Sewen

Površno sam potišten,
Zatajenjem uništen,
Al' još kucam,
Al' još kljucam...

Trudim se još ubrati,
Trudim se još udati,
Živim naglavačke,
K'o lole Ladačke.

Od spavanja nema gore,
More, samo more,
Od lutanja nema smisla,
Težina pritisla,
Od pričanja - teško sreći,
Drvo je za sjeći.
Od pjevanja - teške note,
Moj dragi živote!

Moje lice stislo se,
I oči se zatvore,
Ali idem dalje brižno,
Dalje, nedostižno.

Prodajem se za tren,
Nisam li izgubljen?

Pišem,
Izglođan,
Osujećen,
No, držim se!

Retrospektivan,
Milozvučan,
Sanjiv,
To odavno nisam!

Pješačim kilometrima,
Neisanjana nesanica,
Pijanica,
Al' ne priznajem to sebi!

Sve što ne valja,
Sve što ne vrijedi,
Srelo se u meni!
Tuge li velike!

I nisam spreman,
Okrenut leđima sjeni.
I spreman neću biti,
To je u meni!

Noć bez okusa,
Pred očima izaslanstvo mjeseca
Pa me pita šta to hoću, noću,
A ja kažem malo mira...
Danju sunce dirigira
Pa mi sja
I ne snalazim se ja.
Meni godi mjesečina
Fina paučina,
Što je zvijezde pletu
U našem svijetu.
Meni treba polusna
Nešto prije svitanja,
Nešto što bi svojim stanjem zvao,
To bi rado odabrao.
Tad se mjesec pojavio,
Zoru mi je nacrtao,
A kad stisle su se oči
Vidio je - neće proći
Navikla je tama oko,
Odvela ga preduboko
I od tada mir je moj,
Najsretniji nespokoj.

Poklanjam svoje halje,
Za spas ponizne duše.
Iskupljujem se za godine
Koje se ionako suše.

I cipele nudim da drugi
Gazi to nevino cvijeće.
Ugodna koža na moju
Više nikada neće.

Oslobađam se,
Milostiv i svjestan,
Svih čari koje me lome.

Oslobađam se,
Okaljan pa čist,
Probuđen iz kome!

Nervozan, nepredvidljiv,
Nesnosan, uvredljiv,
Bolan...al' uhvatljiv...

I samo mi malo treba
Da osunčam svoju stvarnost.
Kap kiše s plavog neba
I pozitivna realnost.

Kako da utješim dušu?
Vjetri sa istoka pušu!
Kako da srcu vratim
Sve ono što treba da shvatim?!

A treba mi samo malo,
Toliko mi je stalo...

Nervozan, nepredvidljiv,
Nesnosan, uvredljiv,
Nametljiv...al'...

Putujemo, rukama povezani,
Zaljubljeni, nedostižni,
Putujemo...kroz noć!
Mi smo putnici, nesuđeni,
Al' sretni smo, jer idemo,
Uspravna lica, nabačen osmijeh,
Dodirujemo se i ljubimo,
Kapcima, zjenicama...

Odlazimo, nestajemo,
Kao trag dima cigarete,
Odlazimo...kroz noć!
Jede nas tama,
I skriva od tuđih pogleda
Željnih porno scene.
Mi putujemo, odlazimo,
Mi letimo, kroz noć...

Koja smo mi ekipa bili,
Svit nan je bija ravan.
Sad smo to, šta smo tili,
A mladost smo skrili u tavan.
Ko reka je, tu smo za vike,
Laga je, laga ka pas.
Ja iman zgužvane slike,
To me tek siti na vas.

Ko more da izmiri vrime?
Ko more oseke, minjat za plime?
Ko more ludost prodat za malo?
Kome je još imalo stalo?

Ko oće i zna, ima vrimena....
A mi to nismo zadržat znali,
Iz čista mira smo odustali.
Dikod mi se duša ježi,
Jer puno toga na srcu leži.
Ma zaboravit znan,
Kad zablišti novi dan,
I meni se pari da se ne sićan....

Ne prigovaram,
Nemoj me shvatiti krivo.
Što lijepim pokidana sjećanja
Usnama suhim.
Ne prigovaram,
Samo tražim nešto,
Za što se po ove samačke dane,
Još držati mogu.
Ja plašljiv kao krivica,
Tjeskoban kao dah,
Namjenih ti sve svoje tragove,
U labirintu sjena.
Ja čeznutljivim pogledom,
Upijam čednost tvoju
I skrivam duboko,
Podno srca meka....

