Ne prigovaram,
Nemoj me shvatiti krivo.
Što lijepim pokidana sjećanja
Usnama suhim.
Ne prigovaram,
Samo tražim nešto,
Za što se po ove samačke dane,
Još držati mogu.
Ja plašljiv kao krivica,
Tjeskoban kao dah,
Namjenih ti sve svoje tragove,
U labirintu sjena.
Ja čeznutljivim pogledom,
Upijam čednost tvoju
I skrivam duboko,
Podno srca meka....
....
Ne, ne prigovaram ti
što tražiš sjene prošlih dana
tamo gdje više nema sunca koje ih stvara
Moja je čednost nestala
tjeskoba je ubila
čežnje je rastrgale
Ko psi tragači
nesvjesno
našli smo neke nove snove
Ne prigovaraš mi
al usnama suhim tražiš
izvor nepresušni i dalje
Ne, nismo mi krivi
što navukli smo tamu na naša srca
a nismo tog svjesni bili
Oprosti mi
suzama ne lijepim prošle dane više
ko što sam nekad to znala
Ne ljuti se
i sama ostajem sama
Lutamo sjećajima
trežeći tragove sreće
u nama
a sreća je davno nestala
Bojim se jube
što nam je činiti sada...
....
Nismo li trubaduri sudbine,
Sažaljevamo se u koraku....
Al' život ide,
Prekretnice su ljepljive,
Možda nam se spoje puti,
Opet....
Post je objavljen 16.04.2010. u 01:47 sati.