Sewen

Bila si razgovor moj
I moja šutnja od tri dana,
Prvi i zadnji broj,
K'o od vena hrana, sad si rana,
K'o pjesma odsvirana.

Bila si meni sve,
Bila si od toga više,
Sa zlatne haljine
Tvoj slatki parfem miriše
K'o li ga sada udiše?

Bila si, bila jesi,
Sad sve svoje stvari ponesi.
U ove predstojeće zime,
Zaboravi me.
A kad proljeće grane
I opet sunce svane,
Jutrom se ne budim sjetan,
Sam sam, al' sretan.

Koferi istine puni pijeska,
A istina se lažno smješka.
Tu odmah iza ugla oaze,
Iz prošlosti vode me staze.

I zaboravio sam se sjećati,
S kim sam to htio vjećati,
Rosa je prekrila sve dane,
Da ništa ne ostane.

Odrekla se pamet, pameti,
Odrekla se svojih aveti.
Put putuje putnik, putom,
Nepoznatom rutom.

Evo idem i ostavljam ti - sutra,
Koja više nisu mračna,
Nego topla i prozračna.
Ostavljam ti sutra,
Ne jedno, već bezbroj njih,
I u svakom jutru jedan stih!

Ne, to nije osveta, jer nas više nema.
To je samo navika, jednog boema.

I neću te zvati, a znam da ću htjeti,
I spavat ću, ali ću i bdjeti,
I boljet će dok iznova iz zemlje ničem.
Taj sam što sklad je zamjenio kičem.

Osjećam umor,
Da nije možda tumor?
Meni se spava,
Boli me glava.

Odmor mi treba,
Taj tumor vreba,
Pauzu pravim,
Dok ne ozdravim...

To što se čovjekom mogu zvati,
Ne daje mi pravo otimati!
Gnjev probija svaki treptaj oka,
Borba je u meni bespoštedna i žestoka.
Al' u toj borbi, ja sam sam
I tako me je sram.

I ne mogu iz početka više,
Molitve se nižu, tko ih to piše,
Kad u njima nema ni nade ni spasa...
Od mene više nećete čuti glasa.
Gorčina se gorčinom vraća ja znam,
I tako me je sram.

A trebao sam obljetnicu slaviti,
Tu sam večer želio s vama zaglaviti.
Prijatelji moji, neznanci i neznanke,
Ne volim ni ja, tužne rastanke.
Al' nemam što da vam dam,
I tako me je sram.

Probao sam s vama čednu slavu,
Sad je vrijeme da naslonim glavu.
Da odmorim, a ništa vam ostavio nisam,
Naprasno sam izbrisan.
Gasim svoj plam
I tako me je sram.

Mene je ovi kamen veza,
Tu san se ka dite zeza.
Pa konop s ekipom poteza.
Mene je ovo more pralo,
Sve mi je radosti dalo
I uvik je bilo mi malo.

A bija san na sve strane svita,
Sa srcem prepunim Splita.
Da se duša vratit zna,
Ka šta san i obeća...

Mene je ovo nebo krilo,
Od boli mi čuvalo tilo
I sunce mi sjalo milo.
Mene su vezali ti judi
I reka san, sa njima budi,
Tu ti se sva jubav nudi.

Ako me još itko za sriću pita
Tu je u njidrima Splita.
Tu mi blago snuje
I moj sveti Duje...

Voda razdili zemlju od stina,
Omekša kruv, otanča vina,
I opere rane od skorene krvi,
Jer tilo je slabo, tilo se mrvi.

Voda je život i voda je smrt,
Ka čovik dobar, ka čovik škrt.
U zlu je dobra, u dobru je zla,
Di god da je voda potekla.

A voda teče i dalje će uvik teći,
Čas grmeći, čas tiho žuboreći.
Ja san se pustija da me nosi,
Duša se smiri pa opet prkosi...

Cili me dan ovo vrime para,
U utrobi se grč za grčem koti.
Ka čovik sam šta svoje bližnje vara
Pa mi ka Pinokiju nos naboti.

Ja varalica koju su privarili svi ti
Koji su bliže oltaru s kojeg viču
I pari mi se da bi triba odustati
I zanavik zatvorit ovu kratku priču.

Al' stat ću da vidim šta će donit vrime,
Kome će pravda, a kome će rat.
Na druga su vrata već pristali da me prime,
Tu sam siguran i moga bi ostat...

Dva su medna cvijeta
Središte mog svijeta.
Osjet mog osjeta,
Ljubavlju začeta.

Cijelo carstvo moje,
Živi u to dvoje.
Moje zlato sjajno,
Ono nešto - trajno.

Tko mi osmjeh mami,
Svjetli mojoj tami?!
Tko mi tugu bistri,
Zbog kog' nisam isti?!

Ta dva cvijeta medna,
Sto života vrijedna.
Dok ih mama mazi,
Dok ih tata pazi!

Kako vrijeme odmiče,
Zaborav sve jače sja.
To se mene ne tiče,
Rekla si i otišla.

A pisao sam pisma duga,
Patnja me je pratila,
Ostala je bdjeti tuga,
Pisma su se vratila.

Sve je bilo protiv naše sreće,
Jer tako je život od nas htio.
Smijeha malo, tuge pune vreće
I ništa nam nije oprostio.

Sanjao sam da si vila moja,
Sanjao sam vilenjaci darove nam nose,
Vilenjaci za mene te prose...
Sanjao sam san od milijun boja,
A pred zoru ranu, ni minutu više,
Svi me moji snovi ostaviše.