....

Ne, ne prigovaram ti
što tražiš sjene prošlih dana
tamo gdje više nema sunca koje ih stvara
Moja je čednost nestala
tjeskoba je ubila
čežnje je rastrgale
Ko psi tragači
nesvjesno
našli smo neke nove snove

Ne prigovaraš mi
al usnama suhim tražiš
izvor nepresušni i dalje

Ne, nismo mi krivi
što navukli smo tamu na naša srca
a nismo tog svjesni bili
Oprosti mi
suzama ne lijepim prošle dane više
ko što sam nekad to znala
Ne ljuti se
i sama ostajem sama
Lutamo sjećajima
trežeći tragove sreće
u nama
a sreća je davno nestala

Bojim se jube
što nam je činiti sada...

....

Nismo li trubaduri sudbine,
Sažaljevamo se u koraku....

Al' život ide,
Prekretnice su ljepljive,
Možda nam se spoje puti,
Opet....

Cili dan kiša nije stala,
Za kuću nas diko prikovala.
Kiša pada, neće stati,
Oćeš li mi diko dati...
Neću, neću, nisan arna,
Nisam ni žegarna!

Cilu noć još vitar cvili,
Odmičeš se pa nas ništa dili,
Vitar cvili, neće stati,
Oš se diko milovati,
Neću, neću, nisan arna,
Nisan ni žegarna.

A šta bi ti tija,
Pukla san od smija.
U gaćama imaš crva,
A fališ se nisan prva.
Aj me pipni,
Aj uštipni,
Samo brujiš ka mašina parna,
Neću, neću, nisan ti žegarna!

Duga sunce od kiše dili,
A jednom su zajedno bili.

Vitri od cvića mirise bace,
I nisu judi od iste race.

Pogospodili su se,
Pa ne govore.
Pa ništa ne radu,
Judi nemaju nadu.

Dan se od noći dili mukom,
Čovik od čovika, rukom.

Pogospodili su se,
I sve puklo je,
To mi se ne sviđa,
Jer nas pogled vriđa.

Cjenkamo se migovima,
Prezreli da budemo mirni,
Prezeleni da budemo virni.

I pari mi se da znan šta oću
Ma je vrime čudno i sve kvari,
Nesiguran - šta mi se to pari....

Pa stvaram početke bez krajeva,
Da mi smo sporedni likovi,
Di mi smo ka neki freekovi.

Pa stvaram slike i riči teku,
Bezobrazno, bez obraza se tiram,
Tija bi, ali te ne diram.

I čini mi se da smo ka voda,
Život je naš ka u rijeci,
Aj ti sad nešto reci....

......

Početak bez kraja
čemu to vridi
ka vatra bez žara
sve pari samo neslana šala

Šta vridi teći kud voda nas nosi
kad radje plivamo uzvodno
borit se rukama
branit se nogama
pa nek je uzaludno

ma ko se to brine u naše ime

Prezreli da šporki bi bili
prezeleni za ostat čisti
prejaki da bi ostali
preslabi za dalje ići

Igramo igre u pjesku
gradimo snove i dalje
jesmo li zaista freekovi
il smo mi ipak glavni likovi

Reci...

Ne postoji odstranjivač za (ne)ljutskost!

U podrumima hladnim,
U zraku miris fine brlje,
U očima gladnim,
Nevidljive mrlje.

Nevina se dječica ne smješe,
Ne smiju da pogriješe.

Nevina lica su slatka, najslađa,
Nevina lica su u raju,
Majka Crkva ih porađa.
A dobri Oci natrag šalju!

Postoji odstranjivač za (ne)ljutskost!

Jedan po jedan prst,
Pa zatim na drveno raspelo.
Pa zatim na željezni krst,
I žarač na čelo!

Da nevini iz groba se smire,
Dal' nevini išta znače?!
Sad Oci primaju nemire,
Naš zakon je ovdje jači!

Igrom slučaja se dodirujemo,
I zar je važno dal' se poznajemo,
Što je to u dubini mojih sjena,
Zašto je od ljubavi soba napuštena.

