Sewen

Da je bar ostala klica,
Da su bar ostala dica....
Samo tužna porodica....

Nit cvate cviće,
Nit zora sviće,
Nit piva tica,
Tek blida skica.

Jednom se rodija,
Jednom si odija,
Dok kopni zima....
A više te nima.

Ka da mi dosta nije,
Friževa od prije...
Ka da mi se cvili
Život cili....

Kvragu i tuga i bis,
A bisan san ka ris.
Poklopile se švere,
Pa me tuga ždere.

Da je bar ostalo sime...
Na ladnoj ploči ime...
- Ne zaboravi me.

Ima li život draži,
Ili je satkan od laži?!
Za ruku Bog nas drži,
A drugu Đaval prži.

Nekad ću se sitit,
Pa ću grob okitit,
Zapalit ću sviću,
Ne pitaj me di ću.

Srest ćemo se mi,
Kad se zamrači.
Kad mi dođe ura,
I kad stane bura.

Nije zlo za zlo,
Ne virujen u to.
Kad me bol savlada,
Ostaje mi nada.

Negdje iz dubine, pokraj srca,
Izvlačim oštricu žileta,
A zapravo me ne smeta.
Dok god se srce koprca,
Dok tuče, dok besmisleno mlati,
Dok god ne želi odustati.

I tako je toplo, a opet hladno,
Vrijeme je moj urotnik,
Ja njegov stari pohotnik.
U svoj slavi, osjećam se jadno,
Dodirujući neobuzdanost metala,
Ljubeći nevidljiva ogledala.

Hranim se sobom, pijem se,
Sam potičem taj prirodni lanac,
Rijeku sprovodim niz klanac.
Plačem jer moram i smijem se,
Negdje iz dubine, molim Boga,
Ne mogu više od toga.

Posjedujem riznicu neuspjelih snova.
Generacijama se prenosi.
A ja, ja je eto više ne mogu zatvoriti,
Jer previše je u njoj blaga bez sjaja,
Previše je u njoj nemara sudbine,
Za koji nikada nitko nije dignuo glas.

Posjedujem riznicu potrošena života.
Po njoj sam dobio ime.
Jer, kakav bi to bio moj život,
Bez patnje, bez strahova,bez boli i suza,
Da ih stojećki isčekujem pred zidine
Mojih onemoćalih i suhih vrata.

Ja pobijedih golobrad i zelen,
Sve utvare, stješnjene u pameti,
Medvjeđeg krzna i ptičijeg srca.

Posjedujem riznicu nerazjašnjenih okolnosti,
Stila gotike, radosti renesanse,
A bijah tek, nevoljko, kmet,
Razočaran na svim frontovima.
Smion naspram plodovima života,
Bezazlen u gradnji vlastita doma.

Al' odlučih riznicu podijeliti puku,
Neka se goste mesnatom dušom,
Patnja nek' osjeti prezir vaš,
Strah nek' se stopli u rukama vašim,
Bol mi okrenite, dok još lebdi,
Tek ostavite poneku suzu za smijeh.

Konačno, da odahnem i uzdahnem,
Mjenjajući izborani odraz,
Osjećaja sabijenih u ledu....

(Rebalans proračuna, za ovaj život,
napravih eto sam
bez oporbe.....)

Ovo je dan čarobnjaka,
Stilista, čudaka,
Taj sam.
I ne prestajem birati,
Nit se skrivati.

Ovo je mjesec viljenjaka,
Umjetnika slobodnjaka,
Taj sam.
I stvaram umom,
Znakovnom šumom.

Ovo je godina kao svaka,
Tužnih zanesenjaka,
Taj sam.
I bilježim trenutke,
Sa druge polutke.

Nemoreš ni zaplakat više,
Pa bi se malo nasmija,
Makar se namučija.
Iz petnih se žila kiše,
Zgruvan od vitra suva,
I gadnoga propuva.

I napunija san pune žepe,
Dikod se osvrnit znan,
Još nisan umoran.
Nek od mene zločesti srepe,
A dobri nek se ne boje,
Oni su najdraže moje.

I sad još dvaput ovako,
Nebi se bunija bit zdrav,
Dok se ne krivim - prav.
A moglo bi se desit lako,
Da uspijem kroz kuloare,
Protirat memoare....

K'o pjesčani sat, ističem,
Curim kroz usko grlo strpljenja,
Onako, nonšalantno,
Bez pretjeranog oduševljenja,
Jer čemu ushit, kad mrem,
I bit ću zaboravljen.

Još samo nekoliko zrna,
Sićušnih kristala od mojih želja...
Može li itko lako,
Taj sat okrenuti naopako?!
Pa da produžim svoj vijek,
Da živim zauvijek.

Cjelivat ću cijeli svijet,
I pjevat ću vam napamet,
Odu o mladosti što traje,
Da me taj svijet prepoznaje.
U pokretu prema svjetlu, bez sna,
Kamo moram ja, bez umora.

Ja san tija da se s vama smijem,
A vidin, ne smijem.
Zamirija bi se dragom Bogu,
Al' više ne mogu.

Ja san tija da vas srce slidi,
A vidin, ne vridi.
Sve bi vitre na dušmane pušta,
Neman više gušta.

A sve san ja, oprostija,
Sve šta ste vi, sagrišili.

Nisan ni ja bez grija...
A još bi se malo smija,
Jer iman s kim,
Život je vatra, a ja san dim....

Postoje riči koje su napisane na bukovoj kori,
Jer bukva ionako osrednje gori.
Postoje riči koje su na grabu zapis,
Sa njih je teže pobrisati natpis.
A tek one koje se vežu za mladi hrast.
Njih niko više ne more ukrast.

Postoje riči koje su napisane na papiru bilom,
Olako umotane falšom svilom.
Postoje riči koje su na tvrdoj glini,
Nad njima duša dičiji slini.
Al' one koje su uklesane na nekoj stini,
One su za vičnost, to ne brini.

Tako su i moje riči....
Sladunjava na kolač liči,
A gorka bi da se diči.
Slana dušu štipa,
Ljuta mi je lipa.
Čas gleda, čas slipa....

Rič po rič - riči,
Budi tih pa viči....
I tako nastaje priča,
Čas sadnja, čas siča,
Lito pa zima ciča,
Po stila, po kiča.....