Sewen

Negdje iz dubine, pokraj srca,
Izvlačim oštricu žileta,
A zapravo me ne smeta.
Dok god se srce koprca,
Dok tuče, dok besmisleno mlati,
Dok god ne želi odustati.

I tako je toplo, a opet hladno,
Vrijeme je moj urotnik,
Ja njegov stari pohotnik.
U svoj slavi, osjećam se jadno,
Dodirujući neobuzdanost metala,
Ljubeći nevidljiva ogledala.

Hranim se sobom, pijem se,
Sam potičem taj prirodni lanac,
Rijeku sprovodim niz klanac.
Plačem jer moram i smijem se,
Negdje iz dubine, molim Boga,
Ne mogu više od toga.