Sewen

Tek ponekad navratim u nasu staru ulicu,
Sjednem i isti bus i vozim se dalje,
Do cetvrte stanice i stanem,
Da osluskujem sapat proslosti.
I cujem te i vidim te,
Lijepa si kao nekada,
I volim te kao nekada.

Tek ponekad pozelim vratiti se,
Udahnuti miris krizantema,
I zaplakati...

Tek ponekad navijem sat u sest,
Da mi prekine najdrazu seansu,
Skuham sebi gorku kavu,
Jacu, kakvu smo nekad pili,
I upozorim sebe,
- pusenje je stetno!
Al' navike su navike,
Jos jedino to radim cesto...

Tek ponekad uspijem sakriti,
Album ispunjenih zelja,
Koje su zamnom.
Gledam unaprijed,
I zaista, takvih zelja nemam.
Mozda su dosadne,
Da se ispune dvaput.
A negdje duboko u sebi kazem,
Molim te Boze, samo jos sad...

Tek ponekad zazelim djecu,
Kad u noci cujem njihov plac,
Al' nasu djecu,
Koju nikad necu pronaci.

Tek ponekad zahvati me ludilo,
I cini mi se da sam sretan,
A onda obrat - kao neko nacelo,
Kojeg se drzati moram...
Vratim se u ljusturu svoju,
I brojim,
I cekam.

Tek ponekad zamislim da zivis,
Jos uvijek uz moje rame.
I stisnem zrak,
U nekoj laznoj nadi
I tonem i tonem u valovima srece...

Mislim da nema smisla,
Al' ja i dalje cu da pisem,
Neadresirana pisma tebi.
Jer jedino sam tebe volio,
Jedino se tebi radovao,
I cinim to sa srcem,
Jos uvijek.

Ne pitaj za dane,
Koji prolaze sa mojim jadom,
Koji nikad nece proc.
Ne pitaj me nista, jer ni ja,
Nisam tebe nista pitao.
Ja samo odgovaram na zamisli,
Koje je stvorila moja prevelika zelja,
Ja samo placem,
Zar ne osjecas to?
Al' smiri se, proci ce,
Jer sve sto radim,
Samo je ponekad...