I svaka priča istom kraju vodi,
Životinja teži da se oslobodi,
Svaki pogled je suvišan i stran,
Al' ne znam još zašto sam izabran...

Moj svijet, bez ljubavi je bolji,
Kao žrtvu me zakolji i prinesi,
Na oltaru, nek' se peru moji grijesi...
Ja ih nisam svjestan bio,
Tako sam htio, tako odlučio...

Umiva je kiša dok sa neba sipa,
Na sliku je drage Gospe lipa.
Što posadi - pozlaćeno niče,
Na Božije - njene ruke sliče.

Nemojte me Božja braćo kudit
Nemojte mi zbog lipote sudit,
Što poredim nju sa Božjim dilom,
Boginja je sa prečistim tilom.

Anđeli joj pismu skladaju
Anđeli sa neba padaju,
Ja sam svoja krila bacio,
Ja sam jedan pali anđeo.

Magla, dim, kao sablast
I strah...
Gozba vukova i boli,
Ranjene čeljusti...
Na zemlji tragovi
I vlaga medju granama...

Slina, ljepljiva sluz,
Kao glad...
Močvara, staro jezero,
Zagđjeno more...
Nema znakova svjetla,
Ni šum...

Magla, povučena mladost,
I pakost...
Jedan je prozor otvoren
I jedan čovjek pojeden...
Samo je hladan ležaj ostao
I misli u gomili...

Danas plačem i sakrio sam lice rukama,
Da me ne prepoznaju golubovi na fontani...
Danas sam nemiran, slomljen i pravedan,
To srce je pristalo da ga se rani...

Danas nisam onaj koji trpi na ledjima,
I neće me pronaći u mokroj travi...
Danas sam praznina u sjećanju, bez izbora,
Sa sto poraza u vlastitoj glavi.

Danas sam poželio da umrem, u sebi,
I posudio sam teret s postelje smrti,
I poželio sam da me nitko ne vidi,
- bez nade da će me itko čuti...

Danas sam vukovima obećao srce dati,
Oči nebeskom letacu, da me prati...
Danas plačem niz vjetar, koji pleše,
I molim, a ništa neće da se vrati...

Imam prijateljicu,
Da, ona je samo to.
Drugi mi kažu,
Zar to nije žalosno...
Muškarci pjene,
Ali i žene!

Imam prijateljicu,
Da, prijatelj sam njen,
Drugi mi kažu,
Da imam krivi gen!
Muškarci sline,
Od miline....

Kažu, jednog dana,
Drugim ću je očima gledati,
Kažu, jednog dana,
I sam ću je opsjedati.
I sliniti i pjeniti,
Jednog dana,
Ja ću je oženiti!

Pod koštelom debela je sjena
Tu bi ćaća poslije ručka sjeo,
Bukara mu vinom natočena,
Pa bi svoju priču započeo.

Prošao je u životu svašta,
Mi bi djeca slušali u čudu,
Sitne laži dodala je mašta,
Al' ni jedna ne bila za ludu.

Nedjelja je, došli smo ti stari,
Pod koštelom vrijeme sporo ide,
Nitko od nas za ništa ne mari,
Oči žedne samo tebe vide.
Nedjelja je od molitve vrijeme,
Sastala se pod koštelom djeca,
Skupilo se razbacano sjeme,
Sa zvonika crkve, zvono breca.

Pod kostelom tišina se širi,
Hladnu klupu mrak će da proguta,
Opet Bog se sa narodom miri,
A tko može sjećanja da sputa...

Pričam al' ne govorim,
Gledam al' ne vidim,
Hodam al' ne putujem,
Grlim zrak.

Patnja je moje jutro,
Bol je moj dan,
Plač je moja noć,
Bez tebe.

Jesam li sanjar bez sna?
Jesam li slijepa ulica?
Jesam li lice od straha?
Jesam li tebi slican?

Da imam moć da upalim zvijezde da sjaju,
Kad mi zatrebaju...
Da sam munja iz oblaka grešnog...
Da sam tvoj...

Budi mi vjetar u gori,
Budi mi kamen zivota,
Budi mi svitanje,
Da po tebi raspoznajem dan.

Prepoznaj taj gluhi glas,
Budi mi svjetlo u oku,
Prepoznaj moj hod,
I zagli me...