad preko usana ni šapat neće.
Kad se preko misli,
Tisuću riješenja okreće.
A izlaza ni za lijek,
Ni uz poček.

Podivlja nutrina,
Kad ništa se više ne slaže.
Ne postoji valjani štit,
Da se udarci ublaže.
A udarci stižu,
Udarci se nižu.

I valja čekati trenutak,
Kada će opet da krene.
Onako stilski, polako,
Poslije odrađene druge smjene.
Smjerno,
Nenamjerno.

Sad smo ostali sami, Mare i ja,
A pari mi se, jučer si se rodila,
A pari mi se, za ruku me vodila.
Samo mi se pari,
To se ćeri stari!

Sad smo ostali sami, Mare i ja,
A pari mi se ,jučer si se krstila,
A pari mi se, jučer si se pustila
Da te svit ponese,
Tvom čoviku odnese!

Ma sritan sam ti ja i mater Mare,
Jer naše jubavi, nikad ne stare,
To ne mogu platit, nikakve pare.
Ta jubav naša je plaća,
Anđele, jubi te ćaća!

Jutros sam uzeo penis u ruke,
Da se razumijemo - vlastiti.
Bio je to tren odluke,
Kad se žena već zasiti.

Konkretno, ja sam protiv prevare,
Pa zato masturbiram.
Zbog toga još radim za cjevare.
Mogu rupe da biram.

Jest, malo je perverzno od mene,
Al' sex je za mene jako bitan.
Ne mogu više tražiti od žene,
Jer sam nezasitan.

Moja njiva mi je more,
Orem od jutra do zore.
Na do'cu je ditelina,
Koja li je to milina.

Od okrajka moje drage,
S ovo moje zeru snage,
Sve kulture stručno sadim,
Kumpire od kila vadim.

Šta će meni more sinje,
Paprike su ka i dinje,
Pome su mi ka i šaka,
Bolje nego u rođaka.

Sadim ku'ruz, niču dva,
Žena je zagnjojila.
Kupus reste na po' riban,
Svaki čupav ka taliban.

Sve od oka, tačna mira,
I ništa me ne sikira,
Ko me vidi, odma zna' će
Iman gušte, sve domaće.

Ej ribarska cila floto,
To van je moj vlaški moto.
Ej stočari i vi isto,
Ajmo svi u moje misto.

Onda ćemo trgovati,
Svak će drugog darovati.
Nek Evropa zna da neko,
Na tom svitu ima EKO.

Tražim curu za Stipu,
Onako, posebno lipu.
To bolje da manje priča,
I sitnice ne veliča.

Tražim curu za Stipu,
Crtanu u stripu.
S nogama do poda,
Bitno je da hoda.

Tražim curu za Stipu,
More i napola slipu.
Neka bude i jača,
Dok s Stipom korača.

Sin mi je homoseksualac!
Pa nije prasac!?
Kažu, treba ga liječit,
Ja ću to spriječit!

Mayday, mayday,
Sin mi je gay!?
Sretan je zato,
I moje je zlato!

O okrutni svijete,
On je moje dijete.
Kad krene po gradu,
I ja ću u paradu!

Jednom, kada budem star,
Imat ću svoj orkestar.
Od grada do grada, od mjesta do mjesta,
Pa kud odvede cesta.

Jednom, kada budem star,
Imat ću svoj orkestar.
Iz minute do sati, pa dani i mjeseci,
Da ne smetam djeci.

Da nisam na teret nikom,
Pred svojom publikom.
Ja ne trebam ničijeg kruha,
Ni titulu očuha.

Želim ostati dobar tata,
Bez duga, sa štednjom i nešto zlata.
Ni u smrti neću da sam blaćen,
I vijenac i odar je plaćen!

Ko more razumit lavež,
Čovik je čoviku, davež.
Ko more, kad ne ide,
Pa su naresle side.

A čovik po svome gura,
Grinta ka stara cura,
Aj dobro, ka stari momak,
Unazad čini pomak.

'ben ti miša i jarca,
Od mladoga pa do starca,
Oli smo beštije svi,
Da znamo lajati!?