Jesam, zbunjen sam
I onako simbolično hladan,
Bezvrijedan i slab,
Znajući da te nikada zazvati neću,
Da nema povratka,
Da nema ničega.
Jesam, zbunjen sam,
I da li vrijedi sad se kajati,
Da li vrijedi sliniti za prošlošću,
Koja je ionako poluprazna,
Bez milosti,
Bez razgovora.
Možda ti nisam ni vjerovao,
A možda sam sve shvatio nezainteresirano,
Možda sam isčekivao da ćeš ti
Biti prva koja će ponovno sve pokrenuti.
Sad ionako nije ni važno!
Tebe nema,
Ti si jučer otišla,
A danas u 14:15 će povorka krenuti,
Bez glazbe,
Bez mirisa svijeća,
Bez mene...
Malo me toga za tebe veže,
Ali mi je žao,
Kao što mi je žao svakoga neznanca,
A tebe sam poznavao.
Lebdjet ću negdje iznad borova Lovrinca,
Lebdjet ću i tražiti te,
Ne znajući da li ćeš mi moći oprostiti,
Neznanje i slaboumnost,
Dječačku nemarnost i zaborav,
Koji me sada guši.
Zbogom Vedrana,
Neću pričati o ponovnom susretu,
Jer nisam u tome vješt,
A nisam ni siguran da ćemo živjeti
Kad jednom utihne sve.
Zbogom Vedrana i oprosti,
Sve neriješeno i nedorečeno,
Sve ostalo među nama živućima.
Zbogom Vedrana,
Ja ću se javiti tihim koracima,
U jednoj samoći,
Da poklonim se blago,
Sjeni školskih dana...
Post je objavljen 29.10.2007. u 12:45 sati.