Sewen

Jesam, zbunjen sam
I onako simbolično hladan,
Bezvrijedan i slab,
Znajući da te nikada zazvati neću,
Da nema povratka,
Da nema ničega.

Jesam, zbunjen sam,
I da li vrijedi sad se kajati,
Da li vrijedi sliniti za prošlošću,
Koja je ionako poluprazna,
Bez milosti,
Bez razgovora.

Možda ti nisam ni vjerovao,
A možda sam sve shvatio nezainteresirano,
Možda sam isčekivao da ćeš ti
Biti prva koja će ponovno sve pokrenuti.
Sad ionako nije ni važno!
Tebe nema,
Ti si jučer otišla,
A danas u 14:15 će povorka krenuti,
Bez glazbe,
Bez mirisa svijeća,
Bez mene...

Malo me toga za tebe veže,
Ali mi je žao,
Kao što mi je žao svakoga neznanca,
A tebe sam poznavao.

Lebdjet ću negdje iznad borova Lovrinca,
Lebdjet ću i tražiti te,
Ne znajući da li ćeš mi moći oprostiti,
Neznanje i slaboumnost,
Dječačku nemarnost i zaborav,
Koji me sada guši.

Zbogom Vedrana,
Neću pričati o ponovnom susretu,
Jer nisam u tome vješt,
A nisam ni siguran da ćemo živjeti
Kad jednom utihne sve.
Zbogom Vedrana i oprosti,
Sve neriješeno i nedorečeno,
Sve ostalo među nama živućima.
Zbogom Vedrana,
Ja ću se javiti tihim koracima,
U jednoj samoći,
Da poklonim se blago,
Sjeni školskih dana...

Di to greš,
Ka oćeš pa neš?
Malo te opet briga
Pa opet nimaš stida.
Na podu bila riga,
Ne gubi je iz vida.
Ko priko toga gre,
Umra je za mene,
Jer priko se ne smi,
Nesmiš ni ti.

Di to greš,
Ka oćeš pa neš?
Malo si lagat znala,
Ma si u ponor pala,
Muke si svima dala,
Triba li reć fala?
A jubit bi tila,
Ma nimaš krila,
Krivo si sijala sime
I krivo zazvala ime...

Ajde sad spat,
Isto ću te zvat,
Da ti rečen di ću bit,
I di reste bili cvit...

Rascvala se trešnje grana
Proljeće miriše,
Gorke riječi sa usana,
Za me' nemaš više.
Služio sam crnom Vragu,
Sad više ne mogu,
Uzelo mi svu je snagu
Pa se molim Bogu.

Da mi da, malo mira,
Ispod neba platnena,
Malo nježnosti ispod tvoga jorgana,
Malo nade da mi da,
U ova moja svitanja,
Ljubavi,
To može samo On i ti...

Ako je ljubav kemija čista,
U njoj onda svaki element blista.
Uz malo kisika, ima vodika...
Natrija, barija i helija,
Da bude još malo zrelija.
Pa malo žive, cinka i joda,
Da nam što prije doleti roda.
Za pravi rast je kalcij u nama,
Kalija ima i križaljkama.
A magnezija i čudesnog broma,
Da nam armija ne dođe do sloma.
Ima još bakra, srebra i zlata,
Čelikom naše tijelo barata.
Čestice male brzo se broje,
A fešta prava je tek kad se spoje.
Ma je ljubav elementima prija,
Kad se sve skupa iskemija.

Znam da ti nikad neću uspjeti sve reći
I da ću uvijek biti samo onaj treći,
Al' bitno mi je da se smiješ,
Dok mene tako vješto kriješ.

Ja sam izabrao, bit ću sjena danja
I ja sam izabrao da mi duša sanja,
Jer bitno mi je da se smiješ,
Onako kako ti umiješ.

Neka bude kako mora biti,
Dok ti uvijek mogu oprostiti,
Jer pristadoh na to,
K'o na nužno zlo.

I zauvijek bi tako mogao ljubiti
I svjesno gubiti...

A nekada sam letio preko polja kadulje,
Danas minutu hoda, to mogu najdulje.

A nekada sam pjevao tko je htio da sluša,
Danas nema vremena moja razorena duša.

Danas ovaj dan bilježi samo padove,
Danas na karti tražim moje razorene gradove.

I bijesan sam i nemoćan i sjetan,
Kada znam da ću zauvijek ostati nepokretan.

Danas više nema želja ovaj moj isplakani jaz,
Sve će razvodniti zima i prvi zimski mraz!

Dobro jutro grlice u dvoru,
Nosi pismo draginom prozoru.
Nosi ove dvi, tri riči,
Da mi radost tugu spriči.

Dobro jutro slavuji u gori,
Tamo di su joj prozori,
Odnesite pisme zvuke,
Dok mi draga širi ruke.

Dobro jutro galebovi mladi,
Vidite li šta mi ona radi.
Recite joj dok još spije,
Da je moje najmilije.

Sinoć kad sam pošla spati,
Nisi prista dozivati.

Nisam ti se odazvala,
Da ti nebi cjelov dala.

Rekli su mi da di đava,
S puno cura ti si spava.

Biži dragi, al' šta prije,
Dok se ćaća probudija nije.

Sinoć kad sam pošla spati,
Nisi prista dozivati.

Idi idi, čut' će mati,
Idi dragi, al' se vrati.

Ka da ti više nisam drag, ka da te briga nije,
Ostale su izgubljene riči i beštimje.
A more li čovik bit ka i zvir
Pa pustit kolo još jedan đir
I učinit puno zla
Među zvizdama...

Ka da ti više nisam drag, ka da se ladiš,
Ka da namjerno draču sadiš.
A ja sam muča i pustija sve,
Mislija proći će te,
Ma samo je gore bilo,
Ćuti mi tilo...

I sad puštam te nebu da te ono štiti,
Jer nisam moga ja,
Fala i više nikada...
Sad puštam te nebu da te ono siti,
Kad ne znam ja,
Jesi li me volila...
...ko zna...

U te anđele nemam više vire,
Nema sile da ti misli smire,
Nema vitra da ti snage da,
Da ti srići vrata otvara.

U te anđele neću dirat više,
Kisele su ove ladne kiše,
Čini mi se zime bit će ljuće,
Ko će zgrijat srce lutajuće.

Kad sunce zorom, na put svoj krene,
Ostat će samo lipe uspomene.
Ja njih samo vidim,
Ja se ne stidim...
Al' ajde ća,
Bolje nisi ni zaslužila...