samo tako...

Da..... Moje prvorođeno je proslavilo trideseti rođendan. Toliko godina a ja se sjećam svake sekunde tog dana, svake suze, osmjeha i njezinog malenog tjelešca koje sam primila toga dana.
Imala sam nepunih sedamnaest, pojma šta me čeka ali čvrstu želju i volju da nas dvije uspijemo i da im pokažemo da možemo sve. S njom sam završila srednju školu. Doslovno..... Vodila sam je na nastavu ako je nisam imala kome ostaviti, išla na bolovanje radi nje. Tako je moj razrednik pravdao moje izostanke. I na tome mu neizmjerno hvala. Bio mi je velika podrška, vjetar u leđa. Jedina osoba uz mog oca koja je vjerovala da mogu sve. I moj divan razred kome je bila kao lutkica pa su je razmazili. Ili vikendom došli po nju, odveli je u Maksimir da se ja odmorim ili stignem učiti za maturu.
Da... Možda nekome izgleda strsšno ali odradile smo to vrhunski svi skupa. I HVALA im na tome.
A Kraljevna je sada odrasla mlada žena koja gordo korača kroz život i koja je svom bratu i sestrama najveći uzor jer ju jednostavno preobožavaju.
Tada nisam bila svjesna svojih mogučnosti i hrsbrosti. Bila je to za sve dječja ludost. Danas znam da su čuda moguća, da se može sve i da se ne odustaje.
Jer.... Kad se male ruke slože sve se može!!!!!!